Moćno oružje

Američke rakete koje su potjerale Ruse sa Zmijskog otoka mogle bi preokrenuti tijek rata. Pogledajte o kakvom se oružju radi, pojavila se i zanimljiva karta

M142 HIMARS

 AFP

Ukrajina je pogodila skladište oružja duboko unutar regije Lugansk, koja je trenutačno pod kontrolom Moskve, a ruska strana potvrdila je da je korišten raketni sustav za višestruko lansiranje raketa koji su Ukrajincima donirale Sjedinjene Američke Države.

"Prvi slučaj uporabe američkog MLRS-a M142 HIMARS zabilježen je u LPR-u danas (utorak – op.)", rekao je glasnogovornik Narodne milicije samoproglašene Luganske Narodne Republike (LPR), potpukovnik Andrej Maročko, za državnu televiziju Rusija 1.

”U 7.20 ujutro, iz smjera Artemovska (ukrajinska strana isti grad zove Bahmut – op.), došlo je do udara na Perevalsk. To je duboko u pozadini”, napomenuo je, dodajući kako ”ovo otkriva puno o tome što Ukrajina planira jer je sada potvrđeno da se ti sustavi nalaze u Donbasu”.

Slike posljedica ukrajinskog napada, koje su objavljene na profilima društvenih mreža povezanima s Rusijom, pokazuju ostatke nečega što izgleda kao konkretni projektil zapadne proizvodnje.

Komentirajući ove vijesti da su ukrajinske snage koristile HIMARS za gađanje ruskih snaga daleko od prve linije bojišta, šef ukrajinske vojne uprave regije Lugansk, Sergej Hajdaj, rekao je su to dobre vijesti ”jer ako pogađamo vojarne i skladišta u kojima eksplodira municija, to znači da bi ovo moglo usporiti njihovo napredovanje prema Lisičansku.”

Nije, naravno, iznosio dodatne detalje o napadu, ali riječ je o spektakularnom pogotku, o čemu zorno svjedoče snimke objavljene na Twitteru, kako sa zemlje tako i satelita:

Pogođeno skladište municije bilo je 70 kilometara iza ruskih linija u Donbasu. Ali, nije samo ono dokazano sigurna meta ukrajinskog udara novim VBR-om pristiglim od ”barbe iz Amerike”. Na Twiteru se netko potrudio na karti na karti što se sve sada nalazi o njihovom dometu, naglašavajući da je ovo možda najvažnija karta ukrajinskog bojišta za sljedećih mjesec dana ratovanja.

Naime, sada je dokazano da Ukrajina imaju verziju GMLRS-a od 85 km, a karta prikazuje izloženost ruskih skladišta topničke municije unutar tog dometa. Plavim crticama omeđeno je sve što je sada Ukrajincima ”na tanjuru”: lako je uočiti da su svi glavni opskrbni punktovi za područje Izum/Popasna (mali crveni krugovi) unutar tog područja. Zeleno su željeznički pravci.

Nakon ovog efikasnog korištenja najmodernijih američkih višecjevnih raketnih bacača, vrijedi podsjetiti kako je bivši zapovjednik Američke vojske za Europu, Ben Hodges nedavno na LinkedInu prognozirao da će se ratni ”val” u Ukrajini okrenuti protiv Moskve u srpnju, a da će ruske snage "puknuti" kako se taktički izazovi budu povećavali.

General Hodges nije jedini stručni promatrač koji očekuje eroziju ruskih snaga. Nakon što su njeni početni napadi na Ukrajinu bili posustali, Rusija je preusmjerila fokus na istočne provincije Donjeck i Lugansk i počela se više oslanjati na topništvo kako bi porazila ukrajinske snage. I u tome je bila uspješna.

Masivna topnička vatra dugo je već središnje mjesto ruske vojne doktrine, a u ovom slučaju omogućila je razorne napade na obrambene snage Ukrajine, dovodeći što manje ruske vojnike u opasnost.

Ukrajinska vojska također se okrenula topništvu, ali joj je ponestalo streljiva za topove naslijeđene iz sovjetske ere, a modernije topništvo koje su joj ranije donirale zemlje NATO-a imalo je ograničen domet.

Kako navodi analitičar ”Forbesa”, na raketne napade koje su posljednjih dana izveli Rusi Kijev zasad nema adekvatan odgovor, ali ne možete okupirati i zadržati teritorij koristeći krstareće rakete; topništvo i oklop će odlučiti tko kontrolira Ukrajinu.

