MUZEJ GRADA ZAGREBA

TAJNE OBITELJSKIH ALBUMA 'Kod Šarića na fileke i u ljetno kino, pa u lov na Jarun sa šatorom. To je bio Zagreb kakav danas više ne možemo zamisliti'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 20.11.2019. u 08:03

 

Muzej grada Zagreba pokreće virtualni muzej projekta “Zagrebački kvartovi”, kojim će biti obuhvaćeno pet zagrebačkih kvartova: Trnsko, Dubrava, Maksimir, Trešnjevka i Trnje. Njima su se u muzeju bavili na pojedinim izložbama, a s vremenom se planiraju proširiti i na ostale dijelove Zagreba. Prošlo je deset godina od početka istraživanja ove teme, kaže kustos Kristian Strukić, a ideja o postavljanju online muzeja je obljetnička.

“Krajem 2009. snimio sam prvi razgovor na tu temu, prvu kvartovsku priču tijekom priprema izložbe o novozagrebačkom naselju Trnsko. Kroz pet studijskih izložbi snimili smo stotinjak sjećanja te smo na izložbama objedinili fotografije iz dvjestotinjak obiteljskih albuma, uz nekoliko desetaka javnih zbirki. Iako se bavimo raznim temama, od gradnje do privrede i svakodnevice, najvažniji dio naših izložbi i ovog projekta u proteklih deset godina su fotografije iz obiteljskih albuma i kvartovske priče”, ističe Strukić. Za Jutarnji je odabrao neke od tih priča, a iz svake od njih jasno je koliko se ljudi poistovjećuju sa svojim kvartovima.

 

 

IVAN PREBEG, NOGOMETNI TRENER

“Šest generacija smo na Trnju, prve filmove gledali smo u Buhari”

Ivan Prebeg, rođen 1949., svojedobno nogometni trener u NK Trnje, cijeli je život proveo na Trnju. I Ivan i njegova supruga Đurđica, koji su generacijama vezani uz Trnje, u šali kažu da su išli provjeriti da nisu slučajno rodbina prije nego što su se vjenčali. Njihovi unuci idu u osnovnu školu u Trnjansku, i šesta su generacija Trnjana.

Ranko Šuvar / CROPIX

Ivan Prebeg

 

“Bila su dva kina u Trnjanskoj ulici. Jedno je bilo Buhara, danas iza Palače pravde, a drugo je bilo Romanija, malo modernije kino. Istočnije od današnjeg Mosta slobode još se od srednjeg vijeka nalazila skela zvana Kraljevski brod. Skela je povezivala Trnje s južnom obalom rijeke Save do 1959. kada je izgrađen Most slobode.

Slobodno vrijeme svi smo provodili na nasipu Save, igrajući nogomet, jednostavno se družeći. Nas je uvijek bilo dvadeset-trideset, dvije-tri generacije smo se sastajali na tom jednom platou, na livadi.” A za svoju obiteljsku fotografiju, koju je ustupio uz projekt vezan uz Trnje, Prebeg kaže: “Brijačka radnja je osnovana 1932. godine, obrt koji je naš rođak Slavko Šćrbec otvorio u svojoj vlastitoj kući… Nekad se društveni život odvijao u brijačnicama. Kad ste nekaj htjeli saznati, onda ste išli kod brijača.” Ta je brijačnica i danas u funkciji.

 

Đurđica Prebeg sjeća se druženja u gostioni Babić koja se nalazila preko Save pa su tamo išli skelom: “To se dugo čekalo jer su svi Trnjani htjeli ići kod Babićke na pivo, na gemišt, a mi na perece. Bundeka tada nije bilo, Bundek je tada bio kukuruz, žito, polje, i kao dijete sjećam se tih radova u polju s mojim roditeljima... A povratak tom skelom je bio jako zgodan jer su naši tateki popili, bila je gužvancija i bili smo svi sretni da smo se živi vratili doma...”

 

RONALD GORŠIĆ, FOTOGRAF AGENCIJE CROPIX

“Živjelo se u kućicama nabrzinu sklepanim zbog velike poplave”

 

 

Ronald Goršić, fotograf Cropixa, odrastao je u Novom Retkovcu sedamdesetih godina kada i datira ova fotografija malih biciklista koju je snimio Robert Goršić.

