PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

ZAR JE PROBLEM ŠTO SE DVOJE U BB-u POHVATALO ISPOD PLAHTI? Koliko god se nesnosnim činio, Veliki brat je i obrazovni program

Velika se graja digla oko stvarnosnog serijala ‘Veliki brat’ koji se emitira na RTL-u. Navodno kvari djecu pa bi ga trebalo skloniti iz udarnog termina. Znači, prikazivanje ispraznosti običnih ljudi i njihove tuposti ugrožava krhku psihu naših najmlađih

Velika se graja digla oko stvarnosnog serijala “Veliki brat” koji se emitira na RTL-u. Navodno kvari djecu u tolikoj mjeri da bi ga trebalo skloniti iz udarnog večernjeg i dnevnih termina. Znači, prikazivanje ispraznosti običnih ljudi, njihove lakomislenosti, zloće, naivnosti, pa čak i evidentne tuposti ugrožava krhku psihu naših najmlađih. Navodno se poistovjećuju s njihovom nakaradom.

Kako bilo, djeci nitko, makar javno, ne brani da gledaju krimiće nafilane leševima i crtiće napucane dijaboličnim nasilnicima, problem je što se dvoje aktera u spavaonici pohvatalo ispod plahti. Uostalom, tko zna što su skriveni radili: možda su se igrali Yugioh kartama, nema ni jednog dokaza da nisu.

O djeci svakodnevno dopuštenoj političkoj pornografiji na malim ekranima da i ne govorimo: kako, primjerice, na nježnu psihu naših mališana utječu drske uvrede što ih jedan drugome dijele premijer i šef opozicije? Zašto sutra i sami u školi ne bi primijenili istu metodu za svoga suparnika, izmaštanog ili stvarnog? Tko im, nadalje, brani da prebrajaju leševe izbjeglica, djece i odraslih, na mediteranskim obalama? Zar mislimo da naši klinci neće uvidjeti naše licemjerje?

“Veliki brat”, koliko god se nesnosnim kome učinio, zapravo je, među ostalim, i obrazovni program. Posrijedi je učinkovit laboratorij s ljudskim dobrovoljcima u kojem se, u strogo dakle kontroliranim uvjetima, ispituje kako funkcionira naše društvo. U tom se laboratoriju, nadalje, prikazuje kako funkcionira kapitalizam, ekonomski poredak u kojem će naši najmlađi morati provesti život: novac ne pada s grane, a osobito ne vama, ako ga se mislite domoći lakomisleno kao ovi ljudi.

Ove je godine “Veliki brat” usto donio jednu bitnu novost, koja ga čini, na jedan upravo izvanredan način, promotorom ljudske dobrote. U središtu zbivanja romska je obitelj Vasić. Njihovim surovim inkorporiranjem u pleme uglavnom primitivnih Balkanki i Balkanaca stvorena je pokazna vježba iz tolerancije i virtualni alat za tamanjenje najčvršćih predrasuda. Od svih ukućana jedino su Vasići, Romi, bez dvojbe pristojni, fini i, rekao bih, plemeniti ljudi. Da se povede anketa među gledateljima, malima i velikima, koga bi najradije uzeli za susjeda, ufam se da bi pobijedili Vasići. Pošteni su, blagi, pristojni, tolerantni, vole se, djeca su lijepo odgojena. Roditelji vole svoja dva sina jednojajčana blizanca iskreno i bez zadrške. Nimalo ih ne sekira što su posve feminizirani, što se šminkaju, odijevaju kao tinejdžerice. Vole se i međusobno, Rada i Rade. Jedini dakle koji u tom beogradskom parku ne cigane jesu Romi.

