ZAGREB - Dok se gradske službe, nadležno ministarstvo i svi odgovorni još ne mogu dogovoriti o datumu otvaranja prenoćišta u Kosnici, gdje bi beskućnici, uz krevet i hranu, dobili i stručno savjetovalište, “stanarima” gradskih prenoćišta odlučili su pomoći aktivisti Volonterskog centra Zagreb.
Kreativne radionice
Oni nemaju novca kojim bi otvorili hotel za beskućnike, a ni novca za prehranu socijalno ugroženih, ali imaju plemenito srce, dobru volju i čvrstu namjeru da svojim sugrađanima na egzistencijalnom dnu pomognu u bržem uključivanju u normalan život.
Kako će to postići?
Tako da im omoguće - dosjetili su se - odlaske na kazališne predstave, gledanje filmova u kinodvoranama, obilazak muzeja, uživanje u sportskim događanjima ili pak izlete na Sljeme ili Žumberak. Takvom su se inicijativom volonteri odlučili na iskorak iz dosadašnje prakse bavljenja beskućnicima. Lani su, zajedno s beskućnicima, prodavali časopis Ulične svjetiljke, a nedavno su u prenoćištu u Heinzelovoj počeli primjenjivati individualne terapije i organizirati kreativne radionice. Takve su terapije svojevrsna savjetovališta u kojima volonteri pomažu korisnicima u lakšem snalaženju u administrativnim zavrzlamama, ali i u stjecanju individualnih i socijalnih prava, poput dobivanja osobne iskaznice, socijalne pomoći ili traženja posla.
Povjerenje beskućnika
- Tim smo akcijama zadobili povjerenje nekolicine korisnika tog doma. Pokušavamo ih izvući iz tužne svakodnevice prihvatilišta. Svi bi se oni željeli vratiti normalnom životu i osjetiti radosti dostupne drugim ljudima, a naš je cilj u tome im pomoći. Čini nam se da bi odlascima u MSU, HNK, CineStar ili Arenu vratili izgubljeno dostojanstvo i poštovanje. S Etnografskim muzejom i kinom Europa već imamo dobra iskustva i nadamo se da ćemo nastaviti suradnju - kaže Jela Tomanjik, izvršna direktorica VCZ-a, dok s asistenticama Višnjom Pavlović i Ivanom Kordić usuglašava godišnji plan zagrebačke volonterske zajednice. A planovi Volonterskog centra razveselili su beskućnike iz prenoćišta u Heinzelovoj ulici. Vid i Radovan, “stanari” Heinzelove, oduševljeni su mogućnošću odlaska u kulturne i sportske ustanove.
- Posjećivao sam neke manje izložbe, a u kazalištu nisam bio jako dugo. Kao 20-godišnjak vodio sam jednu kazališnu grupu koja je po Baranji igrala Nušićevu ‘Gospođu ministarku’ - sjeća se 78-godišnji Vid.
Sjećanje na Brucea Leeja
Radovan nikad nije bio u kazalištu, a u kinu je zadnji put bio 1982. godine, kad je u kinu Partizan na Kvatriću gledao film s Bruceom Leejem.
- Da ga barem repriziraju u modernim kinima, pa da zaboravim na tužnu i sivu svakodnevicu i okruženje u kojem se nalazim. Posebno bih volio otići u Arenu na neki sport ili na hokej - poželio je Rašo.