Preko pružnog prijelaza kraj Austrijske ulice svakodnevno prođe više od 2000 ljudi, a najmanje polovica njih proći će ispod spuštene rampe, riskirajući život kako bi što prije prešli na drugu stranu.
U posljednjih pet godina na prijelazima Zapadnog kolodvora bilo je čak pet nesreća sa smrtnim posljedicama i teškim ozljedama.
- Bilo je to jedno poslijepodne prije četiri godine. Prema zgradi Zapadnog kolodvora približavao se zagorski vlak, onaj teški, kad sam odjednom čuo tupi udarac - prisjeća se zamjenik šefa Zapadnog kolodvora Josip Puškarić jednog od najtežih događaja kojem je svjedočio u dugogodišnjem radu.
Nepažnja ljudi
- Bio sam udaljen nekoliko metara i odmah sam pošao vidjeti što se dogodilo. Djevojčica od 15 godina ležala je na tračnicama, ispod drugog ili trećeg vagona. Pola tijela joj se vidjelo, a druga polovica je bila ispod vlaka. Nikad neću zaboraviti taj prizor. Odmah smo pozvali policiju i hitnu, ali djevojku, nažalost, nisu uspjeli spasiti - govori nam Puškarić i dodaje da je kasnije od njezine majke doznao da je djevojka išla iz smjera Ulice Republike Austrije prema jednoj trgovini na drugoj strani kako bi prijateljici kupila dar za rođendan.
Da dođe do trgovine, trebala je proći prugu. Na pružnom prijelazu kraj Austrijske ulice rampa je bila spuštena i ispred nje je desetak ljudi čekalo da se rampa digne i omogući im slobodan prolaz. Međutim, djevojka nije htjela čekati. Progurala se između njih i odlučila proći ispod spuštene rampe. Imala je slušalice u ušima i vjerojatno nije čula i vidjela koliko je vlak bio blizu - kaže Puškarić.
Osim te 15-godišnje djevojčice, u posljednjih pet godina zbog nepažnje je smrtno stradao mlađi muškarac na Sokolskoj ulici, jedna žena počinila je samoubojstvo, jedna je u alkoholiziranom stanju podletjela pod vlak, a na Vodovodnoj je muškarac podletio pod vlak i preživio. U posljednjih deset godina zabilježeno je pet smrtnih slučajeva stradavanja zbog strujnog udara i oko 20 težih ozljeda.
U HŽ-u su rekli da kontinuirano rade na prevenciji nesreća na području željeznica, a na propisanim mjestima na pruzi i kolodvorima postavljene su oznake za zabranjene postupke i upozorenja na opasnosti.
- Sustav zaštite neposredno je zapažanje željezničkih radnika, odnosno, prometnika vlakova i skretničara u djelokrugu kolodvora - rekli su nam u HŽ Infrastrukturi i dodali da je skretničar 24 sata na radnom mjestu i ima dobar pregled na prijelaz.
Posao prometnika vlakova dočekivanje je i ispraćanje vlakova te reguliranje prometa vlakova u kolodvoru i na pruzi. Skretničar rukuje skretnicama, odnosno posebnim uređajima, uz pomoć kojih su dva kolosijeka međusobno povezana tako da vlakovi mogu prelaziti s jednoga na drugi bez zaustavljanja.
Većina nesreća nastaje upravo zbog prelaženja ispod spuštene rampe i penjanja na vagone, a veliki su problem i divlje rupe kroz koje se ljudi provlače kako bi došli do Zapadnog kolodvora.
Na prostoru od pružnog prijelaza kraj Austrijske do prijelaza kraj Vodovodne, trenutačno su dvije rupe, a na nekoliko mjesta zid se obnavljao betonskim ili drvenim pločama.
S građevinskim vještakom Žarkom Željkom obišli smo Zapadni kolodvor kako bismo zabilježili najkritičnije točke. Najveći je prolaz s južne strane kolodvora, gdje su građani napravili rupu u zidu kraj Magazinske ulice.
Divlji prolazi
- Trebalo je snage da se napravi ova rupa. Barem pola sata lupanja dok se ne izbiju sve ploče. Za popravak bi trebalo izdvojiti od 2 do 3 tisuće kuna - kaže Željko.
Šef Zapadnog kolodvora Marko Popić rekao nam je da su već nekoliko puta popravljali taj zid.
- U posljednjih deset godina, šest smo puta sanirali ovu rupu. Mi je zakrpamo, ali je ubrzo netko opet sruši. Policija nam se već smije kad ih zovemo na uvid - požalio nam se šef Zapadnog kolodvora Marko Popić koji kaže da dnevno kroz tu rupu prođe više od 600 ljudi.
- Nekoć je tu bio čuvar, ali nije imao ovlasti pisati kazne, a policija rijetko dolazi, dva ili tri puta na mjesec. Trebali bi se više angažirati kako bi se spriječili nesretni slučajevi. Osim toga, od Dugog Sela do Marofa ima oko 100 divljih prolaza koje bi trebalo zatvoriti - kaže Puškarić.
Nekoliko metara dalje prema centru grada još je jedna divlja rupa, a sa sjeverne strane problem je otvoreno parkiralište preko kojeg pješaci mogu doći do pruge.
- Trebalo bi zatvoriti sve te rupe, a bilo bi dobro i da se napravi betonski zid pokraj parkirališta, postavi rampa i čuvar. Osim toga, za dodatnu sigurnost trebalo bi postaviti komunalnog redara, kamere, rampe malo podignuti i na njih staviti metalne nastavke jer se onda ne bi moglo prelaziti ispod njih. Ipak, čak i ako se saniraju sve rupe, očito postoji potreba da se prolazi gdje ne treba. Zato bi najbolje rješenje bio pothodnik ili pješački most s pokretnim stepenicama za starije osobe - kaže vještak.
Edukacija za djecu
Važno je napomenuti, kaže Željko, da bi trebalo educirati djecu u školi o opasnostima prolaska kroz prugu te o opasnostima penjanja na vlakove. Trebalo bi objasniti djeci da električni vodovi imaju vrlo visok napon od 25.000 volti i da izbjegavaju područje ispod mreža pod naponom.
S time se slaže i šef Zapadnog kolodvora koji svakodnevno gleda kako se neoprezno prelazi prugom, ali i sve češće penjanje na vagone zbog kojeg teško stradavaju najčešće djeca i mladi ljudi.
Upozorenja
- Jasno stoji upozorenje da je zabranjeno penjanje na vagone, a možete vidjeti i po nekoliko zabrana prelaženja prugom. Ali, mladi se na to ne obaziru. Imaju 290 koraka od rampe do prvog pothodnika, a radije će se provlačiti kroz rupe. Jedino je rješenje napraviti pothodnike. Jedan kraj prijelaza na Austrijskoj, jedan na Vodovodnoj i jedan pokraj Magazinske. Onda se ne bi provlačili divljim putovima - tvrdi Popić.
Ljut je i na mjerodavne institucije, ali i na nepažljive građane. Dok nam priča o problemima na kolodvoru, pokraj nas ljudi prolaze kroz rupu na Magazinskoj i prolaze prugom iako je rampa spuštena. Ne obaziru se na nas, ni na upozorenja koja im dobacuje šef kolodvora.
Slične stvari svakodnevno gleda i skretničar Srećko. Njegov je posao, među ostalim, po nalogu prometnika vlakova te nakon tri zvučna signala, ručno podignuti rampu kraj Austrijske ulice i omogućiti siguran prolaz automobilima i pješacima. Pitali smo ga kako ljudi reagiraju kad ih upozori da ne prolaze ispod rampe. Srećko je samo nemoćno slegnuo ramenima.
- A što da vam kažem? Uvijek ih opominjem, ali ništa to ne pomaže. I dalje oni naprave po svome i još viču na mene - potišteno odgovara Srećko.
Mladi, stari, građani na biciklima, invalidi sa štakama, starije osobe koje jedva hodaju... Nema tko se ne provlači ispod rampe, a na upozorenja reagiraju verbalnim napadima, psovkama, čak znaju prijetiti fizičkim nasiljem - kaže nam Marko Popić.
Vlak je brži
U HŽ-u poručuju da se godinama provode edukativno-preventivne akcije “Vlak je uvijek brži” i “Stvaraj, ne uništavaj” kako bi se utjecalo na svijest građana. Te akcije, koje se provode i u osnovnim školama diljem Hrvatske, nastoje djecu upoznati s pravilnim ponašanjem uz prugu, opasnostima od strujnog udara i posljedicama vandalizma.
- Što se tiče modernizacije kolodvora i stajališta, u pripremi je projektni zadatak za izradu Studije analize i mogućnosti modernizacije službenih mjesta pod upravljanjem HŽ Infrastrukture d.o.o., pa tako i Zapadnog kolodvora u Zagrebu. Navedena studija detaljno će opisati i analizirati postojeće stanje službenih mjesta, klasificirati službena mjesta sukladno razlici te zaključno predložiti mjere za modernizaciju službenih mjesta - rekli su u HŽ-u.
Mislav Gverić (39): Tijelo mi je bilo u plamenu, imao sam 13 godina i čak 11 operacija
Dok je koračao zavarenim ljestvama i penjao se s prijateljima na vagon Ranžirnog kolodvora, nije ni slutio da će mu tih nekoliko minuta i dječja radoznalost zauvijek promijeniti život.
Kad su stigli na vrh, ušao je u strujni krug, sve se zatreslo, a tijelo 13-godišnjeg Mislava Gverića doslovno je bilo u plamenu. Prijatelji su u panici pokušavali ugasiti vatru majicama i pozvali hitnu, koja ga je prevezla u Klaićevu bolnicu.
Ondje su Mislavovim roditeljima odmah rekli da ima male šanse za preživljavanje.
Opekline su sezale gotovo do karbonizacije, više od 70 posto tijela bilo mu je opečeno, a nakon nekoliko dana su ga prevezli u bolnicu u Ljubljanu jer je tog lipnja 1992. godine kod nas već počeo rat.
Srećom, preživio je.
Mislavu je danas 39 godina i odlučio je ispričati što je sve proživio kako bi upozorio djecu i mlade koliko je to opasno, ali i nadležne kako bi bolje poradili na sustavu zaštite željezničkih kolodvora u svim dijelovima grada.
Imao je čak jedanaest operacija, a oporavak je trajao četiri godine.
- Taj boravak u bolnici je neki drugi život, neki drugi svijet. Baš se i ne sjećam trenutka kad se sve to dogodilo, ali oporavak nije bio lagan. I ostavlja trajne ožiljke. Transplantirana koža, primjerice, ne podnosi preveliku izloženost suncu pa su svakodnevna njega i briga iznimno važne. Fizički se sada osjećam dobro, ali na tome radim stalno. To je briga za cijeli život - ističe Gverić.
Nije mu, kaže, problem govoriti o svemu tome, ali svaki novi tragični slučaj, pogotovo kad je riječ o djeci, rastuži ga i emocionalno vrati u vrijeme njegove nesreće.
- Vrlo je intenzivan taj osjećaj, nije PTSP, ali vjerojatno svi koji su proživjeli neki teški traumatični doživljaj znaju na što mislim. Grozno je to što i danas stradavaju djeca i mladi, a još gore što vidim da se gotovo ništa nije promijenilo u infrastrukturi kako bi se spriječilo stradavanje u zadnjih 20 godina. I ja sam te 1992. bio dijete, često smo se družili na tom kolosijeku kraj Škorpikove i nikad nam nije padalo na pamet penjati se na vagone. Eto, sve do jednoga dana. Bio je to četvrtak, 4. lipnja 1992. godine - kaže Gverić.
Nada se, dodaje, da će se nadležni pokrenuti nakon ovih primjera i tragičnih slučajeva kako bi nešto dugoročno poduzeli u vezi sa sigurnošću i zaštitom, a mladima poručuje da nauče iz njegova primjera koliko je opasno približavati se vagonima i kolodvorima samo iz razonode. (Sandra Golemac)