NEDJELJNI NA IZVORU BOGATSTVA

ZLATNA GROZNICA NA ISTOKU SRBIJE Jutarnji kod čovjeka koji je otkrio zlatnu žilu vrijednu 19 milijardi dolara: 'Svi ćemo plivati u bogatstvu!'

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.08.2015. u 19:43

Robert Fajt / CROPIX

Zlatna žila pojavila se na 559. metru ispod površine zemlje, a kažu da na pojedinim mjestima udio zlata po toni prelazi više od 50 grama. Usporedbe radi, rekord drži američki rudnik, ali s dvostruko manjom gramažom zlata po toni

Brdo Čukaru peki samo bi se neobičnim imenom izdvajalo od stotinu sličnih koja Srbiju na njezinu istoku dijele od Bugarske, a malo dalje i od Rumunjske, da baš tamo nije pronađena zlatna žila, ali toliko zlatna da količina sjaja dvostruko premašuje dosad najbogatija zemaljska nalazišta ovog plemenitog metala. Formalno, za to su zaslužni stručnjaci velikih svjetskih korporacija koje se bave iskopima vrijednih ruda, američke Freeport McMoran, odnosno kanadske Reservoir Minerals.

No, mi ovu priču nećemo početi sa zapadnjačkim stručnjacima u Timočkoj krajini, odnosno općini Bor gdje se nalazi srbijansko “sveto brdo”, već u Radovanici odakle dolazi stručnjak koji se ne oslanja samo na stručne analize, nego i na svoje šesto čulo.

Radovanica je najsiromašnije mjesto u općini Trgovište, a općina Trgovište je najnerazvijenije mjesto Republike Srbije. Tako je danas, a još je lošije bilo u vrijeme kada se tamo, na samoj granici s Makedonijom, rodio Trajče Tončić. Sudbina je htjela da ovaj Srbin iz najsiromašnijeg dijela Srbije, koji ne nosi tradicionalno srpsko ime samo zato jer mu ga je birao kum Makedonac, otkrije najbogatiji dio te zemlje. On je zapravo ključan čovjek za zlatnu groznicu koja ovih dana pogađa istok susjedne balkanske države jer je on svojim fantastičnim nalazima bakra i zlata spasio od propadanja Rudarsko-topioničarski bazen Bor na čijem se području nalazi Čukaru peki, a potom Amerikancima maltene stavio križić na kartu gdje da kopaju.

Poduzetni direktor

U Bor, glavni grad Timočke krajine, stigao je trbuhom za kruhom kao i tisuća drugih Srba, Makedonaca, Hrvata (uglavnom iz Dalmatinske zagore), Čeha, Nijemaca, Rumunja (izjašnjavaju se kao Vlasi). Osamdesetih godina tamo je u rudnicima radilo 20.000 rudara, što znači svaki treći Boranin. Izgubljeni ratovi, Miloševićev režim, a naposljetku i globalna kriza gotovo su slomili kralježnicu srpskoga gospodarstva, pa tako i rudarstva u Boru. Zapuštene kopove preuzeo je poduzetni direktor Blagoje Spaskovski, čovjek čija riječ u gradu koji leži na rudi ima veću težinu nego od gradonačelnika Živorada Petrovića. Njegov ključni potez bilo je dovođenje Trajčeta Tončića i postavljanje za glavnog geologa poduzeća. Ranije su surađivali, a onda je čuo da je Trajče oživio jedan manji zapušteni rudnik te ga vratio u Bor. Šest godina kasnije u Boru su po ovom skromnom geologu nazvali svoja četiri najplodonosnija ležišta, resorni ministar Aleksandar Antić osobno mu je došao uručiti nagradu “Inženjer Šistek”, koju godišnje tradicionalno dobivaju četvorica najboljih rudara, a konačni efekt njegova rada čak bi mogao drastično povećati državni BDP.

Trajče nas je čekao u svojoj Ladi Nivi na jednom od sedam kružnih tokova kojima u Boru mijenju sve semafore u glavnoj ulici koja nosi ime po partizanskom revolucionaru Moši Pijadi.

U tom je dijelu Bora krenula obnova, nekako baš nakon što su počeli u rudnicima otkrivati nova nalazišta, ali što dalje se od nje odmiče, zgrade postaju sivije i ružnije. To je put do rudnika.

