Doma u Srimi imam dovoljno privatnosti jer moja obitelj živi u velikoj kući u kojoj imam svoju sobu. Kada sam prije tri godine došao studirati u Zagreb prve sam godine u studentskom domu imao cimera s kojim se nisam dobro slagao, i to mi je bilo jako neugodno - govori 21-godišnji Lovre Rupić, student treće godine geografije, koji od prošle godine sobu u domu na Cvjetnom dijeli sa svojim dobrim prijateljem i kolegom s fakulteta Mihovilom Karaulom (21) iz Đakova. Dobro se slažu i lako dogovaraju pa stoga obojica tvrde da jedan drugom ne smetaju, a ako se netko baš zaželi privatnosti i samoće, zamoli drugog da se prošeće na par sati. No, to je bilo samo nekoliko puta.
“Učimo svaki za svojim stolom. Soba nije velika, ali ima dosta mjesta za sve. Drago mi je da nisam sam u sobi jer ovako uvijek mogu s nekim razgovarati. Rijetko kada jedan drugom idemo na živce pa ne osjećam nedostatak privatnosti”, kaže nam Mihovil, a Lovre dodaje kako se dogodi da netko od njih dvojice ode kući za vikend pa drugi ostane sam u sobi. Prvi dan ili dva godi mu biti sam, ali se ubrzo zaželi svog cimera, s kojim može podijeliti sve probleme i dobro se zabaviti.
Poput Mihovila i Lovre u Hrvatskoj čak 86 posto ljudi smatra da u vlastitom domu imaju pravo na privatnost, no često je ne uspiju postići s obzirom na životne okolnosti koje najčešće ovise o tome gdje i s kime žive i koja im je uloga u obitelji ili kućanstvu. Štoviše,više od dvije trećine građana smatra kako im je privatnost važna da bi se dobro osjećali i uživali u aktivnostima koje im omogućavaju osobni razvoj. No, ta privatnost često je nedostupna.
Suvremeno hrvatsko društvo, od 90-ih do danas, zadržalo se glavninom na stambenim standardima koji su postavljeni u desetljećima urbanističke modernizacije nakon Drugoga svjetskog rata. Val masovne stambene gradnje, koji je pratio industrijalizaciju i urbanizaciju, tj. velike migracije stanovništva s ruralnih područja u gradove, počeo je 60-ih a završio ranih 80-ih. U tih dvadesetak godina dokraja su se formirale stambene norme, arhitektonske i urbanističke, te moderna gradska stambena kultura.
Ipak, u proteklih 30 godina te su se norme promijenile: ako je 60-ih bilo uobičajeno da u dvosobnom stanu od 50 četvornih metara živi četveročlana, pa čak i šesteročlana obitelj, i da se u toj zajednici nitko ne osjeća prikraćen i stiješnjen, danas je to potpuno drugačije. Život s roditeljima te djedovima i bakama u zajedničkom omanjem stanu ne samo što se više ne smatra normalnim i prirodnim nego je postao izrazito negativan socijalni faktor, koji mladima onemogućava osamostaljivanje, a svim ukućanima uskraćuje privatnost.
Utoliko, pojam privatnosti značajno je evoluirao od 60-ih do danas. S jedne strane, Hrvatska još nije tako bogato društvo da bi svaki mlađi čovjek ubrzo nakon stjecanja punoljetnosti mogao početi samostalni stambeni život, fizički i financijski emancipiran od roditelja, pa su članovi obitelji koji dijele isti životni prosor prisiljeni na iznalaženje novih strategija u potrazi za privatnošću i intimom. S druge, tehnološki razvoj i novi društveni trendovi koncept privatnosti znatno su proširili od puke prostorne kategorije izražene brojem kvadrata prema kontekstualno definiranoj vrijednosti gdje nije samo važno gdje živimo, već i kako živimo i s kim živimo.
Tako privatnost u vlatitome domu, jedna od najvažnijih vrijednosti modernoga života, u Hrvatskoj postaje sve teže dohvatljiva, ali, konzekventno, i sve važnija odrednica kvalitete života.
Sve to potvrđuju i nalazi velikoga istraživanja “Život kod kuće” što ga je u Hrvatskoj, te u još 34 zemlje, u srpnju ove godine provela IKEA i u kojem je sudjelovalo tisuću hrvatskih građana različite dobi, socijalnog i obiteljskog statusa te stilova života, od samaca i obiteljskih ljudi do studenata koji žive u domovima ili u stanovima s cimerima. Istraživanje je obuhvatilo 35 zemalja i 33.500 ispitanika, a među hrvatskim sudionicima njih 88 posto živi u kućanstvu s drugim osobama, a 45 posto s djecom.
