I premda se nisu stišale niti rasprave o Domu umjetnika gdje se nije dopustilo životu da kaže što mu je činiti, evo opet stare i pomalo dosadne spomeničke priče kojoj se, izgleda, više ne može pomoći.
Sve se, doduše, daje u dobre i provjerene ruke Kuzme Kovačića, kipara sjajnoga opusa, antologijske “Posljednje večere”, “Dive Grabovčeve”, “Poslanice Mavru Vetranoviću”… (i tko bi sve to izbrojio), koji se evo, našao pred zadaćom “najvećeg i najljepšega” (!?) spomenika i koji je, izgleda, obavio svoju zadaću.
Ostavimo za sada kipara koji ima zlatne ruke i sposobnosti, koji mijesi materiju kao što pekar znalački mijesi tijesto kruha. Ostavimo po strani i to što smo u figuri Prvoga predsjednika u Škabrnji prepoznali poštovanje i Prvom predsjedniku, i umjetnosti, kipu, i kiparu. Ostavimo kipara koji je na Medvedgradu svojim rješenjem razbio kamen tvrde simbolike i barem za zeru odgojio i likovno senzibilizirao politički svijet.
Ostavimo po strani i one kojima se Prvi predsjednik ili kipar sviđa ili ne sviđa (velika stvar!), ljevičare i desničare, profesionalne antifaštiste i “gajnc” nove fašiste, državne i nedržavne kipare (jer postoje samo dobri i loši), ostavimo sve upletene u ovaj slučaj, od kipara do ljevača, jer posao je posao i nije na njima da procjenjuju domete i nasrtaje na najbolje prostore. Jer mogu se stvari postaviti ovako: kipar i svi upleteni u ovaj slučaj dobili su posao i oni su ga obavili. Zadaća je zadaća i tome se nema što prigovoriti. Ostavimo naposljetku i ovo pisanje koje dovodi u pitanje najljepše trenutke mladosti i druženja s kiparom kada je još bio u svojoj franciskanskoj fazi.
Institucija i čovjek
Pa kada sve to ostavimo, ostaje nam ovaj Spomenik Prvome hrvatskome predsjedniku. Prva njegova nevolja dolazi izvan njega samoga i sadržana je u tome što se ovdje ne razlikuje Institucija (Prvi predsjednik) i jedan Čovjek (Franjo Tuđman) sa svim vrlinama i manama koje jedan čovjek ima i koje svi imamo. Možeš ti voljeti ili ne voljeti jednoga čovjeka, ali pred činjenicom “prvog” moraš izaći iz svojih simpatija-antipatija. Moraš reći; Institucija je učinila ili nije učinila to što je mogla i morala. Njezino je djelo pravna i pravedna država, uljuđena i civilizirana - od koje smo, za sada, daleko. Ali bili daleko ili blizu, tu smo na licu mjesta, i prvo je lice toga što jest i kakvo jest - njezin Prvi predsjednik. U zemlji beznačajne turobnosti koju je napustio smisao za vedrinu i humor, jer mu se, doduše, ne vidi niti razloga, u kontaminaciji svih područja života, figura Prvoga predsjednika shvaća se figurom Franji Tuđmanu što je prividno točno, ali nije najpotpunije.
Spomenik je figurativan. Uvjeravanja da je figuracija anakronizam i stanovita zaostalost, smiješna su. Neću o Balzacu (to je duboka prošlost), ali mogu o “Matošu” Ivana Kožarića, mogu o “Krleži” Marije Ujević-Galetović ili “D. Petroviću” K. Hraste, a mogao bih o “Another Place” ili “Anđelu na brdu” A. Gormleya, ili pak o “Spomeniku Rembrandtu” u Amsterdamu gdje trgom hodaju svi njegovi brončani likovi s Noćne straže. Oni su nesuvremeni?!
I premda mi je zazivanje duha “progresivnih umjetničkih tendencija” jednako strano kao i pozivanje na razumljivost “od prve”, ipak se ovdje kriju stanovite sadržajne ili unutrašnje nevolje jedne figure, koja je bila više od jednoga čovjeka. Jer može li figura iskazati slojevitost onoga što je Prvi predsjednik učinio? Da je to Spomenik Franji Tuđmanu, da on odgovara pred familijarnom porotom biografske činjenice, uzmimo rodne kuće u Velikom Trgovišću, onda u redu. Ali ovdje, na tlu Metropole, to je, ili bi trebao biti, Spomenik Prvom predsjedniku.