- Moj je zadatak vođenje proizvodnje u aktivnim kopovima, održavanje kvalitete i pronalaženje aktivnih nalaza rude. Brinem o četiri kopa, dva u Boru, i dva u Majdanpeku, te o jednoj podzemnoj eksploataciji. Svako je ležište vremenski ograničeno, koliko se rude otkopa, toliko je moramo na neki način pokriti novim nalazištima kako bismo osigurali buduću proizvodnju, novi kop. Otkako se u Boru počelo kopati, 1903. godine, nikada nije obustavljena proizvodnja, a rezervi imamo za idućih 100 godina. Koliko ćemo kopati, ovisi o cijeni bakra koja se formira na svjetskom tržištu - priča nam tihi geolog Trajče Tončić u svojoj službenoj bučnoj Ladi.

Niz uspjeha

Otkako je preuzeo odgovornost za otkrivanje novih sirovina, otkrio je pet ležišta i sva su bila pozitivna.

- U to vrijeme bili smo na rubu propasti, nismo imali nijednu pravu bušilicu, samo dva stara stroja za kopanje. Namjerio sam se na lokaciju 500 metara ispod površine koja je dotad bila tretirana kao nepovoljna, ali sam pogodio, kao i u ostala četiri. U svim projektima u tih šest godina došli smo do 100 milijuna tona razne rude, od toga 270.000 tona bakra i 27 tona zlata. Samo na prvom kopu, koju su nazvali po meni T kop, zaradili smo 40 milijuna dolara, a tim novcem obnovili smo mehanizaciju za sve kopove te potom kreditom od 150 milijuna dolara remontirali i automatizirali proizvodnju - priča nam Trajče.

Njegov se niz uspješnosti nastavio pa su i sljedeći kopovi nazvani po njemu, a posljednji nosi ime T4 kop.

Koliko je uspješan u svojem poslu, svjedoče sljedeći podaci. U svjetskim razmjerima trošak investicije da bi se ruda otkrila, a potom i eksploatirala iznosi od barem tri do pet, a ponekad i do 15 posto vrijednosti sirovine. U Trajčetovu slučaju iznosi tek pola posto. Gledajući samo na odnos pogođenih žila, uspješnim poslom smatra se ako 30 posto istraživanja urodi plodom. Trajče pogađa više od 80 posto.

- Potrebna su znanja iz geokemije, minerologije, geofizike i geologije terena, potrebno je imati dobre baze podataka, ali i istraživački duh. Ja se, naravno, oslanjam na znanost, ali ne toliko kao drugi moji kolege. Ja sam terenac, dakle meni je baza skupljanje i obrada informacija s terena, ali s baš svakog kvadratnog kilometra terena, na temelju kojih izrađujem detaljne karte u odnosu 1:1000. A uz sve to treba imati i malo sreće - objašnjava nam geolog.

Dolazimo do prašnjavog ulaza po infrastrukturi prilično zapuštenog rudnika, shvaćamo da su silne milijune prvo uložili u strojeve, a sve ostalo što nema veze s direktnom eksploatacijom iz rudnika ostalo je zarobljeno u vremenu, onom kada nije bilo ni dinara viška. Pridružuje nam se Bojan Bačkovski, geolog za kop Krivelj. Idemo vidjeti mjesto gdje su eksploatirali milijardu tona materijala i izvukli desetke milijuna tona ruda u posljednjih trideset godina. Desetak dampera danonoćno prevozi materijal iz kojega će dobiti bakar i zlato, a u svaki u jednoj turi stane 220 tona. Do onoga koji vozi Ivan Jankovec stižemo kroz bušotine u stijenama u koje će postaviti eksploziv i uskoro ih razvaliti. Stijene će Ivan prevesti na primarno drobljenje do granulacije od plus 20 mm, a potom na sekundarno i tercijalno drobljenje, odnosno na dodatno usitnjavanje do plus 5 mm. Slijedi fino usitnjavanje do 20 mikrona kako bi se moglo krenuti na flotiranje kojim će nastati koncentrat bakra koji podvrgavaju procesu smanjivanja vlage i takav se vozi u topionicu gdje slijedi proces topljenja uz njihovu najnoviju tehnologiju. Sumpor je glavni energent topljenja.

