Bila je mračna olujna noć. Ne, to je iz onog drugog teksta. Bio je super sunčan dan. Tri studentice s prava izašle su iz pekarnice, u prolazu usputno pozdravile neke dečke koji su kod Bobana pili kavu i pred Kavkazom prešle cestu prema faksu. Frajerice, djevojački glasne, ignorirale su svijet.
U Kavkazu je bilo uobičajeno živahno. Tridesetak ljudi koliko ih se može obuhvatiti pogledom proizvodili su žamor. Konobarice u uniformama, bijela, naizgled jednostavna košulja povrh crnih hlača na kojima je nešto kao torbica s velikim džepom, više su pripadale modnoj pisti nego kavani. Visoke stolice u nekom zelenkasto smaragdnom tonu ispred šanka bile su prazne dok su se tri barmena u unutrašnjosti šanka vješto mimoilazili, stolovi za hranu bili su postavljeni, tanjurići nepravilnog oblika čekali su da se na njih posluži hrana, a za prvim stolom do vrata sjedile su dvije djevojke.
Mlada slikarica nosila je malu krpenu lutku procjenjujući gdje će je postaviti, glumac i redatelj Goran Matović i Tonko Maroević, pjesnik, esejist i prevoditelj stajali su u oblaku riječi s rukama prepunim listova ispisanih papira, kostimografkinja Dženisa Pecotić odlagala je svoju torbu iz koje će izaći neka odjevna čarolija za ples. Kasnije će doći i Krešo Dolenčić, redatelj kojega će pred vratima pokupiti novinar lokalnih novina, napravit će krug po kavani, nasmijati se jasnom, čvrstom rukopisu N. Š. Zrinjskog na stropu, pomislivši kako je takvo pisanje nespretna stvar za doba Instagrama, popeti se na kat, spustiti u podrum i razići s dogovorom za neku kavu. Kad se opet sretnu. Sve je izgledalo uobičajeno, prirodno, a sve je bilo sasvim novo. Kazališna kavana, Kavkaz ili “kavez”, kako su ga neki znali nazivati, za desetak će dana, s početkom studenog, ponuditi kavu starim i novim gostima kao da se ništa nije dogodilo.
U stvarnosti se svašta dogodilo, ovaj Kavkaz je sasvim novi prostor. S friendly emocijom.
- Htjeli smo da sve bude kao da je ovdje već sto godina - izgovori Bojan Matoš iz Kuharić Matoš agencije za dizajn. On, Luka Kuharić i Pavo Kuharić bili su zaduženi za vizualni identitet u kavani. S njihovim se radom posjetitelji prvo susreću kad zgrabe kvaku na velikim staklenim vratima, dva slova K, dizajnirana u secesijskom stilu. Blisko, a sasvim novo. U unutrašnjosti se, u lijevom dijelu prostora nalazi kameni šank. Arhitektici Mirti Mujačić Đaković je bilo važno da svi materijali koji se koriste u prostoru budu prirodni. U podrumu je spustila pod, otišla ispod prvobitne razine kako bi dobila novi prostor u kojem je ogulila zid do originalne cigle, a istodobno je hrabro podigla i etažu stvorivši galeriju čije staklo ustvari povezuje prostor. Netko je u razgovoru nabacio riječ - sljubljivanje - kako bi se opisala povezanost tri cjeline koje se dopunjuju. Odustala je od kružnog kretanja kakvo se pamti nakon preuređenja sredinom sedamdesetih, ali je zato Kavkazu dala dvije kuhinje, veću u centralnom prostoru i manju, u podrumu.