Ne samo da bih s njima jedinima popio kavu, i djecu bi im rado povjerio na čuvanje, a šišao bih se obavezno ili kod Mike ili kod Gibe. Produkcija Vasiće diskretno maltretira. Kao da simulira kako Rome inače tretiraju bijeli Europljani. Prvo im obećaju privilegije, zatim ih natjeraju da rade ponižavajuće poslove ne bi li te privilegije (ostanak u kući) sačuvali, zatim ih, u interesu više volje, stanu razdvajati. Cijelo vrijeme podvrgavaju ih i snažnom psihičkom pritisku. Romkinja mora gatati, propitkuju nju i supruga kad će oženiti blizance, a sad su jednog, pred očima roditelja i brata, gurnuli među ostale Balkance. I još s naredbom da se za štos mora vjenčati s nekom muškaračom iz kuće s kojom Vasići u stvarnom životu imaju neriješene nesuglasice. A Balkanci, “domaćini”, s pridošlicom se sprdaju, tobože zabunom oslovljavaju ga kao ženu. Rada i Rade trpe ponosni, zadržavajući smiješak. A kako i ne bi. Njihov je sin sve te primitivkinje i primitivce u pet minuta strpao u mali džep. Jedini se doista razumije u parfeme, pa savjetuje one koze što su se sjatile oko njega sa svojim oskudnim osjetilima. On tečno govori strane jezike, elokventan je i ne da se zbuniti niti zastrašiti.

Teoretičari medija odavna su shvatili da žuti tisak širi granice slobode. Jednako je sa “žutim” televizijskim formatima. Balkanska produkcija “Velikog brata” ovim potezom s Vasićima stvorila je praktički novu TV formu: sitcom uživo koji teče u okviru jednog reality showa.

Moglo bi se čak kazati da je ovo prvi europski humoristički sitcom o Romima. Nemalo postignuće. O Romima znamo malo ili ne znamo ništa. Nekoliko njihovih pjesama eventualno i hrpu predrasuda. U hrvatskoj kulturi Romi su praktički nepoznati. Primjerice, naša književnost. Koliko imamo romana o Romima? Koliko je meni poznato, samo dva. Godine 1949. Ivanka Vujčić-Laszowski (1922. - 1994.), zaboravljena hrvatska književnica, autorica više romana, objavila je roman “Vranjara” o kojem Slobodan Prosperov Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti navodi da je “neorealistički prikaz života panonskih nomada Cigana, to je knjiga u kojoj se etnološki fragmenti uspješno odmjenjuju s dobrim naracijama, dokumenti o ciganskoj tradiciji nadopunjuju fabuliranim prikazima okrutne zbilje”. Navlas isto mogao bi se ocijeniti i roman Nebojše Lujanovića (r. 1981.) “Oblak boje kože”, objavljen ove godine. I u Lujanovićevu pripovjednom svijetu okrutnost jedina sustavno sustiže glavnog lika, koji nema šanse preživjeti mladost.

O Romima, dakle, dosad nitko od naših književnika nije ni pomišljao da piše osim eto dvoje, a i oni strašno zabrinuto. Sama romska književnost uglavnom je i dalje usmena ili, ako i zapisana, nama bez prijevoda nerazumljiva. I vrijeme je, dakle, bilo da novi mediji preuzmu stvar u svoje ruke.

“Veliki brat” omogućio nam je, eto, jedan posve nov program. Televizijska književnost postoji već desetljećima. No tek su se u proteklom, u SAD-u, stali javljati prvi uspjeli TV veleromani.

Našim gledateljima najpoznatiji među njima jesu “Žica”, naturalistički prikaz propadanja američkog grada Baltimorea, i “Sopranosi”, saga o američkoj mafijaškoj obitelji. Ovdje, dakle, nemamo pred sobom nekakav veleban TV roman, nego jednu eksperimentalnu, novu formu. No svakako je posrijedi jedna vrst nove televizijske književnosti. Najradije bismo, da se ne odalečimo suviše od našega sveprisutnog balkanskog narativa, cijeloj toj TV humoreski nadjenuli ponosno ime “Ciganosi”.

Izdvajamo