NOVI IZGLED

FOTO: ČETIRI PRIČE O ŽIVOTU OKO DŽAMIJE Antonio: 'Tu sam naučio prvi trik, upoznao ekipu, ušao u sport...'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.10.2018. u 22:00

Darko Tomaš / CROPIX

Oni kojima se novi izgled Trga žrtava fašizma ne sviđa planiraju u studenom gerilsku akciju u kojoj će po novim livadama bacati sjeme kako bi ih “pošumili”

Otkako je preuređen Trg žrtava fašizma i pripadajući mu Meštrovićev paviljon, odnosno popularna Džamija, ne stišava se žestoka polemika u javnosti, posebno na društvenim mrežama. Na Facebooku je najavljena akcija “Zasipanja Trga žrtava fašizma sjemenjem” koja je opisana kao gerila vrtlarstvo. Iako je datum mijenjan, sada se akcija planira za 4. studenog ove godine. Za događaj je trenutno zainteresirano 2800 građana, a njih 755 potvrdilo je dolazak.

Organizatori “zasipanja trga sjemenjem”, koji se na Facebooku predstavljaju kao Jasmin Rothschild i Tiler Durden, u opisu najavljenog događanja na toj društvenoj mreži pišu kako je akcija, zapravo, “svojevoljno zasipanje javnih površina različitim sjemenjem, a ideja u osnovi nije zamišljena kao masovno okupljanje već masovno djelovanje na individualnoj osnovi”.

Sve ovo kulminacija je nezadovoljstva dijela građana i stručnjaka načinom na koji je cijeli projekt, nazvan Pješački centar izvrsnosti, izveden od strane zagrebačkih vlasti, jer radovi su, tvrde oponenti novog zagrebačkog trga, započeli bez natječaja i plana, a za mišljenje se nije pitalo struku ni javnost. Također, s Trga su uklonjene magnolije, kao i stepenice od bračkog kamena, što je izazvalo revolt dijela građana koji su mjesecima prosvjedovali na prostoru oko Paviljona tijekom samih radova na Trgu. Struka je također ostala podijeljena oko novog izgleda trga – dok neki smatraju kako je novo arhitektonsko rješenje izuzetno, drugi nostalgično vape za starim izgledom prostora oko Paviljona.

Mi smo na Trg otišli kako bismo provjerili kako izgleda život običnih ljudi i stanara koji na Džamiji provode svoje živote.

PRIČA 1

Kod Džamije sam naučio prvi trik, stranci sa skejtovima u Zagrebu prvo dođu pred ovaj kultni paviljon

Ovaj Trg kao da je napravljen za skejtanje, govori mi Antonio Bagarić, 17-godišnji talent hrvatskog skateboardinga. Za njega ova lokacija ima savršenu podlogu, stepenice, zidiće i visinu tih zidića.

Zagreb, 091018.
Trg zrtava fasizma.
Skejteri razocarani najavljenom zabranom skejtanja na novouredjenom Trgu zrtava fasizma.
Na fotografiji: Antonio Bagaric.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Antonio Bagarić

 

Kao da su ga dizajnirali skejteri, kažem ti – objašnjava mi.

Skejteri se oko Meštrovićeva paviljona, koji oni također oduvijek nazivaju “Džamijom”, okupljaju od devedesetih godina prošlog stoljeća. Taj im je prostor oduvijek bio jedno od glavnih okupljališta u gradu, uz prostor oko muzeja Mimara. Otkako je trg preuređen, spekulira se da tamo više neće biti moguće skejtati, a policija je već jednu grupu potjerala.

- Ja sam na Džamiji prvi put počeo skejtati 2014. i tu sam naučio većinu svojih trikova, ne znam što bi bilo da nisam imao priliku trikove učiti baš tamo, jer prostor je idealan. Tu sam upoznao većinu te gradske skejterske ekipe, dolazilo nas je 20-30 svakodnevno skejtati, I to spontano, bez prethodnih dogovora. U sjećanju su mi super druženja i super skejtanje, Džamija je bitan dio mog života u zadnjih par godina, a ona je bitnija i od mene i mog skejtanja, tu je praktički započela zagrebačka skejt scena – komentira Antonio.

No, što je s Jarunom? Tamo skejteri imaju uređeni park. Veliki.