Ovogodišnje istraživanje u cijelosti je posvećeno privatnosti te kako ju ostvarujemo u svom domu. Naime, pokazalo se kako je upravo privatnost jedna od pet najvažnijih emocionalnih potreba koje naši domovi trebaju zadovoljiti - uz osjećaje pripadnosti, vlasništva, sigurnosti i udobnosti - zbog čega je IKEA odlučila dublje istražiti njenu važnost u ostvarivanju boljeg svakodnevnog života kod kuće. .
„IKEA svake godine provodi istraživanja diljem svijeta kako bi saznala više o potrebama i navikama ljudi kada je u pitanju svakodnevni život kod kuće. Ovo nam je istraživanje otkrilo kako čak 86 % građana u Hrvatskoj smatra da ima pravo na privatnost u svom domu, a najveća barijera tomu je briga o drugima. To je osobito izraženo kod roditelja male djece – čak 39 % njih istaknulo je ‘brigu o drugima’ kao najveću prepreku u ostvarivanju privatnosti. Na temelju ovih rezultata IKEA će nastojati razvijati rješenja koja će većini ljudi pomoći u ostvarivanju privatnosti“, istaknuo je Nikolaos Migkianis, voditelj robne kuće IKEA Zagreb. Spoznaje iz istraživanja o važnosti privatnosti doma potvrdili su i Globusovi sugovornici.
“U studentskom domu nema privatnosti. Na sreću, vrlo sam druželjubiva i volim ljude, a kad mi baš treba samoća, odem se prošetati na savski nasip ili zamolim cimericu da iziđe nakratko pa pustim muziku kakvu volim i plešem po sobi. Inače to ne mogu jer ne slušamo istu glazbu. Kad je cimerica u sobi, pazim da sam pristojno odjevena, a kad sam sama, onda me je baš briga što imam na sebi. Jedna moja bivša cimerica patila je od depresije, i to je jako loše utjecalo na moje raspoloženje iako sam po prirodi vesela osoba”, otkriva nam Klaudija Šporčić iz Otočca (23), koja studira na Šumarskom fakultetu.
Njezina prijateljica iz doma Dora Rajić (21), studentica farmacije, za sebe kaže da je povučena osoba koja veoma voli samoću i teško stječe nove prijatelje. Život u Zagrebu odgovara joj jer joj veći grad na ulici jamči anonimnost, za razliku od njezina rodnog Đakova gdje se ljudi većinom međusobno poznaju.
Kaudija Šporčić (lijevo) i Dora Rajić (desno) žive u studentskom domu. Nedostatak privatnosti Klaudiji ne predstavlja problem, dok Dora kaže da joj privatnost nedostaje
“Sobu u domu dijelim s mlađom sestrom, i to mi je draže nego da sam s nekim drugim jer je i ona, poput mene, prilično nedruželjubiva pa uglavnom šutimo. Katkad je istjeram iz sobe kada poželim slušati glazbu koju ja volim, a ona ne. Zapravo mi silno nedostaje privatnost”, priznaje Dora.
Poznato je da je privatnost jedna od najvažnijih emocionalnih potreba, no to ne znači da je ljudi imaju dovoljno ili barem imaju dojam da je nemaju dovoljno. Jedan je od zaključaka ovog istraživanja da je privatnost mnogo više od emocionalne potrebe za domom. Ona je pravo bez kojeg većina ljudi ne može zamisliti život te im je pogonsko gorivo za postizanje fizičke i mentalne ravnoteže koja im je važna da bi mogli napredovati u svakodnevnom životu, kod kuće i izvan nje. Na mogućnost zadovoljavanja potreba za privatnošću svakako utječu karakter osobe i njezina ekonomska primanja, no pokazalo se da to nisu presudni faktori. Bez obzira na to gdje živio, na privatnost svakog pojedinca najviše utječu odnosi s drugim članovima kućanstva, što je mnogo teže kada u istom stanu živi više ljudi ili ako međusobno nisu osobito bliski. Iako 90 posto ljudi smatra da bi vlastiti dom trebao biti mjesto gdje će imati najviše privatnosti, ipak je nešto manje, 75 posto, onih koji za sebe tvrde da im je doista tako. Među hrvatskim ispitanicima 13 posto smatra da kod kuće nemaju dovoljno privatnosti, što je ipak manje od svjetskog prosjeka koji iznosi 23 posto.