Zašto su onda stručnjaci poput Hodgesa uvjereni da će se dogoditi preokret u ovom ratu? Jedan od ključnih razloga je upravo odluka Bidenove administracije da u borbu uvede topnički raketni sustav visoke pokretljivosti (HIMARS). Bijela kuća je 31. svibnja objavila da šalje četiri raketna bacača montirana na kamione u Ukrajinu (mogu biti i na gusjeničarima), a sada je objavila da se još četiri otpremaju. Broj će se vjerojatno još povećati, pružajući ukrajinskim snagama super precizni udarni sustav koji može pogoditi ciljeve na više od duplo većoj udaljenosti nego haubice koje su dosad isporučile američke i europske zemlje NATO-a.

A Ukrajinci nisu gubili vrijeme da iskoriste HIMARS-e nakon što su prvi lanseri bili raspoređeni 25. lipnja. Više ruskih zapovjednih mjesta uništeno je u područjima za koja se ranije smatralo da su im nedostupna, daleko iza prve linije bojišta. Mnogo je čimbenika koji potencijalno pridonose slabljenju ruskih snaga, od broja vojnika preko opreme do morala, ali HIMARS donosi ključnu sposobnost koja je prije nedostajala ukrajinskom arsenalu.

Sustav ne samo da ima veći domet, već je i iznimno precizan. Koordinate mete se putem sigurne podatkovne veze prenose na računalo ugrađeno u lanser za samo 16 sekundi. U konfiguraciji sustava koju su dobili Ukrajinci, svaki lanser nosi ”paket” od šest projektila koji se mogu ispaliti pojedinačno ili u nizu, ovisno o vrsti cilja. A ovaj HIMARS je dizajniran za napad na visokovrijedne taktičke ciljeve kao što su pozicije protuzračne obrane, topništva i skladišta.

Bidenov tim odlučio je ne isporučiti varijantu koja može ispaliti veći projektil na ciljeve udaljene do 300 kilometara, dijelom i zato što se to smatra prevelikom prijetnjom ciljevima unutar Rusije. A ukrajinska vlada obećala je da rakete kraćeg dometa koje prima neće koristiti za napad na ciljeve s druge strane granice.

Još jedna važna značajka HIMARS-a je činjenica da je montiran na kamion i vrlo mobilan. To omogućuje da lanseri budu optimalno pozicionirani za gađanje, a da se zatim brzo – prije nego što ih neprijateljske trupe lociraju – vrate na početni položaj. To HIMARS-u značajno produžuje ”život”, što je jako bitno u dugotrajnom ratu iscrpljivanjem.

Osim toga, na web stranici njegova glavnog proizvođača, Lockheed Martina, navodi se da je pouzdanost sustava procijenjena na preko 98%. Dakle, Bidenova administracija opskrbljuje Kijev oružjem koje kombinira točnost, domet, otpornost i pouzdanost, nužne da bi se pariralo ili nadmašilo slične sustave kojima upravljaju ruske kopnene snage.

No, još ranije smo ovdje postavili pitanje jesu li HIMARS-i na istok Ukrajine počeli stizati relativno kasno i u nedovoljnom broju. I analitičar ”Forbesa” naglašava da je ključno pitanje koliko će ovih sustava ukrajinske snage u konačnici dobiti. Zasad je javno potvrđeno da je u planu njih osam. Za usporedbu podsjeća: kad je Rumunjska 2017. kupila sustav HIMARS, zatražila je 54 jedinice, ”što se čini kao broj koji je mnogo bliži onome što Ukrajini zapravo treba u trenutnim okolnostima”.

I Ministarstvo obrane susjedne joj Poljske izrazilo je interes za potencijalnu nabavu stotina ovih višecijevnih raketnih bacača. Stoga se slanje samo osam lansera, u zemlju koja je suočena s invazijom mnogo veće vojne sile, ne čini dovoljnim.

Bidenova administracija nastojala je dozirati svoju pomoć Kijevu na način za koji je smatrala da će spriječiti rusku pobjedu, ali bez nepotrebno velikih provokacija. Rusija je, uostalom, nuklearna sila koja uključuje i oružje za masovno uništenje u svoju vojnu doktrinu za suočavanje s regionalnim prijetnjama.

