Prema svemu sudeći, ova bi turistička godina trebala biti rekordna za Zagreb, kao i prethodna, odnosno ona prije nje. Drugim riječima: trebat će dosadašnje rekorde arhivirati. Jer, Zagreb i turisti vole se tajno, izrečeno parafrazom jednog stiha Arsena Dedića.
Razvidno je, kroz surove brojke statističara kako se broj gradskih posjetitelja povećavao desetljećima. Na primjer, Zagreb je 1929. imao ukupno 18 hotela sa 742 sobe i 1213 postelja, a posjetilo ga je 107.987 posjetitelja - od kojih 25.228 stranih - koji su u njem noćili 549.935 puta. Svaki je, prema tome, prespavao najmanje pet puta. Tada je postojao samo jedan “luksus-hotel”: Esplanade - s 200 soba, otvoren četiri godine ranije. Milinov (od 1939. hotel Dubrovnik), Palace, Grand, Tri gavrana, Imperial te Astoria bili su preostali ugledni hoteli “s punim komforom”. Barem tako rezimira Stjepan Srkulj, pisac gradskog vodiča iz 1939. (Danas tek jedan hotel - Westin, otvoren 1975. kao Inter-Continental - ima 650 soba na 17 katova.)
Manji broj noćenja
Za usporedbu, u Zagrebu je 2013. zabilježeno 807.750 dolazaka gostiju i 1,392.059 noćenja. Turistička zajednica grada Zagreba pritom je istaknula, objavljujući navedene podatke, kako to predstavlja porast od 15 posto u dolascima, i 12 posto u noćenjima, prema 2012. Bila je to rekordna godina. Ali, samo zakratko, jer do novog rasta ili rekorda došlo je već sljedeće, odnosno protekle 2014. Zabilježeno je 967.902 dolazaka i 1,602.420 noćenja, odnosno 1,7 po svakom dolazniku. Samo u jednom mjesecu ove 2015., u svibnju, Zagreb je primio 109.125 dolaznika ponudivši im 170.012 noćenja. Drugim riječima, onoliko koliko ih je primio čitave 1929.
Godišnji broj posjetilaca povećao se, pritom, osam ili devet puta, premda se usporedno smanjio broj noćnika. Kao da suvremeni turisti trebaju manje sna, ili su jednostavno otporniji i jači od prethodnih naraštaja. S druge strane, Zagreb je na državnom popisu pučanstva, što se obavio na Staru, 1900. godinu, imao 83.300 žitelja. Njihov se broj zamalo utrostručio do 1931., na okruglih 228.000. Spomenute 1929. posjetila ga je, dakle, “vlastita” polovica. U idućem popisnom razdoblju, do 1953., grad je, dijelom i zbog tragedije rata, jedva dosegao 361.800 stanovnika. Njihov broj porastao je do 1971. na 584.900, do 1991. na 706.800, i do 2001. na 779.145. U sažetku, proteklih je godina broj dolaznika bio veći no žitelja.
Ovoliko povećanje postavlja niz jednostavnih pitanja, i traži jednako takve odgovore. Što je dovelo do toga: da li se promijenio grad Zagreb ili su se pojavili nekakvi drugačiji i drugi turisti? Pa nadalje, je li se više promijenio grad ili svijet koji u nj dolazi. Povećani broj kreveta, odnosno hotela, dakako, podrazumijeva i rast posjetitelja, ali ova činjenica ne umanjuje interes za sebeljubivo a vječito pitanje-klackalicu: da li se povećao interes stranaca za nas domoroce, ili smo se mi sami toliko promijenili, odnosno postali bolji, pa ih više privlačimo.
Očaranost Medvednicom
Zatim, što danas najviše zanima zagrebačke dolaznike-turiste, poglavito strance. Vjerojatan odgovor: na prvom mjestu tržnica Dolac i Gornji grad, kao što mi savjetuje skromno iskustvo s mojim “prozaičnim” znancima, Amerikancima i Talijanima. Malo je onih poput barunice Lucrezije de Domizio Durini, koji rašire oči videći Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma, pa zasanjaju izložbu Cagea i Beuysa u njemu. Ovakvi su vizitatori rijetki, ali ima ih. Kao i onih koji su, u međuvremenu, posjećivali Zagreb zbog izložbi globalnih veličina.
Parafrazirano: što vodi gorljivog Južnokorejca ili Amerikanca, ovih dana, u glavni hrvatski grad? Je li to puka znatiželja, ili neki konkretan poticaj. Bilo kako bilo, “slučajni turist” jest najbolja podvrsta u putničkoj vrsti. I najisplativija, dodaju stručnjaci. Izgleda, zapravo, nevjerojatno, da TV-izjave suvremenih turista podsjećaju na rijetke zapise prvih zagrebačkih posjetilaca iz davnine, iz pradavnog XIX. stoljeća. I jednima i drugima zanimljive su gotovo iste znamenitosti, ukoliko su u prošlim vremenima postojale.
“Bio sam rano na nogama i brzo protrčao mali grad Zagreb u svim pravcima. Napadan više puta od Turaka, iz starih vremena sačuvao je samo ruševine, koje nemaju ništa slikovita. Arhitektura njegovih crkava suvremena je i dosadna. Ipak, Zagreb ne daje ni mračan izgled starih ni pravilnost novih njemačkih gradova”, zapisao je slavenofil Hippolyte Desprez jeseni 1845. Za njega je Zagreb dražestan i prijatan grad, “naslonjen na brežuljak i razmješten na njegovim bokovima”. Pred njim otkriva “vijugavi tok Save” i dim slavnog parobroda “Sloga”. Njegov sunarodnjak Adolph d’Avril nešto kasnije, 1874., ponavlja nešto slično: o Zagrebu koji je “naslonjen na brda, koja na sjeveru omeđuju prostranu dolinu Save”. Osvrće se na “svečane narodne nošnje”, koje detaljno opisuje.
Privlačne žene
“Mlade djevojke do udaje su gologlave, a njihove redovito plave kose spletene su u dvije pletenice koje vise preko leđa”. Za njega su “hrvatske žene zaista privlačne”, što pripisuje “miješanju s Avarima”. Nasuprot Desprezu, d’Avril smatra kako Zagreb ima izgled “jednog malog njemačkog grada”. Zanimao ga je Narodni muzej, i kip bana Jelačića.
“Zagreb je nekih tridesetak godina intelektualno središte južnih Slavena ili, kako se ovdje kaže, Jugoslavije”, dodao je. A treći putnik, rekli bismo turist - Henri Napoleon Begouen (1863-1956) - ističe: “Ujutro idem na tržnicu na Jelačićev trg i tamo gledam seljake u raznim njihovim ljetnim i zimskim nošnjama. Sve su slikovite. Vrlo su lijepe, s umjetničkim desenima od crvene vune, ali ih je vrlo teško nabaviti”. Takva je odjeća “jedini ponešto originalan i elegantan predmet”, pa s ovom napomenom podcrtava ono za čime i dan-danas tragaju turisti: za originalnim i elegantnim stvarima ili spomenima vlastitih putovanja, odnosno za suvenirima.Davne 1974. poklonio sam mojim znancima - Amerikancima iste proizvode koje su nahvalili spomenuti Francuzi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće - ali, za to nisam ni znao. Prije svega, govorim o narodnoj, šestinskoj nošnji: o lutki koja je njome ogrnuta.
Usporedba sa svijetom
Razveselila ih je baš kao što su njihove prethodnike radovale kumice pod repom Jelačićeva konja. Za povratni let do SAD-a dobili su, jednako tako, litru rakije, šljivovice, i to u ukrasnoj boci; one iste rakije koju je pohvalio spomenuti Begouen putujući niz Savu parobrodom. A to da sam student, tzv. intelektualac, pokazao sam im s jednim drugim poklonom, s notesom “obučenim”, također, u narodni vez. Očito, podosta je komplicirano izmišljati novu prošlost za svako novo doba. Nekoć se tražilo, a traži se i danas “nešto” originalno, tipično i elegantno, ma što to bilo i značilo. I davnima i nedavnima Dolac, i uopće plac, može i Trešnjevački, predstavlja tipičan primjer spomenutoga: originalnoga i tipičnoga, pa mu treba osigurati autorsko EU-pravo.
Pjesnik Ivan Slamnig napisao je svojedobno pjesmu u kojoj odmjerava englesku travu u Londonu s onom na Zrinjevcu. Izrazio je naš kompleks prema svijetu. O tome se radi, da se i sami uspoređujemo sa svijetom, baš kao što nas uspoređuju stranci. Na primjer, jedan pilot Air Francea svojedobno mi je bez sustezanja rekao u lice kako je Zagreb, za njega, isti s bilo kojom destinacijom u Africi. O Zagrebu veliki književnik Miroslav Krleža nije imao iluzija, kao što ih niti nemaju istinski zaljubljenici. U sažetku, čini mi se da pravi Zagrepčani, poput Krleže, nikada ne gledaju trešnje u krumpirima. Naposljetku, slutim da Zagreb zavole svi turisti koji obilazeći globus ne očekuju pronaći bijelog kita umjesto bijelog svijeta.