Da nije zadovoljan životom u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, bakom te sestrom i njezinim mužem i malom kćeri, potvrdio nam je 30-godišnjak iz Zagreba, Darko, koji kaže da mu je gotovo nemoguće naći vrijeme i mjesto samo za sebe. Iako stan ima više od stotinu kvadrata i on ima svoju sobu, od preostalih šest članova obitelji, koji spadaju u četiri različite generacije, gotovo uvijek mu se netko obraća.
“Mama mi redovito bez kucanja ulazi u sobu, a ujutro me zna i probuditi da mi naredi da nju ili nekog drugog iz obitelji trebam nekamo voziti, primjerice malu nećakinju u školu. Često mi se događa da mi, kada sam u kupaonici, kucaju na vrata s pitanjem kada ću izaći jer netko drugi mora unutra. Tata mi kada izađem katkad zna reći da sam se predugo tuširao i potrošio previše vode. A već sam se navikao da mi stalno prigovara da ne dajem dovoljno novca za kućanstvo. Nabija mi na nos i što uzimam njegov auto, iako ga on nikad ne vozi”, kaže Globusov sugovornik koji razmišlja o preseljenju, kupnji ili barem unajmljivanju vlastitog stana, ali se ne može odlučiti jer nema stalan, nego honoraran posao, pa ne može uzeti krediti. Nada se trajnom ugovoru jer radi posao koji voli i za koji se školovao u inozemstvu i tijekom četiri godine studija naviknuo se na samostalnost, pa mu je povratak u roditeljski dom teško pao.
Teorija i praksa stambene arhitekture: Je li važniji interes investitora ili budućeg stanara?
“Prije su se stanovi projektirali za četveročlanu obitelj koja je bila nukleus društva, roditelje s dvoje djece. Danas često u stanu živi četvero ljudi, ali u drugim rodbinskim relacijama, pa su i njihove potrebe drukčije”, kaže prof. dr. Alenka Delić (na fotografiji)
'Da bi stan bio dom, čovjek mora imati svoje intimne prostore'
“Pravo na adekvatan stan jedno je od temeljnih ljudskih prava propisano i UN-ovim konvencijama. Ta adekvatnost određena je cijelim nizom potreba, a jedna je od njih i privatnost”, ističe arhitektica prof. dr. sc. Alenka Delić, profesorica na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, na kojem predaje kolegije vezane uz stanovanje i projektiranje stambenih zgrada. Objašnjava kako privatnost stana u odnosu na okoliš podrazumijeva pristojnu udaljenost među zgradama kako ljudi jedni drugima ne bi gledali u intimni prostor. Uz to, dodaje, arhitekti mogu oblikovanjem pročelja, balkona i lođa pridonijeti većoj privatnosti stanara jer će ih, osim od sunca, zaštititi i od pogleda. No, u izgradnji investitori često zanemaruju važnost oblikovanja vanjskih prostora, što poskupljuje izvedbu, pa se time minimalizira i ta tampon-zona koja osigurava privatnost. Kod nas je, kaže, način života takav da volimo svoju intimu. Ne izlažemo se vanjskim pogledima poput pripadnika nekih drugih nacija i kultura.
“Funkcionalno, organizaciju stana možemo podijeliti na dvije glavne zone - intimnu zonu, koju čine spavaće sobe i kupaonica, i sociointegrativnu zonu, u koju spadaju kuhinja, blagovaonica i dnevni prostor. Ulaz u stan treba organizirati tako da se iz ulaznog prostora ulazi u sociointegrativnu, a ne u intimnu zonu, ili da postoji pretprostor iz kojega se ulazi u spavaći trakt. Arhitekturu obilježava konstantno mijenjanje, ljudi znaju što žele i donose odluke. Žele vlastiti dom, ne samo kao zadovoljenje primarnih potreba nego dom koji će izraziti njihov identitet, prostor s kojim će se identificirati. Kad se obitelj useli u stan, uredi ga u skladu sa svojim ukusom i praktičnim potrebama. U tom smislu, fleksibilnost, prilagodljivost i varijabilnost prvi su i nužan korak u stvaranju adekvatnog stambenog prostora. Da bi stan doista bio dom, čovjek mora imati svoje intimne prostore, odnosno svaki pojedinac u domaćinstvu bi trebao imati prostor u kojem će se osjećati sigurno i zadovoljiti sve svoje potrebe”, zaključuje Alenka Delić i naglašava kako bi prilikom odabira ili projektiranja stana trebalo voditi računa da se on po potrebi može mijenjati kako bi se zadovoljile potrebe svakog člana obitelji.
