EKSKLUZIVNA REPORTAŽA

NOVINAR JUTARNJEG KAO VOZAČ UBERA (2. DIO) Od prve vožnje do otkaza: Za pet sati zaradio sam 133 kn. Gasim aplikaciju. Sorry, Uber, ne mogu više!

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 03.11.2016. u 23:55

Zagreb, 171016.
Novinar Jutarnjeg lista Matija Boltizar preuzeo je ulogu vozaca Uber taxija za reportazu o toj prevoznickoj firmi.
Na fotografiji: Matija Boltizar drzi uredjaj fiskalne blagajne.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX
PRVI DIO REPORTAŽE PROČITAJTE OVDJE

- Želiš li čuti jednu tajnu? - pitao sam Marinu, svoju drugu putnicu tog ponedjeljka.

- Da! - ispalila je odmah.

- Ali, ne smiješ nikome reći.

- Neću, neću.

- Vozim undercover za Uber kako bih napisao priču za Jutarnji.

Svoju tajnu otkrio sam prvi put i jedino Marini, mladoj djevojci koju sam vozio na Fakultet političkih znanosti. Studirala je što i ja, samo je tri godine mlađa. Kao kolegici odlučio sam joj se povjeriti ne bih li je motivirao za studij novinarstva.

Marina je bila jedna od osam putnika koje sam imao priliku voziti tijekom kratke karijere vozača Ubera. Iako tvrde da su konobari najbolji psihoterapeuti, moram priznati da sam se kao vozač trudio nadmašiti ih: imao sam različitih putnika i zanimljivih priča. Od zaljubljenih parova, do brižnih baka i uštogljenih poslovnjaka. U manje od 24 sata rada, dok sam kao vozač Ubera istraživao zanimanje koje je donijelo pomutnju među taksistima i izazvalo veliko zanimanje i javnosti.

Noćna vožnja

Sve je počelo u nedjelju u 22 sata, kad sam prvi put uključio aplikaciju. Prije toga sam otišao tati u Bjelovar po njegov auto i dovezao se sam u Zagreb. Plan je bio da vozim u nedjelju navečer i ponedjeljak po danu, tako da imam vožnje iz oba svijeta. Nadao sam se da ću skupiti barem dvije vožnje do ponoći, kako bih osjetio doživljaj noćne vožnje. Sjedio sam u autu i uključio gumb da sam na mreži, ali aplikacija nije htjela prihvatiti moj zahtjev jer još nisam imao profilnu sliku. U autu mi je bilo mračno, pa nisam mogao slikati fotku koja bi pokazivala da sam normalan dečko, a ne manijakalni švercer ljudskih organa. Parkirao sam na parkiralištu iza Lisinskog i tamo stao ispod javne rasvjete i “okinuo” selfie. Prvi je bio malo mutan, drugi dobar. Nasmiješeni dečko koji želi samo mir i dobro svijetu. Učitao sam fotku, sjeo u auto i uključio aplikaciju. I odmah, ali odmah, došao mi je zahtjev za vožnju. Nisam ni gledao odakle, samo sam prihvatio. Marko zove s Prisavlja (sva imena i adrese su promijenjeni, a točni podaci su poznati redakciji). Potvrdio sam dolazak i krenuo. Nije mi trebalo puno vremena do tamo. Dok sam se približavao, bio sam malo nervozan. Pitao sam se tko će mi biti prva mušterija. Dobro, znao sam da se zove Marko, ali tko je on? Koliko godina ima, kakvu frizuru, smatra li da je “Doctor Who” super serija?

Puno pitanja, a treba se koncentrirati na vožnju.

Stao sam na parking ispred zgrade i čekao. Aplikacija je javila Marku da sam stigao. Čekao sam dvije minute i onda se pojavio on. Mladić smeđe kratke kose. Sjeo je na suvozačevo sjedalo. Ugodno smo se pozdravili i odmah, bez pitanja, prešli na ti. Trebao sam ga vratiti u stan na Kruge.

- I, Marko, krećemo - rekao sam mu, a on mi je odgovorio da nije Marko, nego Branimir. Marko je zapravo muž njegove sestrične i on mu je pozvao Uber, jer je ostao kod njih na večeri.