 

“Fotografiju je snimio moj otac, Robert Goršić. Mislim da je iz 1978. kada mi je bilo šest godina, tek sam naučio voziti bicikl s dva kotača. Na fotografiji je ekipa iz kvarta, nas sedmorica. Jedan od dječaka na fotografiji je moj bratić. Ustupio sam još fotografija uz projekt MGZ-a vezan uz naselje Dubrava, no ova je najzanimljivija. Bili smo stalno vani, na ulici, na biciklima.

Marko Todorov / CROPIX

Ronald Goršić

 

Na biciklu sam bio, tražili su me po kvartu, kada je moja majka išla roditi mlađu sestru. Živjelo se u jednoobraznim kućicama koje su bile nabrzaka sklepane kako bi preselili ljude od poplave, i nije bilo toliko zelenila. Ovdje su se moji doselili, kao i mnogi drugi u to vrijeme, nakon poplave 1965. Mama je inače s Trnja, a tata s Trešnjevke. U ovom naselju i danas živi moj tata pa ga posjećujem, promijenilo se dosta toga.”

 

MARLISA FAŠAIĆ, PRANEĆAKINJA OBITELJI ŠARIĆ

“Mama je gostima u Maksimiru puštala pjesme na gramofonu, a pratetak sadio borove za djecu”

 

Marlisa Fašaić za MGZ dala je priču o starom restoranu obitelji Šarić u parku Maksimir, koji su u prošlosti vodili njezini prateta i pratetak Ludovika i Marijan Šarić. Kako nam kaže, njezina joj je majka Nada Horvat Peternell, 91 joj je godina i izravni je potomak obitelji Šarić, nekadašnjih vlasnika restauracije Maksimir, i ispričala o nekadašnjem životu u parku Maksimir, pa tako i o samoj restauraciji Maksimir koja je u razdoblju između dva svjetska rata bila kultno izletište i okupljalište Zagrepčana.

Marlisa Fašaić

 

Marlisino djetinjstvo bilo je “obilježeno pričama, crticama i anegdotama iz bogatog života profinjenog, visokofunkcionalno organiziranog, uljuđenog i u svakom pogledu visokopozicioniranog srednjoeuropskog grada”. Ovo je njezino sjećanje, koje je podijelila s MGZ-om:

“Ludovika i Marijan Šarić držali su restoran (restauraciju, kako se zvalo u to doba) od 1925. do oko 1941., odnosno do dolaska njemačke vojske koja je zaposjela objekt. Restauracija je bila u vlasništvu Grada, a Šarići su plaćali najamninu. Budući da je park Maksimir bio popularno izletište Zagrepčana, restoran Maksimir ili Kod Šarića bio je omiljeno mjesto druženja uz domaće specijalitete, od sira s vrhnjem, kraml pogačica i pohanih piceka do šindlbratna ili starinskih jela koja su se pripremala za gablece: špek fileka i plućica na kiselo.

 

Mesnica Rabus spravljala je posebno za Šarića hrenovke, a servirale su se s kajzericama koje su se pekle u restauraciji. Za kuhinju je bila zadužena moja prabaka Domizela Zahinkiewich, od milja zvana Babica, sestra Ludovike Šarić. Ukratko, bio je to lijep i dobro organiziran obiteljski posao. Moj deda, Eduard Peternell, bio je npr. zadužen za otvoreno kino tijekom ljeta, a moja je mama okretala ručku na starom gramofonu. Na Maksimirskoj cesti a na mjestu današnjeg Dinamova stadiona, nalazila se još jedna gostiona koju su držali Šarići. Vlasnik objekta i okolnog zemljišta bila je Zagrebačka nadbiskupija pa su Šarići i njima plaćali najam.

Na ulasku u park Maksimir, s lijeve strane od ulaza, nalazila su se tri bora. Borove je sadio Šarić, za svako dijete u obitelji kad se rodilo, dakle za tetu Veru 1927., za Nadu, moju mamu, 1928. i mog ujka Marijana 1932. godine.”

 

 

SLAVKO CVETNIĆ, OTAC KNJIŽEVNIKA RATKA CVETNIĆA

“U Trnsko smo stigli na konjskoj zaprezi, jutrom su nas budili pijetlovi”

Priča Slavka Cvetnića kojemu su bile 33 godine kada su se doselili u Trnsko, oca književnika Ratka Cvetnića i povjesničarke umjetnosti Sanje Cvetnić. Slavko Cvetnić, nažalost, u međuvremenu je preminuo. Ratko Cvetnić nam kaže da je, kad su se doselili, njegov otac ispočetka mislio da je privremeno u Trnskom, no malo-pomalo vezao se za kvart koji je bio pun mladih parova i male djece i u kojemu je bilo lijepo odrastati. Fotografiju koju donosimo snimio je pokojni Slavko Cvetnić i pokazuje članove njihove obitelji. Ovo je priča Slavka Cvetnića vezana uz kvart:

“Mi smo se doselili u Trnsko 10. 10. 1962. Useljavali smo se čim je stan bio gotov, dapače, u našoj su kući useljena dva stana još prije nego što je kuća bila zgotovljena jer se stanarima jako žurilo. Prisiljeni su bili useliti se jer su već bili u neizdrživoj stambenoj situaciji, ili kod rodbine ili kao podstanari i sustanari... Mi smo se ostali useljavali unutar desetak ili četrnaest dana, svi praktički odjedanput. Mi smo se također doselili iz jednog sustanarstva u jednoj sobi na Veterinarskom fakultetu, bilo nas je desetak obitelji, a zajedničke prostorije su bile kuhinja, kupaonica, hodnik i veš-kuhinja. Manje-više je tako bilo da su se ljudi doseljavali iz takvih podstanarskih, sustanarskih stanova ili zajedničkog života s roditeljima i tamo smo se doselili.

 

Dobar je dio doseljenih obitelji bio s djecom tako da je prve godine bilo devet prvih razreda, od A do I, sjećam se jer je naš sin tada krenuo u školu. Doseljavali smo na svakojake načine, od ručnih kolica do kamiona koji su tada bili uobičajeno prijevozno sredstvo, i to otvoreni u kojima su se prevozili i ugljen i drva i namještaj. Kako sam ja bio iz okolice Zagreba, dio namještaja sam dao napraviti u svom rodnom mjestu Mraclinu i taj dio namještaja koji je rađen po mjeri dovezao je moj ujak na kolima, na gumenjaku, kako se to zvalo (gumeni kotači). To nije bila česta situacija, ali i to se moglo vidjeti. A moglo se vidjeti i zbog toga što tada ni kamiona za prijevoz tereta nije bilo toliko jer su još uvijek bili tzv. foringaši u Zagrebu, a to su bili ljudi koji su imali velika kola i dva konja i s tim konjima su onda prevozili namještaj, prevozili teže terete i dovozili gdje je to trebalo.”

Zagreb, 180713.
Pisac Ratko Cvetnic. Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Ratko Cvetnić

 

Slavko Cvetnić prisjetio se i kako je prva trgovina bila u jednoj od stambenih zgrada, a “između škole i zgrade Trnsko 18 bilo je privatno gospodarstvo gdje su još ljudi držali kokoši pa su nas ujutro pijetlovi budili... Ispred ulaza u našu kuću bila su dva pajceka koje je jedan čovjek čuvao... Od tih par obiteljskih kuća koje su bile unutar naselja i koje su bile na divlje izgrađene, najduže se zadržala kuća babe Jakovke, ta kuća je bila u današnjem Parku mladenaca, ona je umrla oko 1963., 1964., ali kao spomen na nju ostala je njezina trešnja koja još i danas stoji”.

 

 

NENAD FOČIĆ, TREŠNJEVKA

“Na Jarunu smo spavali u šatorima i išli u lov”

Nenad Fočić pričao je o naselju Gredice, istočno od Jaruna, gdje se nekad živjelo u malim obiteljskim zgradama. Te su kuće osamdesetih zamijenile stambene zgrade. Nenad Fočić danas živi u Gajnicama, a na fotografiji je, kako nam kaže, s prijateljem iz djetinjstva.

 

“Igra, nekakva sloboda, nevezanost, dvorište, imao si psa doma, mačku, izašao si van, na dvorište... U školu Josip Račić na Srednjacima smo išli pješice. To je iza ona slavna ‘četiri vampira’, nebodera u Ulici Braće Domany. To smo mi zvali ‘četiri vampira’. Sve niske zgrade, niske kućice pa onda odjedanput su izgradili četiri nebodera.

Željko Grgić / CROPIX

Nenad Fočić

 

Kad su ih sagradili, onda smo se ispred nebodera skupljali… Cijelo vrijeme se u principu boravilo na Jarunu, na jezeru. Znači, zadnji dan škole, pravac jezero. Mi smo to uređivali po svojem, radili skakaonice, šatore postavljali, sve smo radili, ribičija, lov. Svega je bilo, ali Sava više nije bila za kupanje… Navečer se znalo ići na Savski most u Dvojku, ona slavna Dvojka, pečenjara koja je radila dvadeset i četiri sata.”

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo