Amaterski, iskonski sport odavno je izumro, zasigurno ste odavno pomislili. I pogrešno zaključili. Prvom sljedećom prilikom otiđite na utakmicu hrvatske ragbi reprezentacije. Nekoliko stotina sportskih zaljubljenika okupljenih u samo nekoliko klubova održavaju gotovo nestalu tradiciju u kojoj su sportsko viteško nadmetanje, amaterizam i odricanje jedina esencija i jedini motiv.
Kako drugačije objasniti činjenicu da su hrvatski ragbijaši čisti amateri - oni su radnici, studenti, službenici - koji se radi dresa s nacionalnim grbom odriču slobodnih dana i godišnjih odmora i pritom za to ne primaju gotovo nikakvu naknadu. Dapače, za kakav-takav priključak najboljim europskim reprezentacijama, hrvatski su ragbijaši u situaciji u kojoj se u velikoj mjeri sami moraju financirati. Sredstva kojima raspolaže Hrvatski ragbi savez nedovoljna su i za poluprofesionalni status.
Igrati u dresu s nacionalnim grbom san je svakog hrvatskog ragbijaša. I to je, možda, samo po sebi razumljivo, no hrvatska je ragbi reprezentacija u nečemu sasvim drugačija od drugih. U borbi za što bolji rezultat i plasman pomažu im Novozelanđani hrvatskih korijena. U netom završenom zadnjem ciklusu natjecanja u Europskom kupu u diviziji 2A za Hrvatsku su igrali Carl Banks, Ivan Nola, Nik Brajkovic te u jednoj utakmici Tony Begovich, koji trenutačno živi i igra u Engleskoj. Pomogao je i Australac Michael Zovko.
Pomoć s Novog Zelanda
- Osnovna je ideja podići se na višu razinu uz pomoć djece naših iseljenika, posebno s Novog Zelanda gdje je ragbi sport broj jedan. Puno je ljudi naših korijena koji se tamo ragbijem bave na visokoj razini. Takva je praksa u nas bila posebno prisutna tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća kad su u hrvatskom dresu igrali i proslavljeni Frano Botica i Matthew Cooper, koji su prije toga igrali i za Novi Zeland, za poznate All Blackse. Nakon zatišja od gotovo jednog desetljeća opet smo odlučili poći istim stopama - rekao je jedan od dvojice profesionalaca u Hrvatskom ragbijaškom savezu, tajnik Većeslav Holjevac.
Dijelom zahvaljujući i “gastarbajterima povratnicima”, hrvatski su ragbijaši bili nadomak plasmanu u višu diviziju. Samo zahvaljujući boljoj razlici pogodaka nadvisili su ih Nizozemci, koje su naši igrači nedavno pobijedili u Splitu u utakmici koja je pokazala da je ragbi ipak popularan u Hrvatskoj.
Istina je, projekt stvaranja jače ragbi reprezentacije sliči na onaj koji s uspjehom provodi hokejaški klub Medveščak, koji također u svoje redove dovodi neke strance, igrače naših korijena. Velika je razlika ipak u tome što su hokejaši profesionalci kojima je primarni motiv dolaska u Zagreb ipak - novac.
Naši Novozelanđani dolaze u Hrvatsku i za to ne dobivaju apsolutno ništa kad je riječ o financijama. Oni dolaze jer im je čast igrati za hrvatsku reprezentaciju. Nakon preliminarnih dogovora, Novozelanđanima naš Savez plaća tek povratnu avionsku kartu iz tog nama najudaljenijeg kraja svijeta. A njima je čast igrati u hrvatskom dresu iako su njihovi djedovi odavno otišli iz Hrvatske.
- Nema tu puno mudrosti. Drago mi je što sam se mogao vratiti u Hrvatsku, a još mi je važnije što sam igrao za hrvatsku reprezentaciju. Ove sam godine došao već peti put i vratit ću se jer je to poseban doživljaj. Moji su djed i baka otišli na Novi Zeland iz Makarske, odnosno iz Podgore. Kad sam prvi put dobio priliku, nisam ni trenutka razmišljao. Na Novom Zelandu bavim se uvozom i izvozom biljaka, cvijeća. Imam tvrtku u kojoj je zaposleno devet ljudi i ne mogu se požaliti. Kada dođe vrijeme za pomoć hrvatskim ragbijašima, moj je biznis na čekanju. Svjestan sam da zbog toga financijski gubim, no puno sam toga dobio dolaskom u Hrvatsku. Igram s divnim dečkima s kojima uživam. To se ne može platiti novcem.