Iako smo se vozili samo nekoliko minuta, bila je to ugodna prva vožnja. Pristojna i kratka. I tako je Branimir, student građevine iz Slavonije, otišao u svoj stan, a da me nije tražio račun, jer ionako svi račune dobiju u digitalnom obliku na mail. Uostalom, vožnju je ionako platio Marko. Račun je iznosio 19,91 kunu, od čega meni ide 14,93 kune. Moji prvi Uber novac. Dao sam mu pet zvjezdica, jer je bio simpatičan, a čim sam mu dao ocjenu, već sam dobio drugi zahtjev za vožnju. Prihvatio sam. Louis me zove na Autobusni kolodvor. Izdao sam račun, zapalio crnog labuda i krenuo.

Dok sam vozio prema autobusnom, sjetio sam se da je to teritorij taksista, a kolega Dominik rekao mi je da se ne miješam s njima. Ipak, nema mjesta za strah. Ušao sam na taksi stajalište i čekao svoju putnicu. Gledao sam oko sebe i vidio dvoje mladih s koferima. Iako nisam znao kako izgledaju, nekako sam osjetio da su oni moji putnici. Izašao sam iz auta i pomogao im s koferima. Bili su stranci, što sam zaključio odmah po imenu, ali nisam znao odakle su. Mislio sam početi razgovor, ali su oni bili previše posvećeni jedno drugome. Pogledao sam u retrovizor i vidio da je mladić naslonio glavu na njeno rame te da su zajedno gledali u zaslon mobitela. Tada sam shvatio da su cura i dečko. Sad sam tek morao doznati koja je njihova priča.

- Are you from Italia? - pitao sam na svom balkanskom engleskom.

- No, we are from Spain - odgovorio je mladić.

Blizu. Pitao sam jesu li prvi put u Zagrebu i vidio da odugovlače s odgovorom. I onda je mladić ispalio najljepšu priču koju sam čuo u zadnjih tjedan dana.

- Recimo da nije. Ja studiram u Poljskoj, a ona u Italiji. Pa smo se našli u Zagrebu i zajedno otišli k meni u Poljsku. Danas smo se vratili u Zagreb, a sutra svatko od nas ide natrag u svoju zemlju. Još smo ovu večer zajedno.

Ljubavni par

Kad mi je to rekao, htio sam pustiti volan i okrenuti se prema njima da im kažem da je to preslatko. Moj izljev nježnosti ih je nasmijao. Vozio sam ih u hostel gdje će prespavati i provesti svoju zadnju noć zajedno, dok se opet ne vide, iako ne znaju kad će to biti. Ako ne postoji film s ovim scenarijem, ja ću ga snimiti.

Kad smo stigli na odredište, pomogao sam im izvaditi kofere. Poželio sam im svu sreću i rekao da vjerujem u njih. Zaključio sam da trebam gledati manje romantičnih filmova, da me ove sladunjave stvari u stvarnom životu ne bi toliko oduševljavale.

Vožnja je trajala 9 minuta, prošli smo 3,3 kilometra. Njihov ljubavni put po Zagrebu koštao je 19,91 kunu (meni 14,93), a od mene su zaslužili pet zvjezdica. Ni oni nisu tražili račun, no ja sam ga izdao. Stiže još jedan zahtjev. Ovaj put u Mašićevu.

Kad sam stigao, već je bilo gotovo 23 sata, a blizu mi je bila i Lašćina. Ali treba vidjeti gdje me ova vožnja vodi. Iz zgrade je izašla starija žena kratke svijetle kose. Sjela je naprijed i rekla da ide na Jarun, točnije u Fočićevu ulicu. Ništa od mog brzog povratka kući.

Iako mi je na aplikaciji pisalo da je Marija naručila vožnju, ovo nije bila Marija. Sa mnom se vozila Marijina svekrva Ana.

- Kako vi zovete tetu Maricu? - pitala me Ana dok je pokazivala na GPS.

- Teta Marica? - odgovorio sam pitanjem.

- Pa da. Moja djeca su je tako zvala, jer je to bila teta koja ih je čuvala dok su bili mali - ova noć očito ne prestaje sa slatkim stvarima.

- Kak lijepo. Ja svoju zovem Mirjana.

