Splićanin Ivan Tandara zadovoljno pogleda pire od buče. U pravi čas Slavonka Helena Šušković svojeg kolegu kuhara koji ima sindrom Down podsjeti da treba isključiti štednjak pa tek onda u pire umiješati maslac. Helena i Ivan dobar su tim.
- Osobama sa sindromom Down često treba neke stvari ponoviti više puta, neke imaju kratkotrajniju memoriju, zatvorenije su, treba im vremena da se otvore - objašnjava nastavnik Vedran Habel. - Zato su Helena i Ivan jako dobra kombinacija. Ovdje danas imamo jedanaest natjecatelja, to su osobe sa sindromom Down i osobe s tjelesnim invaliditetom - napominje.
Nalazimo se u zagrebačkom hotelu Hilton Double Tree na jednom od brojnih polufinalnih susreta gastro natjecanja Amorova žlica. Natjecanja su se dosad održavala u Sisku, Virovitici, Novom Marofu, Puli, Šibeniku, Splitu i Zagrebu. U polufinale je ušlo 69 natjecatelja, koji su, zbog epidemioloških mjera, podijeljeni u sedam skupina, pa će sljedećih nekoliko vikenda biti organizirano sedam polufinala u kojima će se natjecati od 9 do 11 natjecatelja. Finalisti će se znati sredinom prosinca, kad završe sva polufinala, od kojih se šest održava u Zagrebu te jedno u Mariji Bistrici.
Za to vrijeme Stella Matulić stidljivo, ali fokusirano gostima tog prvog nacionalnog gastronomskog natjecanja nazvanog Amorova žlica, čiji su natjecatelji osobe s invalidnošću, govori o pićima koja će im biti poslužena, pripovijeda o sastojcima i povijesti koktela. Dvadeset četiri su joj godine, neko je vrijeme vrlo uspješno trenirala karate, bila je i nacionalna prvakinja u tom sportu u kategoriji osoba s invaliditetom. Zanima je i fotografija, na dvadeseti je rođendan imala samostalnu izložbu. Živi u Splitu i 20 sati tjedno radi u jednom dućanu. Stellu Matulić i njezina prijatelja Ivana Tandaru na natjecanje je iz Splita u Zagreb dovezao brat, Ante Matulić. Ponosno prati sestrin nastup i srdačno plješće.
- Bez sestre bih bio puno praznija osoba. Stella je silno emocionalno inteligentna, neke stvari osjeća i vidi puno bolje i brže nego ja. Jako je iskrena i direktna, kaže ono što misli i baš uvijek, kakva god da je situacija, ona je poput velikog stupa dobrote u našoj obitelji. Pokušava naći najbolje u svakom od nas i ona i izvuče najbolje iz nas. Ona ne zamjera, nego daje i uči nas davati. Stella je osoba koja mi pruža bezuvjetnu potporu. Mislim da su ljudi sa sindromom Down duševno iznad nas - spontano pripovijeda brat gledajući sestru tijekom nastupa na natjecanju.
Koncept natjecanja osmislio je Vedran Habel, nastavnik koji trinaest godina kuharstvu podučava učenike s invaliditetom. Habel kruži oko natjecatelja u restoranu zagrebačkog Hotela Hilton Double Tree, ohrabruje ih, mnoge podrži u nekom ključnom im trenutku. - Cilj akcije jest osobe s invaliditetom uključiti aktivnije u društvo, pokazati tim ljudima da nisu zaboravljeni, skrenuti pozornost poslodavcima na potrebu njihova zapošljavanja, skrenuti pozornost državnim institucijama da treba činiti više da se ti ljudi uključuju u društvo - govori Habel.
Projekt provodi Udruga nastavnika u djelatnosti ugostiteljskog obrazovanja (UNUO) uz pomoć Franjevačke provincije svetog Jeronima. Sva su natjecanja donatorska. UNUO je lani, nakon puno rada, uspio na zagrebačkom Jarunu postaviti opremljen šator od 450 kvadrata u kojem su osobe s invaliditetom i djeca u nepovoljnom položaju podučavana kuhanju, pripremanju napitaka, serviranju, održavanju prostora i komunikaciji s gostima, a gosti su tamo mogli uz donaciju konzumirati pripremljenu hranu i pića.
Šator je postavljen i centar je počeo s radom u veljači, no već je u ožujku uslijedio lockdown, a potom i potres. Šator je značajno oštećen i UNUO prikuplja sredstva ne bi li ga ponovo vratili u funkciju.
U tom se šatoru pripremala i posluživala hrana, dolazili su gosti, funkcionirao je kao edukativni centar. Premjestit će ga s Jaruna, prostora koji im je preskup, na jezero Granešina u zagrebačkoj Dubravi. - Potres je učinio svoje, uništio je ceradu, pa je unutra puno toga oštećeno, moramo kupiti termogene za grijanje, agregat, tepih i nova zaštitna platna jer stara su pljesniva - govori Vedran Habel.
- Imali smo gala večere. Gosti su, uz donaciju, bili educirani o radu s osobama s invalidnošću, a one su s profesionalnim ugostiteljima pripremale hranu. Često su dolazili ljudi iz raznih institucija, to je bilo mjesto gdje su i oni mogli vidjeti kako se ophoditi s osobama s invalidnošću kad takvu osobu zaposle - objašnjava.
Osobe s invalidnošću u Hrvatskoj su bitno manje integrirane u društvo negoli u zapadnoj Europi.
- Ti ljudi kod nas funkcioniraju u mikrookruženju, svaki im je dan isti. Teško se zapošljavaju, a njihova je edukacija velik problem jer mnogo njih završava škole za švelje, knjigoveže, zanimanja koja danas gotovo da ne postoje. U takvim zanimanjima ne može se zaposliti ni osoba koja nema invalidnost. Za razliku od ovdašnje situacije, takvi ljudi u Europi puno rade u dizajnu, crtaju razne stvari, zapošljavaju se u automobilskoj industriji, ljekarnama, aviokompanijama. Kod nas ne rade gotovo nigdje, a mogli bi puno raditi u turizmu - kaže Habel.
- Mi radimo i interaktivne radionice na kojima kroz druženje čovjeka dovedemo u situaciju da slijepu osobu, primjerice, odvede do toaleta ili joj posluži kavu, ili pak osobu koja dobro vidi stavimo u situaciju da ne vidi pa joj, primjerice, kolege moraju reći kako može potpisati neki ugovor - objašnjava.