Trakavica o garažama u povijesnom središtu Zagreba, točnije: o potkapanju donjogradskih trgova, parkova i naoko praznih (neizgrađenih) površina razvlači se već 21 godinu - od 1998. i “prijedloga” o podzemnoj garaži ispod tadašnjeg Trga maršala Tita.
Prije nekoliko dana javnost je obaviještena, da Fakultet prometnih znanosti počinje “veliko istraživanje za izradu cjelovite prometne studije Donjega grada”. No težište su očito podzemne garaže, a prioritetne lokacije: lapidarij Arheološkog muzeja te trgovi J. J. Strossmayera i Republike Hrvatske. Iz retroperspektive od 2003. nameće se pitanje: što je zapravo predmet te najnovije narudžbe, kad je u međuvremenu sve odavno rečeno, a utvrđene su strane: za i protiv.
Zabrana gradnje
Još 2007., kad je gradska vlast u jeku žestoke polemike o garaži Cvjetni HoTo grupe htjela revizijom GUP-a ukinuti odredbu o zabrani gradnje garaža u središtu grada, Institut za promet i veze tog fakulteta predložio je pet lokacija: ispod Strossmayerova trga, Trga maršala Tita (HNK), Preradovićeva/Cvjetnog trga (HoTo), lapidarija/vrta Arheološkog muzeja i u bloku Preradovićeva 23. Gradski zavod za zaštitu spomenika utvrdio je tada još 16 lokacija u unutrašnjosti blokova.
Predložena je, dakle, 21 garaža. Iste godine Zelena akcija objavila je opsežni elaborat o prometnim problemima Zagreba, signifikantnog naslova: “javni prijevoz ili javne garaže”. U njemu se navodi da ni ukupna površina Donjega grada ne bi zadovoljila potrebe onih koji tu žele voziti i parkirati s obzirom na identificirani porast automobila. U diskusiji o unapređenju sustava prostornog planiranja Gradska skupština odbacila je 2010. prijedloge tih pet lokacija (iz 2007.) i ponovno potvrdila odredbu GUP-a o zabrani gradnje garaža u središtu Donjega grada.
O garaži ispod Srednjoškolskog igrališta kao o realnom projektu bilo je govora 2011. kada je Josip Kregar uputio na hibridni karakter ponuđenog koncepta kao spoja javne garaže, shopping-centra i sportske dvorane i postavio pitanje: je li to komunalna ili komercijalna garaža. Projekt se do danas zadržava u sivoj zoni i o njemu nema odluke. Zaključak o zabrani garaža i denivelacije javnih površina u centru definitivno je potvrđen 2014.
No 2016. gradonačelnik Bandić najavio je novu studiju, povjerenu ponovno dvorskim prometašima: Fakultetu prometnih znanosti i Ivanu Dadiću. Ta studija nastavlja starim smjerom dopunom novim lokacijama u ime “rekonstrukcije” prometnog sustava. Uz pet garaža predloženih 2007. (šesta, Cvjetni, u međuvremenu je izvedena) navode se: Autobusni kolodvor, Trg sv. Marka, Trg bana Jelačića i Glavni kolodvor. U posebnoj studiji drugih autora još je 2014. predložena i garaža ispod tržnice Dolac.
Dakle, ukupno 9 novih garaža unutar zaštićene “Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb”. Predloženi program otvara zastrašujuću perspektivu: potkapanjima, bušenjima, deniveliranjima, prekrajanjem profila ulica i trgova, dovođenjem sve više i više automobila u ionako preopterećenu i dobrano oronulu usku jezgru, Zagreb bi izgubio urbani i povijesni identitet. Realizaciji tog programa ispriječio se GUP, ozbiljnije rasprave nije bilo osim povremenog nabadanja o tzv. kazališnoj garaži.
Što 2019. grupa eksperata iz iste znanstveno-prometaške institucije nudi najavom novih istraživanja na starom, nepromijenjenom terenu donjogradskog središta? Sudeći po težištima, riječ je o redukciji studije iz 2016. na lokacije garaža, potrebnih starim hotelima Dubrovniku i Palaceu, ali nadasve i posebno novima: Capitalu (bivša zgrada Wiener Bankvereina, ugao Jurišićeve i Palmotićeve), još neimenovanom hotelu u Praškoj 4 i zasad zastalom Adris grupe na Trgu bana Jelačića (uglovnica banke + dvije susjedne zgrade na trgu i u Praškoj), a govori se o i adaptaciji u hotel palače Emanuela Pristera (Ilica 12), remek-djela historicizma. Sve milijune teški korporacijski i tajkunski projekti, sve elitno, ekskluzivno i glamurozno.
Gaženje zakona
Kao što je to posvjedočila u slučaju HoTo projekta, gradska vlast će i u slučajevima tih hotela poduzeti sve da i njih opsluži gradskim budžetom, nelegitimnom revizijom temeljnog planskog dokumenta, GUP-a, možebitnim iznuđivanjem posebnih planova i gaženjem zakona o zaštiti.
Ti i takvi hoteli uklapaju se u sliku koju sadašnja gradska vlast ima o budućnosti Zagreba: festivalizacija i eventizacija, privid metropole i obmanjivanje kojekakvim “čarolijama”. Kreatorima takve strategije stvarni je život zadnja rupa na svirali, pa i njihovi dvorski prometaši usput spominju potrebe građana - zbog profesionalnog alibija.
Najviše agresije usmjereno je najautentičnijem i identitetski najuočljivijem dijelu Donjega grada: takozvanoj Lenucijevoj potkovi - bilo da se zlorabi za evente koji se svode na street-food festivale i neodernek, bilo za promet koji im sada prijeti trajnom destrukcijom.
Dok u svoje kopanje gradska vlast ne pripušta druge, one koji bi možda mogli predložiti nešto drugo, ponižava vlastitu konzervatorsku službu, ne trpi kritiku ni alternativu i despotski nameće lažnu sliku budućnosti. No u njoj bi se glamurozni hoteli mogli utopiti u sivilu i bijedi zagrebačkih ulica, za čiju obnovu nema volje, smisla ni novca.