I tako smo preko imena za GPS ušli u priču o svojim obiteljima. Ona mi je pričala o svojoj djeci, kako je njen sin često dovodio cure doma, a kći je čekala da prvo završi faks. Potom sam ja njoj pričao o svojim sestrama, kako je kod njih slična situacija. Naime, mlađa je uvijek voljela govoriti o dečkima, a starija baš i ne. Razgovarali smo i o meni, pitala me imam li djevojku i što studiram. Na kraju sam joj do Jaruna rekao više nego nekim poznanicima. Fascinantno je kako stranci mogu biti dobri sugovornici. Vožnja je došla 47,39 kuna (meni 35,54), trajala je 17 minuta i bila je dugačka 11,5 km. Ana je stvarno zaslužila pet zvjezdica, iako zapravo idu njenoj snahi.

Prvi znaci umora

Kada sam dao ocjenu, prvi put mi se dogodilo da mi nije odmah uletjela nova vožnja. Pregledao sam poruke i vidio da je jedna bila od Karla. A potom me čak i nazvao.

Vidio je da sam u blizini pa me pozvao na piće. Ipak, bio sam već lagano umoran, a htio sam još jednu vožnju odraditi prije ponoći i onda lagano u krpe. Odmorio sam se malo i onda mi je stigao još jedan poziv, prihvatio sam ga a da nisam gledao kuda idem. Krenuo sam prema jugu Zagreba i samo vozio. I vozio. I vozio. Sve dok nisam izašao iz Zagreba. Tek sam onda pogledao kamo idem. U Hrvatski Leskovec.

Do tamo mi je trebalo 20 minuta, a kad sam stigao, prvo sam promašio ulicu, a onda nisam znao koja je kuća. Ipak, mladić je pronašao mene. Sjeo je iza i rekao neka vozim u Vrhovec. Drugi kraj svijeta.

Zvao se Andrija i s njim je također bilo lako “pokrenuti” razgovor, rekao je da je bio kod prijatelja koji se vratio iz Kanade na par dana. Andrija je fotograf i snimatelj koji je, kaže, posvetio život umjetnosti. Odustao je od faksa jer nije želio učiti nešto što ga ne zanima, a dosad je napravio nekoliko projekata i bio je na turneji s nekim poznatim hrvatskim metal bendom.

Porazgovarali smo malo o inovativnim stvarima i umjetnosti, pa je na red došlo pitanje zašto se vozi Uberom.

- Ovo mi je zapravo prvi put - rekao mi je. Objasnio sam mu kako točno Uber radi i još o nekim akcijama, što ga je oduševilo i rekao je da će se ubuduće uvijek voziti Uberom.

Nema na čemu, Uber. Nekoliko ulica prije dolaska na odredište dogodilo se nešto neočekivano. Ugasio mi se mobitel. Iznenadilo me to jer je bio na 40 posto. Nisam htio paničariti, iako u sebi jesam, jer bi onda i putnik bio u panici. Ipak, i on je primijetio da nam nedostaje svjetla u autu.

- Jel’ se ovo treba dogoditi? - pokazao je prema mobitelu.

Rekao sam da ne znam, pa smo put dovršili po njegovim uputama. Kad smo stigli do njegova stana, mobitel mi se sam upalio. Ušao sam u aplikaciju i sve je bilo u redu, jer je ona nastavila računati i dok je bio ugašen. Naplatio sam mu vožnju i on je izašao iz auta. Ovaj put od 14,5 km platio je 8,30 kuna, zbog kupona, dok je meni išlo 43,72 kune zarade. Dao sam mu pet zvjezdica jer nije paničario kad mi se ugasio mobitel.

Dama s jabukom

Drugi dan nastavila se moja Uber avantura. Dovezao sam se s autom do firme u Koranskoj i u 11 sati krenuo s vožnjom. Ovaj put nije bilo zahtjeva pa sam se krenuo sam voziti po gradu.

Nakon nekih 10 minuta bez cilja parkirao sam se blizu Gupčeve zvijezde, jer nisam htio bez veze trošiti benzin. I sjedio sam u autu dobre tri pjesme.

Odlučio sam se odvesti na drugu lokaciju jer u ovom dijelu grada čini se nema kruha. Tek što sam krenuo, došao je zahtjev od Marine za Tuškanac. Krenuh na sjever i uz zagrebačke brijege, dok nisam stigao u malu ulicu s lijepim kućama. Parkirao sam se na nečiji privatni parking i čekao dok nije izašla jedna lijepa, mlada dama.

Sjela je iza, jela je jabuku. Pitao sam je kamo, a ona je rekla Lepušićeva 6. Moj faks.

