VLAK ISKOČIO IZ TRAČNICA

NOĆ STRAVE NA GLAVNOM KOLODVORU Kako je došlo do najveće prometne nesreće u hrvatskoj povijesti

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 30.08.2014. u 11:19

Prije točno 40 godina, 30. kolovoza 1974., međunarodni ekspresni vlak koji je prometovao na relaciji Atena - Zagreb - Dortmund iskočio je iz tračnica pri brzini od 104 kilometra na sat i za sobom odveo u smrt 153 osobe

Ni tehnički dobro opremljena pruga, ni suvremeni sigurnosni uređaji u lokomotivi nisu tog kobnog petka, 30. VIII. 1974., mogli spriječiti katastrofu na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i ujedno najveću željezničku nesreću u povijesti Hrvatske.

Međunarodni ekspresni vlak 10410, koji je prometovao na relaciji Atena - Zagreb - Dortmund, iskočio je iz tračnica pri brzini od 104 kilometra na sat, i za sobom odveo u smrt 153 osobe. U vlaku se u trenutku katastrofe nalazilo oko 400 putnika. Lokomotivu oznake 661-216 vozili su Nikola Knežević i Stjepan Varga. A nesreća se dogodila u 22 sata i 33 minute, na samom istočnom ulazu u Glavni kolodvor.

Uvod u katastrofu započeo je nekoliko sati ranije, u Vinkovcima, gdje su Knežević i Varga preuzeli dotični vlak i krenuli prema Zagrebu u 19.45 sati. Na putu se vlak zaustavio samo jednom, i to na dvije minute u Slavonskom Brodu u 20.31. Sve je izgledalo uobičajeno. Nitko nije znao da su obojica strojovođa samo tri dana prije nesreće radila 45 sati bez prekida.

Malo su zadrijemali

Tek će kasnije priznati da su bili premoreni i da su u jednom času, prije nesreće, pridrijemali: “možda” minut-dva. “Čovjeku koji to nije doživio teško je objasniti to drijemanje. Imao sam osjećaj kao da sam jednostavno bio odsutan”, reći će Knežević pred sudom. Stručnjaci su, isto tako naknadno, ustanovili da se nesreća mogla dogoditi nešto ranije, i to na jednom zavoju između željezničkih stanica Ludina i Novoselec, 60-ak kilometara od Zagreba. Tamo je kompozicija projurila brzinom od čak 106 km na sat, premda joj je bila ograničena na 85 km. Kroz taj zavoj prošla je sretno, no ono najgore bilo je pred njom.

FOTO: Stvari žrtava i dijelovi vlaka razbacani po tračnicama

Zagrebačka tragedija počela se odvijati već na nadvožnjaku u Držićevoj, nedaleko od Autobusnog kolodvora.

Ondje je pad pruge iznosio 6,85 promila, pa su vlakovođe počeli kočiti.

Sekunde do tragedije

Ali, to je bilo, zapravo, prekasno: do kritičnog zavoja preostalo im je samo još 250 metara tračnica. Pri brzini od 104 km na sat tom vlaku je trebalo najmanje između 500 i 550 metara zaustavnog puta kako bi smanjio brzinu na propisanih 50 km na sat.

Na zavoju su od snažnog pritiska popucale kuke između nekih vagona, napose prvog i lokomotive, tako da kompozicija više nije bila onoliko stabilna kao u redovitoj vuči. Do tragedije je preostalo nešto manje od 10 sekundi.

Oslobođena vuče, lokomotiva je i dalje je vrtoglavo jurila. Kroz skretnicu je prošla brzinom od 98 km na sat.

Vagoni nisu izdržali

Ostala je u okomitom položaju samo zato što su joj tehničke mogućnosti omogućavale da u zavoju vozi brzinom i od 126 km na sat. No to vagoni, sagrađeni prije Drugog svjetskog rata, nisu mogli izdržati. Osobito ne onaj prvi, zatim drugi, peti, šesti i osmi, čija je stabilnost na tračnicama bila najslabija. Sekunda prije udesa ostala je za preživjele putnike - neopisiva.

“Možda desetak minuta prije nesreće izišao sam iz kupea da malo protegnem noge u hodniku. Tu sam našao suputnika s kojim sam popušio cigaretu. Odjednom, naš vagon postao je brod i počeo se jako ljuljati. Zagrlili smo se da ne padnemo. Tada je počeo pakao. Vagon se prevrnuo, ali nastavio je klizati bočnim dijelom, gdje su prozori. Iz kupea, u kome nas je bilo sedmero, začuo se vrisak i zapomaganje. Konačno, sve je stalo, i počeo nas je gušiti dim. Vrata kupea nisu se dala otvoriti, pa smo razbili staklo i ušli. Prišao sam supruzi Dragici i počeo je izvlačiti. Na moj užas vidio sam da ne pokazuje znakove života. Mislio sam da je onesviještena, no nažalost bila je mrtva. Sjedio sam pokraj njenog tijela i tek tada spoznao da je raskomadana. Više nisam imao snage pomoći drugima”, svjedočio je putnik Milan Ivoš novinaru Mladenu Stražimiru.

