Dr. Josipu Reberskom je prije 79 godina, točnije 27. rujna 1939., izdana građevinska dozvola za gradnju trokatne stambene zgrade s tavanskim stanovima u zagrebačkom prolazu Tuškanac, točnije u Dežmanovu prolazu 7. Uporabnu dozvolu za tih 13 stanova dobio je četiri mjeseca poslije. No, prema rješenju Kotarskog suda za I. i IV. rajon Grada Zagreba od 1. travnja 1948. godine, konfiscirana mu je cjelokupna imovina “ma gdje god se ona nalazila.” Tako je, osim zgrade na broju 7, ostao i bez susjedne na kućnom broju 9 koju je sagradio 11 godina ranije. Povrat imovine taj bivši zastupnik u Gradskoj skupštini i član HSS-a nije dočekao. Deset godina prije smrti Josip Reberski stekao je argentinsko državljanstvo, a njegov se život ugasio u listopadu 1965. Nije dugo trebalo da se u stanove u njegove dvije zgrade, prema odluci Grada Zagreba, usele drugi ljudi.
Svoj mir u stanu od 32,45 kvadrata na četvrtom katu, zahvaljujući odluci Grada u kojoj nije naveden niti jedan član obiteljskog domaćinstva, pronašla je početkom 90-ih ugledna glumica Ena Begović koja je, zajedno s još osam stanara, postala zaštićeni najmoprimac. Ona je 24. travnja 1997. godine podnijela Gradu Zagrebu zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, a sporni stan u Dežmanovoj, oko kojega se od njezine smrti lome koplja, željela je i kupiti. No, Enu je 1998. Grad Zagreb odbio uz obrazloženje da je riječ o stanu koji je bio oduzet prijašnjem vlasniku temeljem propisa o konfiskaciji, pa nije na prodaju, nego se vraća vlasniku. Dvije godine poslije glumica je tragično preminula u prometnoj nesreći, a stan je nastavila bespravno koristiti njezina majka Tereza (83).
U postupku povrata imovine, a temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove sporni je stan 2010. pravomoćno vraćen nasljednicima Josipa Reberskog s početka priče: njegovoj kćeri Zdenki i sinu Božidaru. U stanu je i dalje bila Tereza Begović koja ih je, iako su je molili da se iseli, samo uputila na svoga odvjetnika. Tako se Tereza Begović, umjesto s Gradom Zagrebom, koji postupak je pokrenula tek 2007., oko stana nastavila sudski sporiti s vlasnicima koji su angažirali odvjetnicu Jasminku Dugandžiju da im pomogne vratiti ono što im pripada.
- U Hrvatsku smo se suprug i ja vratili 1991. godine i nismo mogli ući u zgradu u Dežmanovoj. U njoj su bili nepoznati ljudi koji su se mijenjali. S bratom sam bila suvlasnica i tog stana u kojem sada stanuje Tereza Begović. O djelomičnom povratu imovine 2003. dobili smo djelomično rješenje koje je postalo pravomoćno 2010. godine. Ne znam gdje je prije stanovala Tereza, ali mislim da je taj stan 1991. bio prazan. Čula sam poslije za Enu Begović da je u stanu počela stanovati jer je na televiziji isticala da je dobila taj stan. U ono vrijeme Ena nije bila udana i nije imala dijete, a suprug i ja smo računali da ćemo koristiti stan jer je bio prazan - pojadala se, za života, u sudnici Zdenka Reberski Baričević koja je nakon pravomoćnosti djelomičnog rješenja o povratu stana samo jednom pokucala na vrata gospođe Begović. Otvorila joj je Tereza, no u stan je nije pustila.
Promijenjena brava
- Bila sam s odvjetnicom i nije nas pustila jer smo joj bile nepoznate. U jednom razgovoru s gospodinom Josipom Radeljakom, radi rješavanja predmetnog stana, Terezin zet mi je bio rekao da “može raditi što hoće i da može kupiti što hoće” - otkrila je još bivša vlasnica stana koja je do povratka u Hrvatsku predavala povijest u Argentini.
Upućeni u njezine muke s tom nekretninom otkrivaju za Jutarnji kako je tu 93-godišnjakinju mučila i činjenica da ne može u svoj stan, a svaki mjesec za njega plaća račun za pričuvu. Ni pregovori s Radeljakom nisu urodili plodom oko kupnje toga stana za punicu, odnosno za baku svoje kćeri, jer mu je vlasnica, s obzirom na to da Tereza nije bila zaštićeni stanar, stan željela prodati po tržišnoj cijeni. No, sve te peripetije 93-godišnja Zdenka je pregrmjela pa se, nakon niza dogovora, konačno riješila stana i podstanara, prodavši ga, za života, čovjeku koji je očito čekao slične prilike na tržištu nekretnina.