- Što studiraš? - pitao sam je. Odgovorila je novinarstvo. Moj smjer. Pitam koja godina. Druga. Kažem ja peta i onda smo krenuli u priču, iako sam na prvi dojam mislio da neće baš biti pričljiva. Počela me ispitivati o faksu, kolegijima, o nekim štosevima s prebacivanjem i na sve sam joj uspio ponuditi odgovor. Davao sam joj savjete što se tiče prakse i posla, a ona me pitala radim li gdje. Rekao sam joj da radim u Jutarnjem, što je nije previše zadivilo. Onda sam odlučio joj otkriti svoju tajnu.

Bum. Oduševljenje na razini, kao da sam joj priznao da sam Batman. Možda bi je to čak i manje zadivilo. Nastavili smo s pričom, o tome kako je uopće voziti za Uber i ona mi je ispričala svoja iskustva s Uberom. S Uberom se vozi otkad je došao u Zagreb, jer je jeftiniji i praktičniji. Uvijek sjedne iza, jer je tako navikla u taksijima, iako joj je jedan vozač rekao da sjedne naprijed, kako taksisti ne bi pomislili da vozi za Uber. Otkrila mi je i svoje neugodno iskustva s Uberom.

- Jednom sam sjela u auto, iza kao i uvijek, a naprijed je sjedila neka žena. Vozač mi je rekao kako mu je to žena i da ona želi voziti za Uber, pa joj on pokazuje kako se to radi. Prihvatila sam to, kao OK, ali sam primijetila da je isključio aplikaciju. Pitala sam ga zašto ne pokrene vožnju, a on je rekao kako se vozim besplatno. To mi je već bilo jako neobično, ali je već krenuo pa nisam mogla izaći. Rekla sam mu odredište, no on je u jednom trenutku skrenuo u drugom smjeru, što me stvarno uplašilo. Kad smo stali na prvom semaforu pobjegla sam iz auta - ispričala mi je Marina.

Ostavio sam je na faksu i ona je rekla kako će odsad paziti na moje članke u Jutarnjem. Nije uzela račun za vožnju od 6,7 km s cijenom od 34,32 kune, jer ima digitalni račun na mailu, ali je zaslužila pet zvjezdica.

I to jako.

Putnik mi kasni

Mislio sam stati negdje da izdam račune, ali mi je zazvonila aplikacija. Dvije ulice dalje putnik zove. Odgodio sam račune i krenuo. Bio sam tamo za minutu. Ostavio sam auto da radi i počeo ispisivati račun. Jedan, drugi, ali Doriana nije bilo. Ugasio sam auto i krenuo pisati bilješke o putnicima u dnevnik. Napisao sam već sve, a njega i dalje nije bilo. Mislio sam tražiti njegov broj na aplikaciji, ali onda mi je došao poziv. Od njega. Pitao me jesam li došao. Kažem da jesam. On u šoku, ja u šoku.

- Evo, dolazim - rekao je i poklopio.

Malo neobično, ali OK. Ubrzo se spustio jači muškarac srednjih godina u zelenoj trenirci. Sjeo je na suvozačevo i rekao da vozim na Kennedyjev. Prešli smo odmah na ti i on mi je rekao kako je neispavan, zbog stresa jer mu se, kaže, nagomilalo previše posla.

- Upravo idem na sastanak - rekao je i lupio u laptop koji je ponio sa sobom. Njegova odjevna kombinacija bila mi je malo neadekvatna za poslovni sastanak pa sam ga pitao kako može na sastanak u zelenoj trenirci.

- Ma, poznam čovjeka već dugo pa mogu na sastanak doć’ i u trenirci.

Mora da ga stvarno dobro poznaje kad je trenirka zelena. Stigli smo na Kennedyjev i on mi je želio platiti gotovinom, što je aplikacija i naznačila. Vožnja je došla 13,52 kune (1,7 km), ali je on imao samo 20 pa je pitao je li može 15. Nažalost, nisam imao pet kuna, pa mu nisam mogao vratiti, zato sam mu uzeo samo 10 i rekao da su ove tri kune za ugodnu vožnju. On mi je ponudio da me naruči opet kad završi sa sastankom, ali sam mu rekao da to zasad nije moguće u Uberu, a i da ću sada na pauzu.

