A sad ćeš vidjeti što meni daje snagu da radim ovaj posao - kaže mi Antonio, pa izleti kroz vrata i ode u nepoznato, u noć.
Antonio Faflja ima 26 godina i već deset godina zajedno sa svojim ocem Pericom i majkom Merlinom svakog jutra hodočasti na zagrebački Dolac.
Na ribarnici, odmah do glavnog ulaza, njegov je štand, a hoće li biti pun morskih delikatesa ili će se po betonskom stolu valjati i topiti tek led, ovisi isključivo o njemu.
Jer on je u isto vrijeme i vlasnik broda i ribar, ali i vozač kombija, dostavljač kašeta i prodavač.
Što ulovi, proda, a ako more ne bude dobrostivo, ostaje doma, na Rabu. Nema smisla u škrtim danima potezati do metropole, reći će mi kasnije njegova majka Merlina.
Koče njegovog oca Perice znale su u danima pred Božić biti mnogo punije i bogatije, no ove godine zapuhala je bura. Po tom vremenu, kažu mi ribari, uglavnom se ostaje sjediti doma, no svako pravilo ima iznimku.
Badnjak je dan za ribu, makar bila i nedjelja i nema tog vjetra i loših uvjeta za ribarenja da se ne izađe na more.
- Ovo mi je sinoć bura donijela i zbog ovog sve ovo ima smisla - smije se Antonio s ulaznih vrata ribarnice dok u rukama nosi grdobinu tešku dvadesetak kilograma.
Subota ujutro
- Odmah da ti bude jasno. Želudac smo izvadili, a sve ostalo je u ponudi. Sto dvadeset kuna ti je kila - dobaci mi kratko.
Vremena za razgovor nema, čekaju ga ostale kašete, treba prenijeti oko sto i pedeset kilograma ribe.
Sat pokazuje 5 sati i 25 minuta, termometar jasno daje do znanja zbog čega su kapa i šal i više nego dobrodošli, a Zagreb će još gotovo dva sata čekati na prve zrake sunce.
Subota je ujutro, dan je prije Badnjaka, i vrijeme je da se ribarnica na Dolcu, trbuh metropole, pripremi za veliku histeriju vezanu za blagdansku trpezu.
Divlje orade ili one iz uzgoja, brancini, hobotnice, sipe, listovi, morski psi i mačke, grdobine i zubaci, škampi i kozice, lignje i lignjuni, oslići i srdele, tune i gofovi, pastrve i somovi, sve se to iznosi iz plavih, crvenih i žutih plastičnih kašeta i bijelih kutija punih leda, pa ih onda vrijedne ruke trgovaca i ribara slažu na betonske stolove ribarnice.
Pet sati ludnice
Nakon što ih postave, uzimaju bijele kartone pa na njima crvenim ili plavim flomasterom ispisuju cijene.
Grdobina je 120 kuna, divlja orada 200, isto toliko su i svježi škampi, srdela je po 20, oslić 60. Oni koji žele sipu, platit će 60 za kilogram, oni koji bi spremali morskog psa izdvojit će 80 kuna, dok je losos 140. Pet kuna skuplja je tuna.
U ovo doba gotovo svi prodavači piju već drugu kavu, kod nekih je u rukama čašica dobre travarice, neki pale cigaretu.
Odjeveni su u plave ili bijele plastične pregače, s plastičnim visokim čizmama na nogama, oči su im umorne, koža uglavnom naborana, ruke crvene, no mjesta kukanju nema.
Znaju da će sljedećih pet sati na ovom mjestu nastati ludnica, pa je bolje, umjesto sažalijevanja, svaki slobodni trenutak iskoristiti za male, osobne slabosti i radosti.
Ribe ima, ali kupaca je malo
Dok Antonio iznosi i unosi kašete, njegova mi majka priča kako su te iste kašete pune kvalitetne ribe u kombi stavljali u petak uvečer kada se očeva koća vratili s mora.
Do 23 sata sve je već bilo u kombiju koji je pola sata kasnije već na trajektu za Stinicu. U 3 sata ujutro bili su u Zagrebu, nakon čega su na sat i pol vremena zaklopili oči.
- Idem s njim da mi ne zaspi u vožnji. Muž je ostao dolje na moru, kako bi nam na Badnjak rano ujutro donio svježu srdelu. Ovo vam je kruh s pet kora - kaže mi Merlina.
Među prvima na ribarnicu stiže i Tatjana Mlinar, vlasnica obrta Ugor.
Njezin štand u stražnjem djelu ribarnice gotovo je posložen, pa prije nego što navale kupci Tatjana uživa u kavi i dimu cigarete.
Ovim poslom bavi se još otkako je kao studentica treće godina ondašnjeg DIF-a došla pomoći prijateljici. Tada je, sjeća se, radila za 100 maraka mjesečno, dok je njezin gazda radio za 100 maraka dnevno. Nije joj trebalo dugo da nauči posao kao šegrt i pokrene vlastiti biznis.