Tako je Zoran Lazić 10. veljače 2017. Zdenki Reberski Baričević u gotovini platio dogovorenih 21.000 eura i postao vlasnik stana od 32,45 kvadrata i šupe u podrumu na adresi Dežmanova 7. Znao je da svojim potpisom na ugovoru o kupnji nekretnine preuzima i dva sudska spora umjesto dotadašnje vlasnice, ali i da “kupuje” i vremešnu stanarku Terezu za koju je u ugovoru jasno bilo naznačeno “da u stanu živi bez valjane pravne osnove”. Bio je to potpis kojim je, kako se pokazalo 11. travnja ove godine oko podneva, Lazić “ukrao” mir Terezi Begović. Deložirao ju je naprasno iz stana te promijenio bravu, i to dok se ona na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, u postupku koji vodi protiv njega, grčevito borila dokazati da polaže sva prava na boravak u tom stanu.
U Zagreb se, kako ističe Tereza Begović, doselila 1990. godine, no iz uvjerenja o prebivalištu je vidljivo da je, kao suvlasnica kuće u Trpnju, na toj pelješkoj adresi bila prijavljena sve do 2003. godine!
- Kćeri Eni taj stan u Dežmanovoj dodijelio je Grad Zagreb krajem 1989. ili početkom 1990. godine. Budući da je bio u vrlo lošem stanju, radovi su trajali dugo jer ih je Ena izvodila ovisno o financijskim mogućnostima. Od HNK je dobila kredit za uređenje. Dok je ona bila na probama, ja sam vodila brigu o izvođenju radova. U njega sam se 1993. konačno uselila - prisjetila se svojih zagrebačkih početaka 83-godišnja majka Ene i Mije Begović. U metropoli preživljava od 2100 kuna mirovine, a u svom vlasništvu ima trećinu nekretnine na Pelješcu u kojoj je, tvrdi, živjela do 1989. godine.
Zaključana kuća
- Ta kuća nikad nije dovršena jer muž i ja nismo imali novca. Kćeri su otišle na studij u Zagreb i ulagali smo u njihovo školovanje. Otkad sam se odselila, u tu kuću povremeno dolazim, i to ljeti po desetak dana, a prošlo ljeto nisam bila jer prokišnjava krov. Kuća je danas zaključana, u nju nitko ne ulazi, a dvorište je obraslo šikarom. I ne znam koliko vrijedi. Udaljena je od mora oko 600 metara - opisivala je dalje na sudu svoje imovinsko stanje Tereza Begović. Odgovarajući na pitanja o ljubavnoj vezi njezine pokojne kćeri i Josipa Radeljaka, rekla je da su “dosta dugo hodali”.
- Bili su u vezi 14 godina prije rođenja njihove kćeri 2000. Ne znam je li Ena zaključila ugovor o najmu stana s Gradom, niti znam jesam li zavedena kao član obiteljskog domaćinstva kad je Ena dobila taj stan. Voda se, inače, plaćala po stanu tako što se utvrđivala potrošnja za cijelu zgradu koja se potom dijelila po stanovima. Tako je bilo i za potrošnju plina koju imaju svi u zgradi, osim mene. I ne, nisam sudjelovala u upravnom postupku kojim je zgrada u Zagrebu vraćena vlasnicima. U stanu sam bila ja i ja sam plaćala režije i druge obaveze. Sve režije, zapravo, plaćao je moj zet Josip, a visinu režija ne znam - tvrdila je tijekom sudske trakavice Tereza Begović.
Ni Tereza, ni njezina unuka Lana, ako je suditi prema dopisu Gradskog ureda za upravljanje imovinom od 1. travnja 2003., ne ispunjavaju uvjete da se mogu tretirati članovima obiteljskog domaćinstva. Naime, članovi obiteljskog domaćinstva istodobno moraju ispunjavati dva uvjeta: određeno srodstvo i dvije godine suživota sa stanarom, u ovom slučaju Enom, i to računajući unatrag od 5. studenoga 1996. kada je stupio na snagu Zakon o najmu stanova. Lana je rođena u srpnju 2000., Tereza, pak, prema izjavama susjeda, stan koristi od 30. svibnja 1995., dok ga je i Josip Radeljak koristio neko vrijeme od 1. srpnja 2000. godine.
- U slučaju smrti zaštićenog najmoprimca sva njegova prava i dužnosti prelaze na osobu koja je navedena u ugovoru o najmu stana, dakle ovisno o sporazumu tih osoba. Kako pokojna Ena Begović, koja je ispunjavala uvjete najmoprimca, nije s Gradom Zagrebom, pa tako ni s tuženima, imala sklopljen pisani ugovor o najmu tog stana, slijedom toga ne postoji ni ugovor o najmu stana u koji bi Tereza Begović bila upisana kao član njezina obiteljskog domaćinstva, niti je bila član obiteljskog domaćinstva dvije godine prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, pa stoga ni nakon kćerine smrti na nju nisu mogla prijeći prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca - objašnjava odvjetnica Jasminka Dugandžija.
A sve su na neki način svojim izjavama iz 2003. dodatno zakomplicirali susjedi u zgradi na čelu s predstavnikom ulaza. Naime, predstavnik je zajedno s dva stanara, na zahtjev Grada Zagreba, 30. siječnja 2003. izdao potpisanu potvrdu u kojoj je stajalo da se Tereza Begović u njihovu zgradu uselila 30. svibnja 1995. godine. No, tijekom sudskog spora lani većina ih je Terezino useljenje vratila pet godina ranije. Uglavnom su se svi, unatoč odmaku vremena, dobro sjećali pojedinosti, pa i da su Terezu u ljeto i na jesen 1991. viđali u podrumu tijekom uzbuna.
Jedina koja je najviše uvjerena da se gospođa Tereza uselila u njihovu zgradu 2000., nakon što je Ena rodila, bila je Leonarda R. (30).
- U zgradi sam živjela od 1994. do 2017., dakle od svoje šeste godine, a Tereza Begović se u stan u kojem je živjela pokojna Ena uselila nakon što je ona rodila i odselila se kod svog supruga. Iako sam bila dijete u ono doba, svim stanarima u zgradi glumica je bila interesantna. I bila sam uvjerena da je u stanu živjela sama. Nisam u to sto posto sigurna jer Eninu majku nikad nisam vidjela da se useljava s koferima, ali prije je nikad nisam vidjela, da bih je odjednom počela viđati na stubištu - prisjetila se Leonarda R.
Susjedi Predrag M. (68) i Mićo O. (64), čija su se imena i potpisi našli na izjavi stanara iz 2003. da se Tereza k njima u zgradu doselila u svibnju 1995., nisu mogli dati nikakvo razumno objašnjenje o tom svom potezu iz prošlosti na koji su bili stavili potpise.
Zajednički troškovi
- U zgradi stanujem od 1972. i jedno sam vrijeme bio blagajnik. Troškovi su se skupljali po stanovima i nisu ovisili o broju članova domaćinstva, nego su se plaćali po stanu. Ne sjećam se kad se Tereza uselila, ali sam je viđao s ostalim stanarima u podrumu zgrade tijekom uzbuna. O potvrdi s mojim potpisom na kojoj stoji da je Tereza s Enom živjela u stanu od svibnja 1995. ne mogu se očitovati. Svi stanari sudjelovali smo u postupku koji se vodio radi povrata oduzete imovine i bili smo pozvani u Gradski ured u Ilicu - izjavio je Predrag M.
Arijana B. P. (51) je susjeda Begovićevih bila do 2015. godine.
- Ena je bila javna ličnost i svi smo bili svjesni da živi u našoj zgradi. S Terezom nikad nisam razgovarala je li se trajno nastanila kod kćeri ili joj dolazi u posjete. Do 1998. sam bila blagajnica u zgradi pa su se tada naplaćivali zajednički troškovi potrošnje struje za stubište i kotlovnicu i oni su se obračunavali po kvadratu stana. U evidenciji blagajnika nije bilo navedeno koliko osoba živi u stanu. Trošak vode se plaćao prema uplatnicama Zagrebačkog holdinga, i to po članu domaćinstva - objasnila je Arijana B. P., zaboravivši pritom da je “ranih 90-ih potrošnja vode plaćana na način da je postojao jedan vodomjer za zgradu i da je blagajnik u odnosu na broj članova domaćinstava obračunavao potrošnju vode”.
Dunja P. (59) poznaje Terezu od 1987., a upoznala ju je kao majku svoje prijateljice Ene. Posjećivala ih je i u Trpnju i u Dežmanovoj.