Pavo Kuharić, Luka Kuharić, Mirta Mujačić Đaković i Bojan Matoš
“Teatar okusa”, nazvali su to dečki iz Kuharić Matoš agencije. Napravila je vražji posao, prostor djeluje kao da je poznat oduvijek, a potpuno je nov, nijedno rješenje nije prije postojalo u njemu. Zeznula je sve koji vjeruju da kavane moraju imati ogromne lustere, stavila je lampe kojima se vjeruje i pustila ih da se spuštaju s impresivne visine stropa na šank i po prostoru je stavila male lampe za koje se inspiracija može naći u secesiji, cijeli je prostor svijetao i topao, obogaćen nišama i plitkim prozorima koji služe kao izložbeni prostor. U svakom se nalazi nešto što pripada svijetu kavana i kazališta, pa tako u dvije velike niše na najvećem zidu, onome koji se gleda iz svakog dijela kavane, stoji kolaž crteža starih kazališnih plakata. Svi koji su radili na projektu uređenja, prvenstveno arhitektica i trojac zadužen za vizualni identitet kavane bavili su se istraživanjem po muzejima i arhivu kako bi vidjeli i naučili sve o prostoru kojim se bave.
“Imam baš nešto za tebe, već danim razmišljam o tebi”, rekao je Tomislav Rajić prije nekih godinu i pol dana arhitektici Mirti Mujačić Đaković, naletjevši na nju u gradu.
- Tada mi je ispričao da je kupio Kazališnu kavanu i želi da je ja uredim - opisuje Mujačić Đaković kako je dobila vrlo zahtjevan posao uređenja prostora koji već više od dvadeset godina, negdje s početkom devedesetih, nije uspio uhvatiti životnost, nikakvu iskru. Bio je kao ona nostalgična slika u sjećanju, topla jer je imala milijun priča uklopljenih u priču o kultnoj kavani koja gleda na Hrvatsko narodno kazalište i čini identitet možda najljepšeg zagrebačkog trga, ali tužna jer je nestao duh, bio je kao na umoru, uvijek mrvicu mračan i pogrešno tih, stvarajući atmosferu nepoželjnosti. Bilo je nešto pogrešno, kao da je zaražen zapuštenošću.
Stari je Kavkaz neslavno završio 2015. godine kada je zatvoren zbog poreznih dugova. Otvorena 1906. godine, Kazališna kavana imala je jasnu ideju - biti povezana s HNK, iako nije bila prva zagrebačka kazališna kavana. Prva je bila otvorena više od stoljeća ranije, 1794. godine na Gornjem gradu, a nalazila se u Amadeovu dvorištu u Demetrovoj ulici. Zagreb je tada kao dio Austrougarskog Carstva imao kavane i krčme, rakijašnice, kavotočionice, pivane, gostione i svratišta, sa strogim pravilima o uređenju. Šenoa je u Zagrebačkim crticama ovako opisao atmosferu kavana: “Mnogi puši i pije kavu te šuti i mudruje sam za se kao Turčin; drugi opet razpravljaju o najnovijim dogadjajih u politici ili rešetaju gradsku kroniku. Mnogi opet nemareći za te debate sjednu do kristalnih prozorah i motre sve, što se vani na Jelačićevu trgu sbiva, pazeći svojim binoklima na krasnu čeljad koja vas dan tuda prolazi...”
Prostor kavana je bio definiran visinom od najmanje četiri metra, a veličina je propisana na šezdeset metara. Mali mramorni stolovi s drvenim stolcima i ložama u kutovima, odvojeni prostori za pušače i nepušače, biljarski stolovi, intelektualci i studenti, tek poneka žena i radno vrijeme do ponoći, a ljeti do jedan u noći bile su karakteristike kavana u doba njihova nastajanja. Poneke su u svojoj ponudi nudile kolače, na posebnom stolu su se nalazili magazini i cigarete, a dnevne novine bile su umetnute u lagane drvene nosače za čitanje. Kavane su već na ulazu sve morale fascinirati svojom otvorenošću prostora. Zato su u doba aktivnog političkog života bila mjesta političkih govora, o čemu će rado pisati nacionalno osviješteni povjesničari. Drugi će uočiti da su kavane bila mjesta studentskog života koji bi u danu, nakon kraćeg obilaska fakulteta, navraćali na kavu i zlorabili običaj dugotrajnog sjedenja uz jeftino piće. Rano poslijepodne obično bi bilo doba povlačenja u potrazi za hranom da bi se vraćalo kasnije u danu na drugu kavu. Bila su to mjesta na kojima su se noću okupljali kockari, lupeži i boemi. Tamo se učilo o životu i maštalo o djevojkama.
Kazališna kavana viđena kroz objektiv fotografa Toše Dabca iz 1953.
Kavkaz o kojem se govori kada se govori o Kavkazu, bio je mjesto u koje su zalazili najljepši komadi, dok su pred njime, kao i nedalekom Zvečkom, stajali dečki. Jednom je odlično napisano - “u nadi da će neku od njih odvesti”. Bilo je to nezaobilazno mjesto na ruti svakoga tko je tražio život na potezu Kavkaz - Zvečka - Blato. Tamo su se okupljali akteri novog vala, tamo su se sastavljali bendovi koji su stvorili hrvatsku glazbu, glumci kojima se plješće u kazalištima, glumice koje su objavljivane na coverima ondašnjih magazina, danas važni odvjetnici i liječnici, uglavnom je većina u džepovima imala studentski indeks i znali su čemu služe knjižnice. Obilazeći Kavkaz, obilazili su mjesto koje je nosilo sjećanje na intelektualce između dva rata i one poslijeratne koji bi tamo sjedili i činili mjesto kultnim. Sedamdesetih je Vjenceslav Richter preuređivao važne zagrebačke prostore kao što je kavana Corso, knjižnica Bogdan Ogrizović i druge, među njima i Kazališnu kavanu. Svojim je rješenjima izazivao bijes i ljutnju jer je, među ostalim, u Kavkaz stavio separee koji su djelovali kao kupei s intimom ponuđenom svima. Kavanom se kretalo kružno, nikad nije imala prostor na katu ni u podrumu. Nije bilo kuhinje. Konobari bezizražajnih lica u zgužvanim crnim hlačama i bijelim košuljama, onim što je socijalizam činilo socijalizmom, donosili bi kavu uz čašu vode na sitnom poslužavniku što je uvijek činilo iritantnu gužvu na stolu čim bi se okupila tročlana ili četveročlana ekipa, ali to je ionako bilo nebitno. Po zidovima unutar separea bile su crno-bijele fotografije razvijene na kolor papiru, sa žućkastom patinom, osoba koje su davno sjedile u tom prostoru, hrvatskih književnika, pjesnika i drugih umjetnika. Svemu usprkos, a neslaganje s Richterovim uređenjem nije dovoljno da ugrozi njegov značaj arhitekta i kreatora u kulturi ondašnje Hrvatske, Kavkaz je sedamdesetih i osamdesetih bio mjesto koje je definiralo Zagreb i sve koji su tada u njemu živjeli.
Sedamdesetih je arhitekt Vjenceslav Richter Kavkazu udahnuo novi život, a njegovi separei izazvali su oduševljenje Zagrepčana
A tada je Kavkaz, realno, prekrila prašina kao i cijelu Hrvatsku. Rat, društveno vlasništvo i bezvoljnost ukotvilo se i u tom prostoru. Iako renovirana, Kazališna kavana nije uspjela vratiti goste. Ono što je vraćeno jest vlasništvo, 2013. godine su nasljednici originalnih vlasnika nakon postupka denacionalizacije dobili izmoreni prostor koji više nije pod upravom Grada, a tadašnji najmoprimac nije uspio dobro poslovati pa time ni plaćati obaveze. Porezna je zbog dugova zatvorila lokal, a i Grad nije mogao davati prostor i gubiti stotine tisuća kuna. Kazališna kavana bila je na tržištu. Tomislav Rajić svoju je poslovnu karijeru napravio i radi u području energetike, spremao se tada za novi projekt, ali je natječaj dobila druga tvrtka kada je do njega došla informacija o mogućnosti kupovine Kazališne kavane. Stvar nije djelovala osobito privlačno. Mnoštvo nasljednika s kojima treba pregovarati o prodaji, uređenje prostora za posao o kojem nema pojma jer nije ugostitelj, ne pije i ne zna razlikovati dva džina, a Kavkaz ima pet za svoje goste, u životu nije ugostiteljski prodao ni sladoled na štapiću, a kamoli pet stotina kava u danu, odlučio je kupiti prostor. Bez obzira na sve, u cijelu priču je ušao kao u nekretninski biznis, računajući da neće izgubiti ako kupi prostor i s njime napravi nešto pametno.
Dobro si napravio što nisi sve ovo iznajmio nekom trgovačkom lancu - rekao mu je jedan susjed, podsjećajući ga da će Kazališna kavana uvijek imati svoju vrijednost i da je puno bolje pokušati dati Zagrepčanima mjesto na koje vole dolaziti kako bi vidjeli druge nego da izlaze s vrećicama iz kojih viri poriluk. To je ono što je i zahtijevao od ljudi koje je angažirao, da naprave mjesto koje će biti povezano, idejom i duhom, ali i stvarnom suradnjom s HNK i Zagrebom. Uostalom, to mu je kao obiteljskom čovjeku bio i dosta čvrst argument unutar obitelji jer radi kavanu, ne suspektni klub s plastičnim bojama svjetla, pa dakle, neće razočarati i napraviti nešto čega će se svi stidjeti. Pritom se pokazao pametnim u najboljem smislu riječi, vodio se za onim da je možda teško na brzinu procijeniti nečiji karakter, ali nije znanje pa je angažirao stručnjake u čije znanje i sposobnosti ne mora sumnjati. A oni su pak, sa svoje strane, rekli kako je bio naručitelj koji se ne miješa i ne uništava stvari mikromenadžiranjem i gnjavažom oko rokova.
Tonko Maroević, Dženisa Pecotić, Tomislav Rajić i Goran Matović
- Krenuo je za mnom prema mom haustoru – sjeća se Dženisa Pecotić, koja stanuje iza Kazališne kavane, njihova prvog susreta, predstavio se i rekao da želi da surađujemo. Nakon toga joj je ponudio da sudjeluje u projektu, izradi one uniforme koje se vide pojavom svakog djelatnika Kavkaza, a arhitektica joj je, među ostalim, u podrumu ostavila prostor za izložbu, mali kružni tunel zatvoren staklom. Naravno da je Pecotić, koja je pozvala svoju suradnicu, slikaricu s početka priče, Tihanu Cizelj, to pretvorila u ulaz u maštu. Izložile su baletne plesne haljine koje su pripadale trima od devet muza, Zeusovim kćerima - Euterpi, zaštitnici glazbe, Terpsihori, zaštitnici plesa, i Erati, zaštitnici ljubavnog pjesništva, a na galeriji na prvom katu postavile su tri krojačke lutke s tri plesne haljine, izrađene od najjeftinijeg materijala jer u trenutku kada ih je Pecotić radila za kazalište, budžet predstave nije imao dovoljno za pristojne haljine. No, to su tek neke od stvari koje ukrašavaju prostor, tu su i dvije haljinice, zatvorene u malom staklenom prostoru ispod galerije, naizgled čudne.
- Prirodne su, to su listovi – objasnila je Pecotić i kazala kako su, prije no što ih je stavila na haljine, bili u herbariju.
- Htjeli smo da se prostor doživi kao spoj arhitekture, dizajna, umjetnosti i kulture - kaže Mirta Mujačić Đaković. Čini se, i to ne krije, ali ne naziva istim riječima, da je imala pritisak bježati od kvaziuređivanja starih prostora koji završe kao teški promašaj, ali više pritisak pred činjenicom da se bavi prostorom koji ima svoju povijest. A po legendama je teško kopati. Htjela je novo, svi su išli prema tome da naprave sasvim novo mjesto, svjesni da nema smisla obnavljati uspomene jer je draž uspomena baš u tome da su davne i da se neće mijenjati. Napravili su, djeluje kao da je oduvijek tamo, ugodno je boraviti u toj kavani. Možda zato što nije prava kavana, tu se može snimiti i scena Jamesa Bonda, prepunog suvremene tehnologije. Jedino, nedostajala je kava. To zato što se još ne smije posluživati, do otvaranja, početkom studenoga.
