Sve svoje želje svedite na tri: da ste živi i zdravi i da imate što jesti. Posljednja eksplozija podsjetila me je na te mantre iz prvih dana kad sam kao hrvatski veleposlanik stigao u Irak. Kuća kao da se podigla 20 metara od zemlje. Čaše na stolu zveckaju, prozori se tresu. Vani zvuk sirena. Unutra šok i strka. Trčim i gledam jesu li svi živi i na broju.
Ne znamo o čemu se radi, no jasno je da je nešto strašno. Stižu prve vijesti iz centra za informiranje stranih predstavništva. Najteži napad u dvije godine. Mrtvih više od 150, ranjenih 700. Krvava nedjelja u Bagdadu, javljaju mediji.
Rezidencija u cvijeću
Idući tjedan smo još potreseni, no naša misija nastavlja s radom. Kao veleposlanik doživljavam se kao otac svima koji su sa mnom sadsa. Budim se, i kao i svaki dan, prvo se pomolim za sve nas. Želim dobro jutro i još jedan uspješan radni dan trojici Hrvata i dvojici Iračana koji čine moje osoblje u kući.
Naša rezidencija je skromna, uredili smo je kako su nam dopustile prilike. Zadovoljan sam jer nakon života po hotelima napokon imamo svoju hrvatsku bazu. Nalazi se u Đeriji, lijepom kvartu Bagdada, prepunom zelenila. U susjedstvu su ostale ambasade, a blizu je i irački predsjednik Jalal Talabani.
Nakon molitve slijedi gimnastika. Kad sam tek stigao mislio sam da ću ići na plivanje ili igrati tenis.
Držim fige da ima vode...
Moje osiguranje samo mi je odmahnulo glavom. Infrastrukturne i sigurnosne mjere to ne dopuštaju. Zato smo nabavili sobni bicikl i spravu za podizanje utega.
Živjeti ovdje znači prihvatiti minimalne životne uvjete. Ulazim u kupaonicu i držim fige. Sreća je imati vode. Nije to tako svaki dan. Prije važnih sastanaka budim se u pet kako bih bio siguran da ću se moći istuširati. Struje u Bagdadu nema po 14 sati. A kad nema struje nema ni vode. Komunikacije su često polupane. Mobitel ne radi, internet čekam satima, sa signalom se igram lovice...
Doručak u 8.30, a u devet počinju dnevne obaveze: sastanak u ministarstvu vanjskih poslova, komemoracija, pa opet sastanak. Dvorište naše rezidencije okruženo je bodljikavom žicom i do zuba naoružanim stražarima. Ulazim s osiguranjem u blindirani automobil, a jedna od cesta kojom ćemo proći poznata je Cesta smrti. Kad sjednem dat ću vozaču upute i tek će tada on saznati gdje danas idemo.
Grad u kojem već tri godine živim uglavnom gledam iz automobila. Tek u rijetkim prilikama uspijem nakratko proći ulicama, uvijek okružen pratnjom. Danas, za razliku od prije, ulicama Bagdada vladaju snage sigurnosti.
Povlačenjem saveznika mjere sigurnosti su popustile, a napetosti jenjale. Nakon silnih razaranja i krvoprolića ljudi su ponovno na ulicama i njihovim poznatim sukovima. Život se ne da.
Dosta mi je osiguranja
Naravno, i u meni postoji određena znatiželja. Ponekad poželim obići štandove, pogledati njihove proizvode, popiti čaj. Dva puta sam to i napravio. Stavio sam maramu i neobrijan se otišao prošetati, doduše po obližnjim ulicama. No, nije to bilo kao u filmovima. Nisam se iskrao i pobjegao svom osiguranju. Slijedili su me i taj put, no pristali su biti malo dalje od mene.
Moja pratnja je uvijek sa mnom. Bilo je tu svega i svačega, no s današnjim momcima imam jako kvalitetan odnos. Dobri su to ljudi. Kad vide da si im poklonio povjerenje, onda oni ginu za tebe. Ovdje to nije fraza.
Neke od mostova koje vidim dok se vozim gradili su upravo naši ljudi. Naše su kompanije ovdje bile prisutne i cijenjene još davno prije rata. Danas se polako vraćaju. Posao je na svakom metru razorenoga grada.
Na sastancima tipična druženja. Rukujem se s poslovnim partnerima i dužnosnicima, žene pozdravljam s rukom na srcu i laganim naklonom, kako nalažu ovdašnji običaji. Služe nam čaj. Poslovni ručak ili večera tu je doslovce i isključivo to - ručak ili večera. Bez priče. Pojedemo, popijemo čaj, operemo ruke i odlazimo. Svatko sa svojom oružanom pratnjom.
Neku večer zove kolega.
- Dolazim. Što ću ponijeti za večeru?
- Petak je. Ponesi ribu - kažem mu.
Tako, naime, funkcionira iračko društvo i moji kolege diplomati. Dogovorimo se da ćemo se naći i ponesemo sa sobom večeru. Nema tu izlazaka ni druženja kao u Hrvatskoj uz kavu u kafiću. Uvijek su to sastanci kod nekoga. Nema slobodnog šetanja ulicama ili previše spontanih odluka. Još uvijek sam kao kovčeg. Od točke A do točke B. Vani su specifične prilike. Ipak, narod se lagano trijezni od strašne katastrofe koju je doživio.
‘Kafić’ na balkonu
Navečer s Al Jazeere i Al Arabije prebacujem na prvi program HRT-a. Otkako smo dobili Hrvatsku televiziju jedva čekam Dnevnik da vidim što se događa doma. Nakon toga svoje dečke zovem na kavu u naš kafić.
Taj naš kafić je zapravo na terasi naše kuće gdje možemo udahnuti malo zraka. Bodljikavu žicu kojom je ograđena više i ne vidimo.
Uživamo u pogledu koji puca na plantažu sa stotinama palmi i obrise grada koji je zaista prekrasan.
Ljudi me često pitaju kako je to živjeti u neizvjesnosti i nesigurnosti. Kad ne znaš što ti donosi novi dan.
No kad čovjek ovdje živi o tome ne razmišlja niti smije razmišljati. Prošle veljače zapeli smo u gužvi blizu raskrižja u centru grada. Automobili su brujali sa svih strana kao i obično, a iračka policija blokirala cestu kako bi prošao premijer Nouri al-Maliki. Najednom je nastala gužva. Gledali smo izvlačenje kalašnjikova, ranjavanje, krvoproliće...
Šljem i pancirka
U sjećanju mi je živa slika koja se vrtjela pred mojim očima i mirnoća s kojom sam je pratio iz automobila. Ne znam otkud mi snage. Živo je i sjećanje na miris paleži u hotelskoj sobi u kojoj sam tada živio. Tog dana tamo se raznio bombaš samoubojica. U drugom hotelu u kojem sam živio dogodilo se ubojstvo.
Kad sam u ljeto 2006. kao hrvatski predstavnik stigao predati vjerodajnice iračkom predsjedniku u svom najfinom veleposlaničkom odijelu, stavili su mi šljem i odjenuli pancirku. Vodili su me gradom u konvoju. Radije nemojte izlaziti vani, rekli su.
Činilo mi se da će to biti poput života u samici. No s vremenom se situacija popravila. Unutar zidina institucija i veleposlanstava našao sam već na početku posve drugi svijet. U njemu ima prostora za živjeti i raditi.
Odlazim se spojiti na internet. Ne radi. Nisam nervozan. Kao i uvijek, smireno se prilagođavam situaciji. Obično ne treba više od dva sata...