Najmuškiji sport na svijetu
To je priča Carla Banksa, čije ime i prezime na prvi pogled ne asociraju na Hrvatsku. No, on se i dalje osjeća Hrvatom - isto kao i Zovko, Nola, Begovich ili Brajkovic, ali i svi oni koji su do sada igrali za Hrvatsku. Takav će biti slučaj i s onima koji će u budućnosti, kao rođeni Novozelanđani, odijevati hrvatski dres.
Jedan od razloga zbog kojeg taj najmuškiji sport na svijetu u Hrvata nije dublje uhvatio korijene jest činjenica što u tom kolektivnom sportu naši sportaši nisu svjetska velesila. Mora se priznati - rezultatska “druga liga”. No, pristup naših ragbijaških amatera sve je samo ne drugoligaški. Požrtvovani pristup naših amatera ragbijaša trebao bi biti najbolji primjer razvikanim i bogatim nogometašima.
U Hrvatskoj je malo poznato da je ragbi jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, čija je gledanost tik iza Olimpijskih igara i nogometnih svjetskih prvenstava.
- Više od četiri milijarde ljudi u svijetu gledalo je prošli Svjetski kup u Francuskoj, tada je prodano dva milijuna i 200 tisuća karata za utakmice. Riječ je o izrazito popularnom sportu i mi ga u Hrvatskoj želimo malo više podići. Ponovno se u klubovima počelo malo bolje raditi s mlađim dobnim kategorijama i plodovi tog rada uskoro će se više osjetiti. Uz pomoć naših Novozelanđana koje ćemo i dalje dovoditi, uspjesi neće izostati - zaključio je Holjevac.
Zasad našim ragbijašima ostaju samo brojne ozljede i ožiljci nakon svake utakmice. Slomljene kosti, modrice i bolovi njihova su svakodnevica, krv, znoj i suze.
- Opet isto, pogodio me kamion. No, na kamionu je veća šteta - rekao je Ivica Šimić nakon posljednje utakmice u Švedskoj. Šepao je i jedva stajao na nogama jutro nakon utakmice.
Niko ne misli na novac
Muški je to sport. No, Ivica je još i dobro prošao, Marin Tvrdić je slomio ključnu kost, Špiro Matić je doživio klasični nokaut, 24 sata nije znao ni gdje je ni tko je. Nije bez razloga ragbi jedini sport u kojem fizioterapeut tijekom igre ulazi na teren. Naša Alica Šušnica Fabijanić natrčala se u 80 minuta utakmice kao prosječan nogometni prvoligaš. Krpala je razbijene noseve, namještala zglobove...
Zaista, ne može se to novcem platiti. Igranje za hrvatsku ragbi reprezentaciju. Navijači su im na zadnjoj domaćoj utakmici izvjesili transparent s natpisom:
“Hvala što igrate za Hrvatsku, a ne za novac!” Naravno, kako “našim”, tako i novozelandskim Hrvatima.
Većeslav Holjevac, ragbijaš i budući gradonačelnik
Ime i prezime tajnika našeg ragbijaškog saveza i više je nego poznato.
Podudarnost s imenom najboljeg zagrebačkog gradonačelnika u povijesti nije slučajna. Većeslav je unuk Vece Holjevca, koji je bio prvi čovjek hrvatske metropole u razdoblju od 1952. do 1962. Većeslav senior poznat je po urbanističkim zahvatima te ga se hvali kao čovjeka koji je Zagreb “prenio preko Save”.
Holjevac junior zasad nije toliko ambiciozan, no želja mu je da hrvatski ragbi prijeđe iz nezaslužene medijske sjene i postane zapažen član hrvatske sportske obitelji.
- Jednoga dana kad ja budem gradonačelnik Zagreba, ragbi će imati puno bolji tretman nego što je to sada slučaj - šali se Veco, kojem djedova karizma ipak ne otvara sva vrata dok od ragbija pokušava stvoriti prepoznatljiv brand. Možda njegove riječi ipak čuje Milan Bandić.
Maorski ratnički haka ples pod Biokovom
Frano Botica, Novozelanđanin hrvatsko-maorskog porijekla, bio je prvi naš tamnoputi reprezentativac u povijesti, ne računajući samo ragbi. Dakako, on je i najbolji igrač koji je igrao u hrvatskoj reprezentaciji nakon što je završio nastupe za All Blackse. Pravila su tada dopuštala promjenu reprezentacije nakon isteka tri godine od zadnjeg nastupa. Botica je tada bio i “instruktor” maorskog haka plesa kojim Novozelanđani “plaše” suparničke momčadi.