A opet, dolazak puno većeg broja HIMARS-a u Ukrajinu od trenutno najavljenog mogao bi polučiti poželjni efekt odvraćanja, jačajući uvjerenje Moskve da neće moći osvojiti i pogotovo zadržati teritorij u srazu s ukrajinskim snagama. I dok nije bilo HIMARS-a na ukrajinskoj strani, Rusija je trpjela velike gubitke – kako ljudi, tako i materijala. Stoga mnogi vojni stručnjaci na Zapadu smatraju da Moskva ne može još dugo zadržati sadašnji tempo svojih vojnih operacija.

Sada, kada HIMARS pokazuje kako može promijeniti odnos snaga u Donjecku i Lugansku, najava kako još takvih sustava kreće prema ratnoj zoni mogla bi navesti Vladimira Putina da ponovno razmisli o avanturi u koju se upustio i o potencijalnom debaklu.

Zanimljiv je podatak da je Lockheed Martin sastavio preko 500 HIMARS-a u svojoj tvornici u Camdenu, tako da sustava koji bi u budućnosti mogli biti isporučeni Ukrajini svakako neće nedostajati, samo ako Bidenova administracija odluči poslati snažniju poruku Putinu. Prema CNN-u, Ukrajina će dobiti sve dosad obećane HIMARS-e do sredine srpnja.

A što se daljnjih isporuka tiče, valja podsjetiti da je ranije ovog mjeseca američki predsjednik Biden posjetio upravo jednu od tvornica Lockheed Martina. Istina, ta konkretna tvornica ne proizvodi projektile za HIMARS M270 i M142, već protuoklopne sustave FGM-148 Javelin, ali Bidenov posjet zapravo je bio simboličan: cijelom svijetu šalje poruku da Lockheed Martin treba povećati proizvodnju svojih projektila, i to što prije.

Većina vojnih analitičara mišljenja je da u sadašnjoj fazi rata Rusija ima važnu prednost u odnosu na Oružane snage Ukrajine kad je posrijedi broj topova, raketnih lansera i streljiva za njih. Isporuka sustava MLRS M270 i M142 HIMARS značajno će povećati sposobnost Oružanih snaga Ukrajine, a već se vide rezultati korištenja ovih VBR-ova.

Podsjetimo, uostalom, da je za Ukrajinu još prije dva mjeseca isporuka protubrodskih projektila Harpoon izgledala kao nedostižan cilj, a danas su oni već u službi njezinih oružanih snaga. S MLRS M270 i M142 HIMARS, po svemu sudeći, biti će isto, ali znatno brže.

Hrvatska nakratko razmatrala nabavku MLRS-a M270

U kontekstu ukrajinske priče o višecijevnim raketnim bacačima M270 valja podsjetiti na to da je na njih 2015. godine ”bacila oko” i Hrvatska.

U sklopu nabave naoružanja iz američkih vojnih viškova, MORH se zainteresirao za donaciju upravo tog sustava. Amerikanci bi, navodno, Hrvatskoj isporučili 16 lansera, a mi bismo platili streljivo – rakete 227 mm, s dometom od 40 km, čime bi HV i u tom segmentu tada krenuo u zamjenu jugoslavenske odnosno ruske vojne tehnike.

No, priča o nabavci 16 samohodnih američkih lansera raketa zemlja-zemlja pretvorila se, makar samo verbalno i nakratko, u svojevrsnu "utrku u naoružavanju" između Hrvatske i Srbije. Naime, Aleksandar Vučić, tada premijer Srbije, odmah je uzvratio "da će Srbija morati naći odgovor ako zemlje u susjedstvu ne odustanu od nabave balističkih raketa".

Naime, spomenuti domet od 40 km ne bi bio problematičan, kao ni cijela priča o nabavi VBR-ova, da u medijima usput nije spomenuta skupa MGM-140 ATACMS raketa dometa do 300 km, koja bi mogla dosegnuti Beograd, Čačak, Niš... No, jedna takva raketa košta oko dva milijuna dolara, a i lanseri bi u tom slučaju morali ići na remont. I teško da bi Amerikanci prodali Hrvatima strateško oružje zbog kojega bi se Srbi mogli obratiti Rusima za pomoć.

Tako da bi američki M270 ionako bio istog dometa kao i srpski Orkan, do 40 km, ali na kraju niti taj nije nabavljen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2024 23:03