- Park na Jarunu nije dizajnirali skejteri potpuno je neprikladan za vožnju, a oko Džamije ćemo se voziti dok nam Grad ne osigura neki bolji prostor – uvjeren je Antonio koji se nada kako tamo neće morati plaćati kazne zbog svog skejtanja. Dodaje i da tamo nikad nije doživio neugodno iskustvo. Nitko ga, tvrdi, nije napadao jer se tamo vozi. Štoviše, u pravilu bi se zaustavili i ispratili malo njegovu vožnju, vratolomije na dasci.

- Tu dolazi i puno stranaca sa svojim skateboardovima. Kada dođu skejteri u Zagreb, prvo potraže Džamiju, jer čuli su od drugih skejtera koliko je tu dobro za vožnju – priča Antonio pa dodaje i kako drugi europski gradovi imaju lijepo uređene trgove na kojima se normalno može skejtati.

- Sada sam bio skejtati u Ljubljani, i tamo je gradonačelnik gradio nekakav spomenik preko puta kolodvora, što je mjesto na kojemu su oduvijek skejteri, pa ih je upitao kako može napraviti taj spomenik, a da bude pogodan i za vožnju. Taj mi se pristup jako sviđa – završio Antonio.

PRIČA 2

Na ovim smo klupicama kao klinci otkrivali ljubav, a moja kujica i dalje će ovdje šetati

Ivanka Grgurica za sebe kaže da je buntovnica po prirodi. Sa svojom kujicom Bonom i dalje šeće oko paviljona jer “poštivanje znakova i pravila nije njezin forte”.

Boris Kovačev / CROPIX

Ivanka Grgurica

 

- Najveći problem novog trga je što su psi nepoželjni, a ljudi su često gori od pasa – priča nam Ivanka koja je odrasla u ovom kvartu te pohađala gimnaziju u Križanićevoj ulici.

- Sjećam se tih gimnazijskih dana, druženja i ljubavi na klupicama tu kod Džamije. Ja sam tu u kvartu od 1971., mi gimnazijalci smo se ovdje puno družili – nastavlja.

- Tada je trg nekako bio drugačiji, slobodniji, ova priča sada je ipak nešto drugo. Žao mi je da su posjekli baš sva stabla, iako, čovjek često u tom smislu ispada licemjeran. Jer, mora se reći kako i ovaj izgled trga ima neke svoje prednosti. Lijepo je što se ističe paviljon. Ovo je sada trg, a mi smo navikli na park. No, nedostaje mi romantika, a dobro bi nam došla i magnolija... Ako dođu još neke klupice, bit će bolje, ali predosjećam da će to biti one pametne klupe, to mi i nije baš nešto – komentira.

Hoće li i dalje dolaziti kod Džamije sa psom?

- Hoću. Ranije sam ga puštala ovuda bez povodca, evo sad otkako je novog trga još nisam to napravila – odgovara.

- Ja bi htjela tu vidjeti ljude da se druže na travi, čitaju knjige, razgovaraju međusobno. Treba vidjeti još hoće li to biti slučaj i hoće li travnjak zaživjeti u tom smislu – završila je vlasnica kujice Boni uz riječi kako “vidi dobre stvari u novom izgledu trga, ali zna što je bilo dobro i u njegovom starom izgledu”.

PRIČA 3

Kao dijete trčkarao sam ispod minareta, meni su stabla značila život

- Čuj, žao mi je da su posjekli stabla, i one grmove. Ljudi će brzo zaboraviti ta stabla, ali meni su značila. Živim cijeli život 500 metara odavde, sjećam se i tri minareta, kada je zgrada prenamijenjena u džamiju. Tu smo se trčkarali kao djeca. Najradije smo odlazili igrati se na Krešimirov trg i ovdje, tako da se ja sjećam ovog trga kao nekog igrališta, prostora za djecu, a sada mi to ne izgleda tako.

Nadam se da će opet doći do takvog života ovdje. Fontana je danas lijepa, ali prije je bila zmazana dok sam dolazio kao dijete na trg. Nju su stavili kad i minarete – govori nam Stjepan Kriletić koji je danas u svojim osamdesetim godinama, a koji se trga sjeća iz svojih najranijih dana. - Bilo je tada tek par klupa, nešto nas djece, drugačija vremena – prisjeća se Stjepan kojemu su, kako je istaknuo, “daskari” najviše smetali posljednjih godina na trgu, a kaže i da mu je drago što više neće biti toliko pasa uokolo.

