Ni u vremenu najveće krize, nitko im nije mogao stati na kraj. A onda su ovoga tjedna Institut za migracije i narodnost u Zagrebu posjetili strani stručnjaci koji će vrednovati njegov rad, te u čudu zatekli poluprazne prostorije jer njegovi zaposlenici na posao dolaze - samo dva dana u tjednu.
Najhladniji pogon
Ako to već nije bilo čudno samo za sebe, onda se još većom bizarnošću pokazala činjenica da su radne navike djelatnika te institucije, sve do dolaska v.d. ravnatelja, Marina Manina 2008. godine, bile dvaput manje, pa je 16 stalnih zaposlenika koji za svoj rad primaju prosječnu plaću od deset tisuća kuna, odnosno, 15.800 kuna bruto, punih 20 godina imalo privilegij na posao dolaziti - isključivo utorkom.
Radna produktivnost ovih znanstvenika, međutim, nije bila nepoznanica Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, koje tom Institutu već 20 godina uplaćuje novac za njegov hladni pogon.
Štoviše, doznajemo od izvora u Ministarstvu koji je želio ostati anoniman, Institut je stručno vrednovanje prošao 2006. godine, kada su zatečene “određene nepravilnosti” pa je institucija dobila uvjetnu dopusnicu za rad, uz nalog da u narednih nekoliko godina sanira sve nedostake.
Pomoćnik ministra došao je 2006. posjetiti Institut. Tamo je pronašao samo tadašnjeg ravnatelja Antu Laušića, koji nije znao gdje se nalaze ostali zaposlenici Instituta.
Premalo računala?
Kako doznajemo u Ministarstvu, djelatnici Instituta zeleno su svjetlo za nedolazak na posao dobili od prvog ravnatelja Milana Mesića, koji im je dopustio da ne dolaze u prostorije jer je Institut imao samo četiri računala i jedan pisač.
Djelatnicima MZOŠ-a, međutim, radni uvjeti ionako nisu bili pretjerano bitni jer se kod znanstvenika, kažu, treba vrednovati njihov rad, a ne količina vremena koju oni provedu u uredu.
“Ne rade oni čavle da bi trebali biti prikovani za svoje stolove. Njihov se rad treba mjeriti njihovom produktivnošću jer znanstvene radove mogu pisati i od kuće”, kaže nam izvor u Ministarstvu.
No, djelatnici Instituta, ako je suditi prema prijavljenim projektima, ni doma nisu mnogo proizvodili.
Prošle su godine prijavili ukupno pet projekata, no na kraju su ipak radili na samo tri.
“Za dva je zaključeno da nisu potrebni pa smo ih naprosto ukinuli”, doznajemo u Ministarstvu.
I ove godine 16 djelatnika i deset znanstvenih novaka Instituta radi na ukupno tri projekta, ali kakvih, nismo uspjeli doznati jer u petak do ravnatelja Manina nije bilo moguće doći.
Štoviše, nakon što smo ostavili poruku tajnici, ostatak dana njihova je telefonska linija bila u kvaru.
Upravo je ravnatelj Manin taj koji je MZOŠ u nekoliko navrata izvještavao o lošim uvjetima rada na Institutu, kao i činjenici da iznimno dobro plaćeni znanstvenici odbijaju dolaziti na posao.
Nakon što im je 2008. godine uveo dvodnevno radno vrijeme, nekolicina znanstvenika protiv toga se pobunila pa zatražila da im se odobri pauza od šest mjeseci tijekom koje će dovršiti svoje doktorske dizertacije.
Nakon šest mjeseci nekolicina njih vratila se neobavljena posla, zbog čega su tražili nove dopuste. Manin im je tada ponudio ugovore o prestanku radnog odnosa zbog neizvršenja preuzete obveze.
“Učinili smo sve što smo mogli, pokušali smo utjecati na prilike, a na kraju krajeva, doveli smo i novog ravnatelja kako bi se situacija s Institutom mogla riješiti”, kažu nam u Ministarstvu.
“A jeste li mogli, recimo, Institut ukinuti kada se pokazao tako neproduktivnim?”, pitamo.
Kažu da jesu, ali da to ipak nisu učinili.
“Mislim da smo ipak djelomično popravili stanje. Eto, pa djelatnici sada imaju barem adekvatan prostor za rad”, objašnjavaju nam.
Prostora ima dosta - Institut je smješten na tri lokacije u Zagrebu, od kojih se koriste samo dvije, jedan u Hvarskoj ulici te iznajmljenih šest soba od 220 kvadrata u prostorijama Matice hrvatskih iseljenika, pored koncertne dvorane Lisinski. Taj ih najam košta 21 tisuću kuna mjesečno, a Matica je nedavno tužila Institut zbog neplaćanja najamnine.
Konačnu presudu Institutu za migracije i narodnost trebali bi dati strani stručnjaci koji će do mjeseca svibnja posjetiti svih 25 hrvatskih instituta kako bi vrednovali njihov rad i produktivnost.
“Nadamo se da ćemo nakon toga uspjeti isposlovati da institute financiramo ovisno o njihovim rezultatima, a ne da im isplaćujemo hladni pogon, bez obzira na to što i koliko radili”, brane se u nadležnom ministarstvu.
Lanac nerada
Ovaj Institut, međutim, samo je jedan u moru primjera institucija koje su se godinama hranile na državnom proračunu, a da za njihov rad nije postojala nikakva opravdanost.
Jedan od takvih primjera je, recimo, Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa koji je osnovan 2007. godine, a čiji je predstojnik Goran Krmpotić, primao plaću od 17 tisuća kuna iako ured nikada nije proradio, pa je na kraju 2009. godine ukinut.
Vlada je teško mogla naći obrazloženje i za plaće djelatnika Agencije za borbu protiv dopinga u športu koji su, u cijeloj 2008. godini, uspjeli otkriti tek jednog sportaša pozitivnog na marihuanu.
Pritom se javni sektor može pohvaliti i znatno većim prosječnim plaćama nego što su plaće radnika u privatnom sektoru koji su, vidljivo je iz ekonomskih analiza, podnijeli najveći teret financijske krize, a čiji doprinosi na plaće financiraju javne zaposlenike.
Prema podacima Svjetske banke i Fine, od 2000. godine do danas prosječne neto plaće u javnom i državnom sektoru i do 40 su posto više od plaća radnika u privatnim poduzećima, a država nije pokazala spremnost na otpuštanja niti smanjenja prihoda radnika, iako je to u recesiji bilo neizbježno.
“Problem leži u činjenici da privatni sektor lakše podnosi troškove otpremnina za radnike koji su višak, pa se i češće odlučuje na slične poteze”, kaže Marko Krištof, ekonomski analitičar Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.