Pravi zamah

Tako se do vrijednih metala dolazi s površinskog kopa. Iz unutarnjeg se ruda vadi s nekoliko stotina metara dubine tunelima. Na minus 400 odveo nas je Saša Srbulović, nakon što smo kod lampara Momija Jovanovića, koji vodi brigu da svaki rudar u jamu uđe propisno opremljen, preuzeli kacige. Momiju smo se posebno svidjeli kad je čuo da smo iz Karlovca, grada u kojem je služio JNA osamdesetih godina. Starije generacije poput njega, koje čine većinu radnika u rudnicima, uglavnom se s nostalgijom prisjećaju tih prošlih vremena koja još uvijek žive u njihovim rudnicima, ali i na ulicama grada koje nose imena zaslužnih rudara ili znamenitih pripadnika KPJ, odnosno antifašista. Za treće nema mjesta. Primjerice, brončana bista druga Tita još uvijek zauzima glavno mjesto u predvorju hotela Jezero, najljepšeg objekta u mjestu.

Bila su to vremena, kažu, dok je Bog hodao po zemlji. No, kako stvari stoje, njih će Svevišnji uskoro opet posjetiti. Trajče je u to uvjeren, a njegova vjera počiva na egzaktnim podacima američkih rudarskih istražitelja.

Njegovi američki i kanadski kolege dobili su sedmogodišnje istražno pravo jer u RTB-u Bor nisu imali adekvatnu opremu za bušotine te vrste. Nekoliko godina su kopali, a onda gotovo digli ruke od svega na području Bora.

- Potrošili su 11 bušotina od 11 kilometara bez rezultata, pa su htjeli odustati. Imao sam neke proračune gdje bi mogla biti ruda jer sam tu ranije imao pozitivne rezultate, pa sam im ih otkrio i zamolio ih da ne odustaju. Lokacija je Čukaru peki. Oni su tamo doista pronašli velike, goleme rezerve, možda i najveće na svijetu - govori geolog Trajče.

Zlatna žila pojavila se na 559. metru ispod površine zemlje. Radi se o ukupno 65 milijuna tona rude sa srednjim sadržajem bakra od 2,6 posto te zlata od 1,5 grama po toni, što je odličan rezultat. No, brojke koje ga izdižu u red nevjerojatnog kažu da na pojedinim mjestima udio bakra po toni prelazi 25,7 posto, a zlata čak i više od 50 grama. Usporedbe radi, u svijetu rekord drži američki rudnik, ali s dvostruko manjom gramažom zlata po toni. Osim toga, na jednoj je bušotini pronađen 15-postotni nalaz bakra i 16-postotni zlata, i to u sloju širokom 46 metara. Pretpostavlja se da bi ova otkrivena nalazišta mogla biti vrijedna čak 19 milijardi dolara, istraživanja tek trebaju dobiti pravi zamah, a dosad je u analize utrošeno pedesetak milijuna dolara.

Spomenik rudaru na ulazu u grad

Partnerski odnos

Ako se uđe u ulaganja, a po svemu sudeći to je samo pitanje vremena, ona bi mogla iznositi minimalno oko pet milijardi dolara. Hoće li se ući u projekt, ovisi o stranim investitorima koji moraju prikupiti sve relevantne informacije o veličini i kvaliteti ležišta, a potom za to dobiti odobrenja države, odnosno s Republikom Srbijom definirati partnerski odnos.

Da s time neće biti nikakvih problema, sasvim je sigurno nakon Dana rudara, nacionalnog praznika koji se u čast 25.000 aktivnih rudara slavi kao praznik u cijeloj Srbiji. Zajedno s kanadskim veleposlanikom Philipom Piningtonom i predstavnicima Freeporta, u Boru su ga obilježila dva člana vlad e Aleksandra Vučića, ministar rudarstva i energetike Aleksandar Antić te ministar rada Aleksandar Vulin.

Šef rudnika Blagoje Spaskovski smatra da je, osim Tončića, za rudnik u prošloj godini bio važan premijer Alaksandar Vučić koji je omogućio kredit od 30 milijuna eura za gradnju zadnje faze nove topionice. Zato mu je odlučio uručiti plaketu - iskovanu od bakra i tešku 230 kilograma. Iz tehničkih razloga će mu je dostaviti sljedeći tjedan.

- Ovdje smo napravili ponos Srbije jer smo se opredijelili za budućnost. Imamo rezerve koje su budućnost Srbije, podijelit ćemo ih s našim strateškim partnerima - priča Spaskovski gledajući prema ministrima i kanadskom veleposlaniku Piningtonu.

On diplomatski govori kako je rudarstvo važan sektor za Kanadu te da će rado podržati Srbiju čija je budućnost zato vrlo pozitivna.

Ministar rada Aleksandar Vulin u rudnicima vidi veliku šansu svoje zemlje, a ministar rudarstva Aleksandar Antić prema američkim istražiteljima gleda, kaže, s velikom pažnjom, željom, ali i pritiskom da što prije krenu u partnerski odnos.

- Jako je dobro što je riječ o značajnom nalazištu svjetske klase i nadam se da ćemo što prije ući u fazu otvaranja rudnika i eksploatacije - priča ministar Antić, najavljujući usput i tisuće novih radnih mjesta. Desetak inozemnih kompanija posljednjih mjesci Srbiju prekopavaju uzduž i poprijeko u potrazi za bogatim rudama, pa se čak razmišlja i o pokretanju prvog klasičnog rudnika zlata u Srbiji. Kanadska tvrtka Avala na planini Crni vrh otkrila je žilu od 70 tona zlata, stručnjaci procjenjuju da bi za eksploataciju trebalo osigurati investiciju od 150 milijuna eura, koja bi godišnje donijela dvije i pol tone čistog zlata, posao za 250 radnika i 40 milijuna eura rudne rente Srbiji.

Stigli i Japanci

Zlatnoj groznici u Srbiji nisu odoljeli ni Japanci čija će dva satelita sljedećih pet godina “češljati” teren između Bora i Majdanpeka. Njih, doduše, zanima otpad nastao iz rudarenja iz kojega bi proizvodili cement. U 112 godina rudarenja takvog je otpada oko milijardu tona, a oni u tome vide posao vrijedan 700 milijuna dolara jer smatraju da se i iz tog otpada još može izvući oko 100.000 tona bakra. Zlatna medalja iz Bora ima i svoju tamniju stranu, a to je teško zagađenje zraka. Prije dvije godine zabilježena je koncentracija sumporovodika osam puta veća od dopuštene. Tada, doduše, još nije bilo nove topionice, ali ta stara, doznajemo, još uvijek je aktivna.

Lampar Momi Jovanović

U 11 desetljeća Borani su iskopali 2,3 milijarde tona jalovine iz čega su dobili 733 milijuna tona rude (pet milijuna tona bakra, 160 tona zlata i tone drugih metala). Savo, kojega zovu Vlah, više se ne spušta kroz rudarska okna. Radio je to točno 42 godine, a sljedeće tri pomaže Momiju oko lampi za kolege, čekajući mirovinu. Rudari su mu bili otac i djed.

- Uz rudarstvo se veže težak rad, to je točno, ali ide i poštovanje i dobra plaća - priča nam Savo.

I ne laže. Njihova plaća ovisi o cijeni bakra, no u ovom trenutku iznosi i do 1000 eura i dvostruko je viša od prosječne plaće u Srbiji.

No, ljudi su sretni, vidi se to na licima onih koji svakodnevno nakon 18 sati izlaze u šetnju glavnom ulicom. Za sav je promet zato zatvorena do 22 sata. Čak su i oni skeptični nakon dobrih vijesti iz podzemlja postali optimisti.

Roba i na ‘veresiju’

- Svaki je gradonačelnik iza sebe ostavio samo jednu česmu, imamo ih zato 16 u gradu. Neka i ovaj sagradi svoju, ali vidi se da nešto radi i za nas. Ovo je bio sivi grad. Nešto se sada ipak događa - kaže nam konobar u jednom od kafića u središtu grada gdje se veliko pivo može popiti za 4,5 kuna. U susjednom dućanu može se dobiti roba na “veresiju” pa platiti tek za 180 dana. Trgovkinja kaže da nema problema s naplatom.

Osim velikih stručnjaka, u Boru se opet očekuje veliki priljev radnika rudara, ali svakako će se naći i onih koji do zlata neće dolaziti složenim kemijskim procesima, već će tu formalnost htjeti obaviti na tradicionalan način, ispiranjem u potocima. Postoji još jedan način kako doći do zlatne poluge. Na prvu izgleda kao legenda, ali nas rudari uvjeravaju da nije tako. U rudniku svatko tko polugu digne uz pomoć samo dva prsta, kažiprsta i palca, može je slobodno uzeti. Dosad to nikome nije uspjelo zbog težine poluge od 12.200 grama, ali i nezgodnog oblika za takav način držanja. Tijekom godina očajnici su tome pokušavali doskočiti sakaćenjem prstiju, rezanjem jagodica te “ugrađivanjem” magneta (koji na zlatu nema nikakvog efekta), ali bezuspješno.

- Ni mač kralja Artura nije zauvijek ostao u kamenu, zar ne? - pričaju oni koji sanjaju dan kada će borskim korzom prošetati s malo boljim ulovom od zlatne prašine ili grumena.

Izdvajamo