- Koliko se sjećam, Ena je stan od Grada Zagreba dobila 1990. godine. Taj stan se uređivao skoro godinu dana, a 1991. se u njega uselila s majkom. Posjećivala sam ih svakih desetak dana sve do 2000. jer je Tereza za Enine prijateljice znala napraviti ručak. Dok su trajali radovi u stanu, uglavnom se Tereza brinula o radovima jer je Ena bila angažirana na putovanjima i predstavama. Prema mojim saznanjima, u stanu je Ena živjela i 2000. jer su je nakon izlaska iz rodilišta majka i sestra tamo odvele s djetetom. I mislim da je dijete bilo prijavljeno na toj adresi - zaključila je, pak, Dunja P.
Kao zaštićeni podstanar u zgradi je od 1994. do 2017. živjela i Dobranka R. (59) koja tvrdi da je pokojna Ena u tom stanu živjela sama.
- To sam zaključila jer je uvijek bila sama na stubištu, i kad je dolazila i kad je odlazila. Njezinu majku Terezu vidjela sam samo dva do tri puta, i to prije nego što je Ena trebala roditi. Tek nakon njezine smrti Tereza se uselila u stan - prisjetila se Dobranka R., također bivša susjeda Begovićevih.
Oltar uspomena
Tena M. P. (85), koja u toj zgradi živi 50 godina, tvrdi da se Ena u stan uselila s majkom i da se nikad iz njega nije iseljavala. Sve do 2014. bila je deset godina predstavnica zgrade te je Terezi znala otići u stan.
- Vlasnik stanova, nakon postupka povrata imovine, tražio je iseljenje nas stanara, a u tome je bio obuhvaćen i stan koji koristi obitelj Begović. No, mi smo odmah taj problem riješili na sudu u postupku koji smo pokrenuli individualno, a pokojna Terezina kći u tome nije sudjelovala - ispričala je Tena M. P.
Mia Begović se, pak, prisjetila u sudnici da je u srpnju 1989. godine umro njezin otac i da je u to vrijeme sa sestrom bila u rodnome mjestu.
- Nakon njegove smrti do kraja ljeta ostala sam s majkom, a s Enom sam dogovorila da ćemo majku pozvati da s nama živi u Zagrebu u koji je i došla u ljeto 1989. Tada smo Ena i ja stanovale u unajmljenom stanu. Početkom 90-ih stan u Dežmanovoj dodijeljen je Eni i počeli su radovi na preuređenju koji su trajali do kraja godine. Nakon toga se Ena s majkom uselila u njega i u njemu neprekidno živi. Ja se k njima nisam uselila jer sam otišla živjeti sa svojim suprugom - uvjeravala je sud Mia Begović, tvrdeći da joj nije poznato za koliko su se osoba plaćale režije stana.
- Majka nije odmah prijavila promjenu adrese prebivališta jer nitko nije mogao pretpostaviti životne okolnosti koje su se poslije dogodile - branila je tvrdnje svoje majke Mia kojoj je majčina deložacija, kako je ustvrdila na sam dan, užasno teško pala, pogotovo jer ju smatra “zaštićenim najmoprimcem, a izbačena je na ulicu kao pas”.
No, novi vlasnik stana Zoran Lazić ističe na sva zvona da Tereza nije zaštićeni stanar, da nije platila ni kune stanarine, da režije nisu plaćane mjesecima, ali i da u tom stanu u posljednje vrijeme nije živjela. To potkrepljuje činjenicom što u hladnjaku na dan deložacije nije bilo nikakve hrane. Kako nema namjeru pokleknuti pred očajnom umirovljenicom Begović, Lazić naglašava i time da je “bivši boksač iz bivše Jugoslavije koji će poduzeti sve da zaštiti svoje vlasništvo, a u slučaju da mu netko dođe provaljivati u stan, tretirat će to kao fizički napad”.
Na Općinskom sudu u Zagrebu vodio se parnični postupak koji je inicirao Josip Radeljak u ime svoje i Enine kćeri Lane, a protiv vlasnika stana. No, uzalud. Nije uspio dokazati da glumičina kći Lana ima status zaštićenog najmoprimca pa je spor 2006. i pravomoćno izgubljen. U povodu toga Dikan je na sav glas galamio pitajući “zar Lana nema pravo na uspomene, na stan koji joj je ostavila mama”. Stan u kojem je neko vrijeme živjela pokojna glumica za njezinu majku Terezu, tvrde ljudi iz njezina kruga, “oltar je uspomena”.