FOTO: U mnoštvu promatrača bilo je i mnogo onih koji su došli radi pljačke

“Kada sam shvatila da se nalazim u neprirodnom položaju, na stranici vagona, znala sam da se dogodila neseća. Uskoro su se začuli jauci i pozivi u pomoć. Kroz razbijeni prozor su me izvukli neki ljudi. Ne znam ni kada, ni kako, jer sam bila sva u nekom neopisivom stanju. Svuda oko mene ležali su mrtvi i ozlijeđeni. Djeca su plakala, žene vrištale, ljudi zapomagali”, svjedočila je Savka Gruić autoru knjige, tada novinaru Vjesnika, koji se našao na licu mjesta.

‘Ljudi, gdje mi je vlak?’

Na prvu vijest o nesreći sva raspoloživa sanitetska vozila u Zagrebu stigla su na Glavni kolodvor. Ozlijeđeni su prebacivani u najbliže bolnice. Ukupno njih 90. U isto vrijeme, sva vozila za prijevoz mrtvih u gradu uključila su se u prijevoz poginulih do Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati, gdje se obavljala njihova identifikacija. Kada je Zavod bio pretrpan, u pomoć su dovezeni kamioni-hladnjače, pa su u njih stavljena mrtva tijela.

Na samo mjesto nesreće stigli su istražni organi i započeli očevid. U raščišćavanju kolosijeka bilo je angažirano željezničko osoblje; stigla je i vojska.

Prepričavalo se da je strojovođa Knežević nakon izlaska iz lokomotive, 20-ak minuta nakon što je njegov vlak iskočio iz tračnica, zbog prevelike brzine, upitao: “Pa ljudi, gdje mi je vlak?” Kompozicija se trebala zadržati na Glavnom kolodvoru 2 minute i 52 sekunde, no ostala je zauvijek, kao grobnica za više od 150 nesretnih putnika. U mnoštvu promatrača bilo je i mnogo onih koji su došli radi pljačke. Stotine ženskih torbica i muških lisnica bilo je razbacano po kolosijecima i u smrvljenim vagonima.

Policija je uhitila mnoštvo lešinara s punim džepovima zlatnog nakita i deviza, čak i sa zlatnim zubima. Proširile su se priče da je vojna policija odvela grupu kradljivaca iza ložionice i smaknula je po kratkom postupku. Službeno, to nije bilo potvrđeno, ali ni opovrgnuto. (pripremio Željko Ivanjek)

Crna Hrvatska - Đorđe Ličina: 'Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina'

Đorđe Ličina (r. 1945.), poznati novinarski bard i autor 30-ak knjiga, podario nam je novo djelo. Tko je za proteklih pola stoljeća samo listao novine znade da to 'mora' biti 'crni' naslov. I jest: 'Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina'.

Istina, mogao je Ličina objaviti nešto drugo, knjigu iz nepublicističkog žanra. Dosad je već objavio knjigu pjesama, dvije putopisa i tri romana za djecu. Ipak, proslavio se temama iz crne kronike koje je desetljećima pratio s novinarskim blokom. Otuda su se rađale njegove najpopularnije knjige s obavještajno-crnokronikaškim sadržajem ('Špijuni su prešli granicu'; 'Tragom plave lisice'; 'Dvadeseti čovjek' itd.).

Ovaj put Ličina je sabrao 50 kila tekstova i dokumenata 'o mirnodopskim katastrofama u Hrvatskoj', od samoga početka XX. stoljeća, od 1900. pa sve do 2013. Na poprištima mnogih bio je kao izvještač-reporter, odnosno svjedok.

No, ovakav jednostrani pristup različitim nesrećama nije ga zadovoljio. U novoj knjizi nastojao je 'enciklopedijski sažeto, reporterski tečno i riplijevski zanimljivo' napisati kroniku o 100 izabranih katastrofa. S time je našu zemlju uveo na crnu europsku kartu, dodajući starim, manje ili više poznatim katastrofama, novu dimenziju. ličina je podijelio i posložio hrvatske katastrofe ovako: na cestovne nesreće, eksplozije, masovna trovanja, pomorske nesreće, potrese, požare, na riječne nesreće, rudarske nesreće, tramvajske nesreće, vremenske nepogode, zrakoplovne nesreće i željezničke nesreće. Knjigu zaključuju: Ostale nesreće. (Željko Ivanjek)

Tagovi

Izdvajamo