Primjer Krleže
I ma koliko mi bila smiješna dokazivanja da je figurativni spomenik danas moguć ali nemoćan, ipak ću tome ovdje dati stanovitu važnost. U dobrim rukama tijelo može nositi potencijal koji ga nadrasta. Veličina je primjerice Marijinog Krleže što je tjelesno postalo duhovno, a dinamizam glomazna tijela dinamizam duha. Eto, smrtno tijelo može spomenički govoriti o besmrtnoj duši držeći se i same faktologije (debeo, nezgrapan, mršav i slično). Franjo Tuđman u odnosu na spomenute primjere nema taj, uvjetno rečeno, unutrašnji potencijal duha. Njegov je potencijal izvanjski. Premda dobar povjesnik, on je stvorio državu, građani su ga izabrali, bio je prvim predsjednikom itd. Ako su Matoš i Krleža izrasli iz sebe samih, Tuđman je izrastao stvarajući uvjete za druge. Stoga figura nema moći “po sebi” nego po onome što je stvorila “izvan” ili “uokolo sebe”. Bez kartezijanskih rasprava o sukobu duha i tijela, ovdje smo na tragu povjesničara, čovjeka borbe i akcije kojemu je cilj stvoriti državu. I treba se okrenuti onome što je učinjeno. I tražimo u djelima znakove i posljedice te borbe za boljom sadašnjošću i budućnošću - u djelima bez sablasti retardiranoga realizma, ali i bez sablasti transcendencije apstraktnih ili minimalnih rješenja gdje će netko tumačiti i ukazivati na ono što nitko drugi ne vidi jer i ne može vidjeti.
Uostalom, Franjo Tuđman je imenica. Prvi predsjednik je i više i šire od nje u sadržajnom i simboličkom smislu. Kuzma je u Škabrnji napravio najbolji spomenik Franji Tuđmanu. Meko modeliran, odlučan i pun volje, ima puno opravdanje. Ali ovdje se moglo pokušati drukčije, odnosno slojevitije pristupiti zadaći. I usprkos tome što smatram da je figuracija živa, na ovome je mjestu njezin domet nešto manji od simboličkog ili asocijativnoga jezika koji ne nedostaju u brojnim djelima iz Kuzmina opusa.
Sada, kada je sve gotovo, kada je spomenik na ovome mjestu, veće nade polažem u kamene uklesane citate Prvog predsjednika koji bi s figurom trebale biti u organskoj svezi. I žao mi je što umjesto “čarobnih” i “atraktivnih” fontana, kameni fragmenti s citatima nisu posijani jednim zelenim poljem, što bi se moglo memorijski i konceptualno spojiti sa kamenim ulomcima iz starih vremena, a potom i “spojiti” sa “Spomenikom Domovini” Nenada Fabijanića u susjedstvu. O tome je ovdje trebalo promišljati, a ne o Tuđmanovom mladenačkom ili vremešnom licu, ili nosi li ili ne nosi naočale - (da ne govorimo o blentavom “najvećem i najljepšem”). Nije li se umjesto tih lickavih i “čarobnih” vodoskoka koji ne boluju od prostatitisa moglo jedno polje osloboditi za najbolje riječi koje bi otvarale memorijsko polje najplemenitijih misli, te ih i vizualno i smisleno spojiti sa spomenikom “preko puta”.
Naši i vaši
Ali što je - tu je. Usprkos figuri u ovom spomeničkoj cjelini gledao bih veću priliku u “neorealističkim” glavnim sporednostima, tj u kamenim fragmentima. U toj svojevrsnoj instalaciji i sinergijskom odnosu figure i ulomaka, oduzelo bi se ponešto od važnosti same figure. Tako bi se konceptualno i sadržajno stvorila slojevitija cjelina, a uz to i likovno i prostorno čišće rješenje koje bi više otkrivalo Prvoga predsjednika, a manje Franju Tuđmana.