Ugasio sam aplikaciju i otišao ručati na Lašćinu. I kazaljka za gorivo bila je malo potištena pa sam poslije ručka otišao na benzinsku kako bih ga napunio. Natankao sam i vratio se na mrežu. Ali, bez momentalnih zahtjeva. Krenuo sam s vožnjom po Maksimirskoj, bez uspjeha. Nekih 15 minuta ništa. Već sam mislio da je to to, ali mi je na Branimirovoj došao zahtjev za Aleju ruža. Slavko zove. Dolazim, Slavko. Bližilo se vrijeme gradske gužve pa mi je trebalo dulje do tamo. Stigao sam za 15 minuta i parkirao se na parkiralištu nekog restorana. Slavko je stigao i sjeo iza. - Na HRT - rekao je i već sam pomislio da se vozim s još jednim kolegom. Pitao sam ga je li novinar, ali on je odgovorio da nije, ali da često radi s njima.

- Ja sam spiker - odgovorio je i krenuo pričati što spikeri rade. Iako sam u medijskom svijetu, nisam točno znao što sve rade spikeri. Mislim, znao sam da čitaju najave i vijesti, ali nisam znao što još. A toga stvarno ima. Ispričao mi je što sve mora raditi, koliko dnevno tekstova pročita, kako mora paziti na svoj glas i kako mu je kroz godine glas mutirao. I on je pričao. I pričao. Mislim, sve je to bilo vrlo zanimljivo i drago mi je da smo pričali, ali sam u jednom trenutku pomislio da bi možda ipak trebao odmarati glas jer će sada govoriti osam radnih sati. No, shvatio sam da bi bilo malo bešćutno od mene upozoriti ga da šuti, iako mislim dobro. Pa sam ga zato pustio da govori. U jednom trenutku nakašljao se kao da mu je grlo promuklo, ali sam progutao dobrotu i pustio ga. Zna on što je najbolje za njega.

Stigli smo na Prisavlje i on je izašao iz auta. Ostavio sam ga pred rampom, a ja sam se okrenuo i izdao sebi račun. Cijena od 51,20 za 12,3 km. Bilo je već 15 sati, a ja sam imao faks u pola 4.

Bio je ovo trenutak za oproštaj. Ne zauvijek, ali za neko duže vrijeme da. Stisnuo sam gumb za skidanje s mreže. Uber mi je rekao da nastavim jer je upravo zbog velike potražnje došlo do povećanja tarife za 1,5. Žao mi je, Uber, ali ne mogu više. It was a good ride. I izašao sam s aplikacije.

Četiri dana kasnije sjedio sam za svojim stolom, gdje je sve i počelo prije tri tjedna. Crni labud već je četiri dana doma, nije vozio nikakve nepoznate ljude. Papiri mi stoje u ladici pokraj stola, a na njima je fiskalna koja nije uključena od ponedjeljka. Ostalo mi je još samo da nazovem Karla i onda ću službeno prestati biti vozač Ubera. Moj prvi otkaz, i to nakon manje od tjedan dana rada. Ne baš dobra stavka u životopisu.

Hej, Karlo, odustajem

Nazvao sam Karla. Nisam znao kako da mu to kažem, ali znao sam da želim reći nešto istinito. Barem je toliko zaslužio.

- Pa di si Matija - pozdravio me veselo.

- Hej, Karlo. Ovaaaaaj... htio sam ti reći da ne mogu više voziti za Uber. Naime, sestra mi je dobila posao pa će njoj sada trebati auto.

Ovo je čak i istina, jer bi mi sestra trebala uskoro dobiti posao. Držimo fige.

- Ma, OK, sve pet. Nema nikakvog problema - odgovorio je Karlo.

Očekivao sam od njega nekakvo lagano nagovaranje ili propitivanje, ali toga nije bilo. Rekao mi je samo da ćemo se vidjeti idući tjedan da mu vratim fiskalnu, i to je bilo to. Vratio sam se za stol i izbrojao koliko sam novca sve skupa zaradio. Moja mala avantura donijela mi je na kraju 133,32 kuna, baš za lijepu večeru s društvom.

- To će ti biti taman da pokriješ gorivo - rekao mi je urednik u prolazu.

- Ovaj, očekivao sam da će mi Jutarnji platiti gorivo - odgovorio sam poletno, kao i uvijek.

Urednik se kiselo nasmijao i rekao da ćemo vidjeti. Sretan završetak moje Uber karijere.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo