Sretan sam nasljednik velike imovine u Zagrebu, ali malo mi to znači. Zbog svojih sam nekretnina stalno po sudovima - kaže nam na početku razgovora Bernard Rošić, nasljednik nekih od najznačajnijih donjogradskih nekretnina.
O tajanstvenom 39-godišnjaku dosad se se pisalo samo kao o nasljedniku zbirke Rošić, jedne od najvažnijih europskih kolekcija umjetnina.
Imao je tek 11 kad su mu pripala djela poput Rembrandtovih bakropisa “Izgubljen sin” i “Mlada žena sa šeširom”, Canalettova “Veduta Venecije” i “Žena na divanu u interijeru” Maxa Liebermanna, što su tek djelići neviđene zbirke krcate remek-djelima, barokno crkveno blago, namještaj, raspela i, jasno, komadi pivotalnih hrvatskih autora poput Bukovca, Babića, Becića i Meštrovića. U svom prvom javnom istupu vezanom za nekretnine koje je naslijedio priča o svojoj muci pri pokušaju povrata imovine koja je njegovoj obitelji konfiscirana i nacionalizirana.
Bernardu Rošiću koji je odrastao u Danskoj, u nekom drugom pravnom sustavu, ono što proživljava otakako je podnio zahtjeve za povratom (od 1997. godine) izgleda kao znanstvena fantastika. A radi se o vrlo atraktivnoj imovini u Zagrebu, na prestižnim adresama.
Na fotografiji: Palača Medaković na Zrinjevcu snimljena 1990. godine, prije nego što je postala kavana Lenuci
Zgrada na uglu Trga maršala Tita 1 i Masarykove 25 ulice bila je vlasništvo njegova imućnog pradjeda Martina Rošića, koji je bio proizvođač pragova za pruge u vrijeme kad su se one uveliko gradile i kada se Hrvatska povezivala s Austro-Ugarskom. Zgrada na Zrinjevcu 15, poznata kao palača Medaković, te zgrade u Petrinjskoj 26 i Frankopanskoj 2 bile su vlasništvo Rošićeva djeda Milivoja Rošića, poznatoga zagrebačkog liječnika, ginekologa.
Palaču na Zrinjevcu Milivoj Rošić kupio je 1936. godine. Danas se u uličnim lokalima u zgradi na Trgu maršala Tita / Masarykova nalaze poznati ugostiteljski lokali Kavkaz i Hemingway, a odnedavno i slastičarnica “041”.
Pradjed i djed Bernarda Rošića i njegove sestre Sandre imali su više nasljednika, od kojih su njih petero ranije podnijeli zahtjeve za povrat iste imovine.
- Svaki od tri slučaja uličnih lokala u našoj zgradi je specifičan, a opet sličan - kaže Bernard Rošić.
Priča mi o svakom.
Kavana Kavkaz nalazi se u prostoru kojem je Zagreb upravitelj, s time da Grad, tvrdi mi Rošić, već godinama uopće nema ugovor s vlasnicima te kavane.
Na fotografiji: palača Medaković na Zrinjevcu snimljena 1927. godine
- Bez ugovora u tom su prostoru već desetak godina. I tako nikome ne plaćaju ništa - dodaje. Objašnjava da tvrtka koja je vlasnik Kavkaza ima dug od tri milijuna kuna Gradu Zagrebu i poreznoj upravi. - Čak ni za predstečajnu nagodbu nisu dobili odobrenje, ali su i dalje u prostoru. Pritom ne plaćaju ni pričuvu ni najamninu - dodaje.
Rošićevo rješenje o povratu njegova dijela još uvijek je nepravomoćno. Boji se, međutim, što će ga dočekati, budući da je njegova sestra za svoj dio već dobila pravomoćno rješenje. U svim spomenutim lokalima odigrala se paralelno zanimljiva igra kojom se dodatno umanjilo obiteljsko nasljedstvo. U međuvremenu je, tvrdi Rošić, vlasnik Kavkaza od drugih suvlasnika otkupio njihove udjele.
- Sestra i ja zato sada ne možemo podnijeti tužbu da se isele, jer trebamo i njegov potpis. On, dakle, sa svojim udjelom od 10 posto vlasništva može ostati u prostoru a da nikome ne plaća najamninu. Možemo samo podići privatnu tužbu na hrvatskim sudovima. To će onda trajati valjda idućih pet godina. A do kraja spora vjerojatno će propasti, a mi se nećemo moći naplatiti - rezignirano kaže.
Slučaj kafića Hemingway, tvrdi nasljednik, je sličan. Grad je prvo sklopio ugovor o najmu s tvrtkom Modatex, no odjednom se pojavljuje tvrtka Hemingway koja sklapa podugovor. Mario Kovačević, vlasnik Hemingwaya, otkupljuje udjele od suvlasnika koji prvi dobivaju rješenja o povratu. Došao je do 60 posto udjela onih nasljednika koji su imali sreće da im se prvima izda rješenje.
- Hemingway mi je odbio platiti najam za moj dio vlasništva. Ni u ovom lokalu ne mogu podnijeti ni tužbu za iseljenje jer je, ponovno, korisnik prostora postao suvlasnik. Niti mogu tražiti da mi plati fer cijenu za moj dio kroz otkup - tvrdi.
Nedavno u priču ulazi i prostor u kojem je bila knjižara Librarija u stečaju, a u kojem je danas “041”, slastičarnica Zvonimira Bobana. Kada su, po istom sistemu, donesena prva rješenja o povratu, Boban je, tvrdi Rošić, otkupio oko 50 posto vlasništva prostora. Tako je došao i do posjeda.
Na fotografiji: Pogled na zgradu u kojoj se danas nalazi Kavkaz, na uglu s Masarykovom ulicom
- Posjednici bi, prema zakonu, morali ključeve prostora dati i ostalim suvlasnicima. No to se nije dogodilo - kaže. Boban također, nastavlja, ni njemu ni njegovoj sestri ne plaća najamninu za njihove dijelove vlasništva.
Gotovo identična priča dogodila se i u prostoru kavane Lenuci na Zrinjevcu.
I svi su navedeni slučajevi, tvrdi Rošić, slični.
Suvlasnici lokala, prema njegovoj priči, dobivali su rješenja o nasljedstvu u različitim razdobljima. Iako su podneseni iste godine.
- Recimo, udio koji je otkupio Boban postao je pravomoćan 2009. godine, a moj još uvijek čeka na potpis o pravomoćnosti. Iako je davno nepravomoćno riješen. Imam i gori primjer - ljuti se. Suvlasnik Lenucija otkupio je, kaže Rošić, od njegove tete udio od 50 posto, također nepravomoćnog vlasništva. - No, on je vrlo brzo uspio dobiti rješenje o pravomoćnosti, za razliku od mene - objašnjava.
Međutim, prostori u drugim zgradama njegove obitelji vraćeni su mu bez problema. Poput lokala u Petrinjskoj i Frankopanskoj. - Te su nekretnine bitno manje privlačne. Valjda je zato išlo lakše - smatra.
Bernarda Rošića i sestru Sandru čekaju pojedinačne tužbe protiv svih tih tvrtki.
No, nije ni tu kraj bizarnostima vezanima za njegovo nasljedstvo. Stanovi u spomenutim zgradama koje je Grad Zagreb prodao stanarima nakon 1993. godine nisu bili predmet povrata. Rošić je za njih dobio naknadu, koja se međutim nije računala po tržišnoj vrijednosti stanova niti je uzeta u obzir njihova lokacija. Od početka je, dakle, bila umanjena i simbolična. Postupak je izgledao tako da se izračuna neka opća vrijednost stanova, a potom se u gotovini vlasniku - vlasnicima isplatilo 20 posto, a 80 posto u obveznicama koje su na 20 godina bez kamata.
- Bojim se da mi na kraju veći dio moje imovine nikada neće biti vraćen - ističe Rošić te dodaje da samo u Zagrebu vodi 17 sporova nakon povrata.
Njegovu pradjedu imovina je konfiscirana i u Rijeci.
Rješenje o povratu stanova u Cambierievoj 1 dobio je još 2008. godine, ali ono je postalo pravomoćno tek nakon pet godina. U zgradi je 18 stanova, 10 ima zaštićene stanare, osam podstanare koje Grad ne iseljava.
No, nije ni tu kraj apsurdne situacije u kojoj se našao.
- Iako nisam u posjedu niti jednog stana u toj zgradi niti dobivam najamninu, formalno sam ja vlasnik i moram plaćati pričuvu - tvrdi.
U našem se razgovoru često poziva na zdravu logiku. Ovdje više nema ni jedne institucije kojoj bi se mogao žaliti. Ostaju mu privatne tužbe, s čime će se, prema svemu sudeći, boriti godinama, dok konačno ne dođe do svog nasljedstva.