Kod ovoga rješenja uočena je idealizacija, mladolikost i neka “ženskost” lika; raspravlja se o njegovoj ruci na prsima i to se čita zaštitnim znakom samo jednoga dijela hrvatskog političkoga tijela kojemu je Prvi predsjednik pripadao, odnosno znakom necjelovitoga zastupanja svih građana (Milovac). Te analize stvari vraćaju temi i zapravo sugeriraju nastavak podjela na “vaše” i “naše”, a ne primjerice na ideju pomirenja o kojemu je govorio sam Prvi predsjednik. I kada smo već kod te velike riječi koju je stvarnost hrvatske današnje zbiljnosti prilično udaljila iz Hrvatske, kipar takvih moći mogao je postaviti otprilike ovakvo pitanje: na koji bi način bilo moguće dati tijelo toj riječi, i taj nejasni nesaglediv pojam prevesti u jezik čvrsta oblika ili u više njih? I sjetim se propuštene prilike da se i u Kninu, kako je predlagao arhitekt i dizajner Antonio Grgić, u kamen utisnu riječi kojima Prvi predsjednik poziva stanovništvo srpske nacionalnosti da ostane gdje jesu. Bile te riječi iskrene i čiste ko sunce ili ne, one bi kao gola činjenica ostale zapisane u kamenu i tako dočekale buduća vremena i ljude trajno ukazujući na ideju mira i života. To bi bila ostavština za budućnost. Ovako, figura ostaje crvenom krpom naše zasljepljenosti, a njezina razumljivost kaže zbogom nešto dubljoj i slojevitijoj misli za koju ovaj kipar i njegova rješenja imaju sluha.
Kada je riječ o figurama koje je radio i koje radi, kipar ne može pobjeći od samoga sebe. Kod njega su, rekli smo, vidljive velike modelacijske sposobnosti, nježnost u tretmanu površine, tankoćutnost obrade materije i rekao bih - stanovita emocija. Spomenik u Škabrnji (isti u Slavonskom Brodu), Kuharić, Papa Woytila, Stepinac… sve su to rješenja koja krasi mekoća epiderme i sigurna modelacija dostojna filigranskih i mekih slikarskih elemenata sabranih u jedinstvo detalja i cjeline. I premda su sve te odlike sadržane unutar dobro učinjene stvari, ipak posijane na toliko mjesta i najbolje odlike stvaraju stanoviti zamor i naviku. Može se čovjek zasititi i najboljega kruha. I onako, kako ne treba ispiti bačvu da bi se znalo kakovo je vino, ovo je stanovita omamljenost u kojemu više nije važno kakvo je, pa bilo i najbolje, vino! A hvaliti se s time da je ovo najveće, nije bogznašto.
Ovdje i pitanje i odgovor nadrastaju konkretni slučaj. I premda je ovo pitanje žalosne nemoći umjetnosti i njezina mučeništva imaginacije, u odnosu na sirove moći neuka autoriteta, mogao se kipar velikih referenci suprotstaviti pukoj narudžbi i zahtjevu za figurativnim rješenjem ili ga usložiti. U tome su spomenuti fragmenti mogli odnijeti prevagu nad figurom ili je, smisleno i sinergijski, samo uključiti u cjelinu. Potencijala, pretpostavki i primjera za slojevitije i bolje rješenje ima u njegovom opusu koliko ti srce želi. Mogao je obogatiti zadaću onako kako je to učinio na Medvedgradu, gdje nije išao “uz dlaku”. Jer i tamo je mogao samo sagraditi grbovlje i znamenje, a ne to isto znamenje i ambleme “šutejevski” imaginativno rasuti i razigrati prostorom i učiniti ih snagom iznutra a ne izvana.
Crvena krpa
Ako je Škabrnja vrhunac, što ostaje Metropoli? Ne zahtijeva li Zagreb Metropola ako ne bolji, onda nešto drukčiji ili slojevitiji spomenik? Jer u ovoga je kipara bilo smjelosti. On zna kompozicijski i ikonografski izokrenuti i “Posljednju večeru”, on zna modelacijski tankoćutno naslutiti sadržaj koji je glasniji od izgovorenoga, on zna minimalističkom čistoćom i jednostavnošću šutjeti iz svega glasa. A ako ovdje ima nekoga posla, pa i invencije, trebalo je riskirajući da na kraju i izgubi posao na ovoj zadaći biti ambicioznijim. Ovako je poslušao onoga koji neprestance podcjenjuje struku i stručnjake, podcjenjuje memoriju i sedimentaciju grada, građane i njihove prosudbene i svake druge moći, pridonoseći zaglupljivanju svijeta, i stalno uskraćujući svakodnevnom životu da kaže svoje; štoviše nalažući mu da se uklanja pred piramidama i mramornim ledenicama svetih globalističkih i interesnih krava. Prkos koji je svojstven najvećima u cilju sadržajnijega i konceptualno slojevitijeg djela nije ovdje proradio nego je stvoreno još jedno djelo koje će kod trajno i politički i ideološki inficiranih i zatrovanih, pa da žive i tisućama godina, biti svedeno samo na “za” ili “protiv”. Ostala je, naime, spomenuta “crvena krpa”.