Kampus Borongaj propada, a država i Sveučilište ne osjećaju se odgovornima

ZAGREB - “Ovo je najveći i najznačajniji projekt u posljednjih 160 godina, centar izvrsnosti na kojem će studirati između 35 i 40 tisuća studenata na osam fakulteta. Izgradit ćemo dom za pet tisuća naših i 500 stranih studenata, sportske dvorane i druge sadržaje za studente. Prema veličini i važnosti, projekt se može mjeriti sa Stanfordom i Yaleom”, govorio je prije tri godine, sada već bivši, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac o Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj.

Taj bivši vojni kompleks na istočnom rubu grada, “hrvatski Harvard” kako su mu često tepali, danas su - dvije godine nakon službenog otvorenja kad su u novoj menzi pohanog oslića pojeli predsjednik Stjepan Mesić, tadašnji premijer Ivo Sanader, Dragan Primorac i rektor Aleksa Bjeliš - svi zaboravili.

Nema službe održavanja

Treba se suočiti sa stanjem u kampusu kako bi se shvatila sva apsurdnost i otrcanost zvučne fraze o društvu znanja, čiji je nositelj upravo taj ambiciozni projekt na Borongaju. Kad danas pogledamo posljedice nebrige i neodržavanja vlasnika kampusa - Ministarstva obrazovanja, Sveučilišta i Studentskog centra - onda je posve jasno da je političko fraziranje jedna strana medalje, a stvarni studentski život posve druga.

Oko 5000 studenata, i nekoliko stotina zaposlenika Fakulteta prometnih znanosti, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Hrvatskih studija, već se dulje vrijeme teško nose s problemima koji im otežavaju rad i studiranje.

Zbog nedostatka novca u SC-u, još prije ljeta otpuštena je služba za održavanje, pa sada nitko ne kosi travu, ne prazni smeće, ne brine se za otpale grane sa stabala, a svi se pribojavaju i zime i prvog snijega koji neće imati tko očistiti.

Studenti su se, osim s neodržavanjem, suočili s još jednom neracionalnom idejom SC-a, koji je prije dva tjedna bez ikakve konzultacije s fakultetima, skratio radno vrijeme jedine menze u kojoj se dnevno pripravlja više od 2500 obroka. Prije je restoran radio do 18 sati, a sada samo do 16 sati. Petkom se vrata zaključavaju već u 14 sati, pa studenti, koji imaju predavanja i do 20 sati, nemaju gdje jesti, jer druga najbliža menza je predaleko da bi u njoj jeli i poslije stigli na predavanja.

- Ovo što su napravili je suludo. Mi smo usred ničega, a kad bismo odlazili jesti u druge menze, izgubili bismo tri sata do povratka na predavanja. Još su nam uveli i zaštitare da kontroliraju iksice - ogorčen je Marko Radić, 20-godišnji student Hrvatskih studija.

Bolovanja zbog ambrozije

U kampusu postoji i veliki problem s infrastrukturom jer su cijevi stare i do pola stoljeća pa stalno pucaju, tako da početkom prošlog tjedna Hrvatski studiji nisu imali grijanja, a u Centru za rehabilitaciju pri ERF-u, gdje dolaze i djeca s posebnim potrebama, nije bilo vode, pa su djelatnici odgađali terapije. Kako nije radio WC, studenti i osoblje morali su obavljati nuždu u prirodi.

Tko nije svakodnevno u kampusu, kaže dekanica ERF-a, dr. sc. Draženka Blaži, misli da Borongaj funkcionira, no stvarnost je mnogo drukčija.

- Najveći je problem neodržavanje, zbog čega je na našem fakultetu gotovo 30 posto zaposlenika, uključujući i mene, bilo na bolovanju, jer okolina je puna ambrozije koju nitko ne uklanja.

Cijevi stalno pucaju, a mi ni ne znamo tko je nadležan za popravak. Nitko ne mete lišće pa se događa da se začepe odvodni kanali pa voda ulazi u podrum. Infrastruktura je derutna, nemamo kiosk, bankomat, ništa... - potužila se Blaži, koja je upozorila da se Povjerenstvo za kampus, na čijem je čelu ravnatelj Uprave za visoko školstvo Ministarstva obrazovanja Vito Turšić, nije sastalo još od proljeća.

Prometna izoliranost

Od samog otvorenja, jedan je od većih nedostataka kampusa na Borongaju i prometna izoliranost. Neki studenti, kaže povjerenica za nastavu Hrvatskih studija doc. dr. sc. Jelena Jurišić, doslovce sa svoga prozora vide kampus, ali da bi do njega došli, moraju ići okolnim putem, za što im treba sat vremena.

- Govorili su da će do ove godine uspostaviti vezu s istočnim dijelom grada, no ništa od toga. Slali smo i zahtjeve da se jedan od napuštenih hangara pretvori u sportsku dvoranu, jer naši studenti tjelesni odgoj imaju na Martinovki, ali su se i na to oglušili. Jedino nam je ZET izašao u susret i poslao veći autobus za prijevoz studenata - kaže Jurišić.