Boris Kovačev / CROPIX

Stjepan Kriletić

 

Šetač Željko Tambača zadovoljan je s novim izgledom trga.

- Kada su se ljudi započeli buniti, prosvjedovati, ja sam mislio da će to sve biti prekriveno betonom, ali ovo mi je sasvim u redu. Često sam dolazio i dolazit ću ovdje na izložbe, a mislim da drveće nije neka ključna stvar za ovaj trg. Ja volim englesku travu, lijepo uređenu, I meni je ovo super. Psi se mogu šetati negdje drugdje. I ja imam pse, volim životinje, a s njima odlazim na Maksimir. Ključni je program u Meštrovićevom paviljonu, da tu bude događanja i da ljudi dolaze - ispričao je Tambača

PRIČA 4

Arhitekti u prijateljskoj raspravi: Paviljonu vraćen dignitet, ali ni fontana se ne uklapa u originalnu ideju

U razgovoru zatičemo i dvojicu profesionalca, arhitekte Dinka Marija Matiju Milasa i Branka Silađina. Prijateljski se raspravljaju.

Boris Kovačev / CROPIX

Dinko Mario Matija Milas i Branko Silađin

 

- Supruga i ja smo oduvijek dolazili na ovaj trg. Sjedili bismo na klupi, ona je uživala gledajući pse - započinje priču Milas. - Napiši da smatram da je ova izvedba senzacija, arhitektica Loredana Stunić je vratila dignitet Meštrovićevom hramu! – nastavlja uvjereno arhitekt koji smatra kako nedostatak klupica koje su postojale ispred paviljona i nije neki problem.

- Ima ovdje dosta skalinada za sjediti – govori pokazujući na stepenice ispred samoga paviljona. - A navodno dolaze još neke kamene klupe. Mislim da se magnolija nije uklapala u Meštrovićev koncept, kao niti ostala stabla i grmovi u prostoru ispred paviljona. To je oduvijek bilo zamišljeno kao otvoren prostor – komentira Milas vrijeme u kojemu je Meštrović gradio Dom umjetnosti u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Takav vrt bi, nastavlja, odgovarao nekom širem, većem prostoru.

- Iako, moram reći da mi se sviđa što je ostala ona platana – zaključuje Milas pokazujući na drvo na sjeveroistočnoj strani trga. Jedino koje još postoji u prostoru oko Meštrovićeva paviljona.

Branko Silađin smatra da se niti fontana, koja je na trg došla kasnije, ne uklapa u originalni Meštrovićev koncept. Ona je sagrađena naknadno, tri godine nakon što je Meštrović 1938. završio svoj projekt. Milas zaključuje da bi njezin vodoskok morao biti niži nego što trenutno jest, kako ne bi bio dominantan nad samim paviljonom i stvarao problem cjelokupnoj vizuri.

Arhitekt Silađin na pitanje o klupicama ispred paviljona odgovara kako su kamene stepenice ispred zgrade dostojna zamjena za nekoliko klupica koje su postojale uokolo Doma hrvatskih likovnih umjetnika.

- Kad danas sjedite na tom stepeništu, imate pogled kakav do sada niste imali, a pomičete se za hladovinom, ako vam je vruće, i obrnuto. Odavde se Zagreb promatra potpuno novim očima - govori.

- Ali, trebalo bi poskidati ove špage, što je ovo? - nastavlja Milas o kolonadama paviljona pri čijim se vrhovima, istina, mogu primijetiti ostaci nekakvih špaga, koje su po svoj prilici bile korištene za privezivanje platna koji su najavljivali razna događanja u paviljonu.

- Još nešto je važno reći, nitko ne brine što će biti s ovom kućom – nastavlja Silađin. Ona bi isto trebala biti život ovdje, a ne samo trg. Unutra se također treba organizirati život, da to bude jedan životan muzej, izložbeni prostor. Dodatno, s južne strane imamo jednu nelogičnost, stepenice koje vode u prozor! - odveo nas je s druge strane paviljona i pokazao stilizirane stepenice koje, istina, ne vode nigdje.

Ondje se ranije nalazio jedan od ulaza u Meštrovićev paviljon. Postojao je i drugi, s istočne strane, gdje i dalje stoje stepenice koje “ne vode nikamo”, kaže Silađin.

Tagovi

Izdvajamo