Tatjana mi priča kako ribe ima, ali kupaca nema, kako svi misle da ribari dobro zarađuju, a zapravo država sve uzima.
1000 kilometara
- Eto, mi svaki dan napravimo gotovo 1000 kilometara. Ribu vozimo iz Zadra, a kupimo je i iz Murtera, Paga, Tribunja, Kaštela, Rogoznice i Raslina. Onda sve to dolazi u Zagreb, pa nakon toga ponovno dole i tako svaki dan. A nekad ribe nema, i ti moraš preživjeti. Vjerujete mi, više od 50 posto od prodaje odmah ti uzme država. Bez ikakvog pardona. A to je samo država, a gdje su svi ostali - priča Tatjana.
Prvi put u ribarnicu je došla raditi prije točno 27 godina. Sjeća se kako su tada u ribarnici svirali tamburaši i kako su imali mjesto na kojem su frigali ribu. Pomalo žali za tim vremenima. Razlog je jednostavan.
Tada se živjelo nekako usporenije, priča Tatjana.
- Danas ako riba kupcu nije očišćena praktički još u moru, nije dobro. To zna zasmetati. Pogotovo kad poneki nastupe onako bahato. Mi ovdje očistimo 15 kilograma ribe dnevno, a oni moraju jednu kilu tjedno. Malo kulture i poštovanja ne bi škodilo - dodaje Tatjana.
Već oko šest i petnaest u ribarnicu ulaze prvi kupci.
Trgovci kupce dijele na dvije vrste.
Prva vrsta su oni koji jednostavno izvade novčanik i plate ono što su naumili pripremati. I tu nije bitna cijena.
Osim toga, ako ste takav kupac, a usto ste i vrlo vjeran kupac, možete rezervirati kvalitetne namirnice. Tako su na stolovima Faflji već odavno bili rezervirani tek ulovljeni škampi. Bilo ih je oko deset kilograma, a prema onome što smo čuli, rezervirani su za jednu liječnicu.
Među ovom vrstom kupaca su i vlasnici restorana koji drže do kvalitete i koji kreiraju meni ovisno o ponudi. Ipak, dvojica takvih nisu prošli onako kako su očekivali.
Čišćenje ribe
- Meni za restoran prodaješ po 69, a običnim kupcima za 80. Nije u redu - vikao je jedan, dok je trgovac samo slegnuo ramenima. Njegova računica vrlo je jasna. Riba će se bez obzira na cijenu prodati u dane pred Božić.
Ona druga vrsta kupaca su oni tanjeg džepa.
Oni polako obilaze štandove i uglavnom klimaju glavom negodujući zbog cijena. Kod takvih kupaca izbor na kraju padne na svježe srdele po 20 ili oslić po 60 kuna.
- Razlike se vide. Imate umirovljenica koje će pofrigati srdele, a ima umirovljenica koje će uzeti škampe. Glavno da kupe - kažu nam u ribarnici.
Bez obzira na to tko kupuje, od trgovaca se očekuje da tu ribu i očisti.
Jedna od onih koju smo zatekli u tom poslu bila je Mevlida Tadić koja zajedno s vlasnicom Tihanom radi na štandu obrta profesionalnog ribara Branka Mrčele.
Golim je rukama manjoj grdobini skidala kožu.
- Dobra je ova jutarnja tjelovježba - smije se Mevlida koja već 28 godina radi u ribarnici.
Kada je kožu skinula, uzima nož, pa ovoj ružnoj ribi odsiječe glavu. Zatim nožem udari grdobinu između očiju. Nije ni završila, a već su je čekale lignje.
- Milo moje, to ti nema broja - odgovori mi kad je pitam koliko ribe očisti dnevno.
Među onim rijetkima koji nisu imali zahtjeva za čišćenjem ribe bili su Marija i Edvard Strojin. Oni su za se ove godine odlučili za manju hobotnicu i losos. Hobotnica će s krumpirom pod peku, dok će krumpir biti prilog i kuhanom lososu.
Cijene im nisu previsoke.
- Cijene su točno onolike koliko ova riba vrijedi. Problem je u tome što imamo nizak standard i ne možemo si priuštiti ribu onoliko često koliko bismo željeli - iskreni su.
Iskreni su bili Jože i Ivana, slovensko--hrvatski par koji smo sreli na izlazu iz ribarnice.
Prvi na ribarnici
Dok Jože govori trgovcu da mu tuna steakove nareže mrvicu deblje, Ivana nam priča kako jednom tjedno iz Brežica potegnu na Dolac po ribu.
- Iako bih ja spavala, Jože želi da budemo prvi na ribarnici jer se tada nudi najkvalitetnija i najsvježija riba. Iako mi je teško priznati, u pravu je - smije se Ivana.
- Kakva je riba u Piranu - bila je naša provokacija, na što je Jože odgovorio - smiješkom.