“Pažljivim se projektiranjem dvokrevetna dječja soba može pretvoriti u dvije jednokrevetne sobe, što ovisi o proporcijama prostorije te položaju vrata i prozora. Kod nas ljudi za kupnju stana uzimaju kredit na 20 ili 30 godina i tijekom tog vremena većina u njemu i živi, a obiteljske se okolnosti i potrebe mijenjaju. Vani je normalno da ljudi svakih 5-7 godina mijenjaju mjesto stanovanja prilagođavajući ga svojim potrebama, koje su, naprimjer, u samaca drugačije nego u obitelji. Djeca kada su mala mogu biti u zajedničkoj sobi, no s polaskom u školu treba im veća privatnost, a nakon ulaska u pubertet još veća.”, govori Alenka Delić te dodaje kako ljudi nerijetko, kad grade kuću, razmišljaju da sagrade koji kvadrat više, neka se nađe, a onda ispadne da taj višak zauvijek ostaje višak. “Pitanje individualnosti u zajedništvu veliki je izazov prilikom projektiranja stanova. Nekad su se projektirali za četveročlanu obitelj, koja je bila nukleus društva, roditelje s dvoje djece. Danas često u stanu živi četvero ljudi, ali u drugim rodbinskim relacijama, pa su i njihove potrebe drukčije. Broj razvoda je sve veći, sve je više samačkih ili jednoroditeljskih kućanstava. Zato je fleksibilnost prostora jako važna”, objašnjava arhitektica Alenka Delić.
“Ne može se dogoditi da nekamo idem a da me netko od ukućana ne pita kamo i s kime i kad ću se vratiti. I već mi je normalno da će za sve što u kući ne valja okriviti mene. Sve češće me ispituju kad ću se oženiti, a ja ih na to pitam žele li i da svoju ženu dovedem da živi s nama. Kako da uopće djevojku pozovem kući na jednu večer kada živim s toliko ljudi? Volim ja sve njih, ali mislim da ću imati s njima bolje odnose kada se odselim”, priznaje Darko i dodaje da ponekad namjerno duže ostane na poslu jer osjeća da ondje ima više privatnosti nego kod kuće, a omiljeni su mu trenuci za razmišljanje i osamu kad vozi bicikl ili šeće u prirodi.
S nedostatkom privatnosti, pokazuje istraživanje koje je provela IKEA, najviše se suočavaju Azijci, odnosno gotovo polovica Filipinaca, Indijaca i Malezijaca, ali i visokih 30 posto Talijana. Hrvatska spada na samo dno ljestvice zajedno s Austrijancima, Srbima, Estoncima i Nizozemcima sa samo 13 posto nezadovoljnih razinom privatnosti koju osjećaju u svom domu. Udio takvih je manji samo u Švedskoj, gdje ih je 12 posto. U Kini 25 posto ljudi smatra da kod kuće nama dovoljno privatnosti, a 43 posto priznaje da im je privatnost ugrožena zbog osjećaja da se pošto-poto moraju socijalizirati. U Indiji pak 42 posto ljudi boravi izvan svoje kuće da bi postiglo kakvu-takvu privatnost i neka privatna mjesta lakše nalaze u parkovima ili u prirodi, što je daleko iznad svjetskog prosjeka od 15 posto. Istovremeno 26 posto ispitanika u SAD-u i Velikoj Britaniji kaže da nemaju dovoljno novca da bi imali privatnost, što je posljedica visokih cijena najma ili skupoće stanova, pa su prisiljeni na razne kompromise poput života u zajednicama kako bi im troškovi stanovanja bili manji.
Doc. dr. sc. Sanja Ursić, stručnjakinja za sociologiju stanovanja
Sanja Ursić
'Svaki ukućanin trebao bi raspolagati s najmanje 10 kvadrata, no mnogi su sretni i sa šest'
Doc. dr. sc. Sanja Ursić znanstvena je suradnica na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, a područja kojima se bavi su urbana sociologija i sociologija prostora te sociologija stanovanja. Na Hrvatskim studijima predaje sociologiju prostora.
Prije 30 i više godina, u doba masovne stambene gradnje, vodilo se računa o tome da između zgrada bude dovoljna udaljenost kako stanari jedni drugima ne bi morali gledati kroz prozor, a danas to više nije uvijek tako. Zašto?
– Postoje urbano planirana naselja kao Novi Zagreb, ali i spontani razvoj gdje ne postoje pravila, primjerice na Trešnjevci gdje se u ulicama bez parkirališnih mjesta grade nove zgrade. Za većinu gradova je tipično da su zgrade blizu jedna drugoj, izgradnja je sve gušća, što sa sobom donosi razne probleme, a jedan je smanjivanje privatnosti u stanu. To je i jako kulturološki uvjetovano. Stanovnici skandinavskih zemalja ili Velike Britanije ne smatraju da njihovi stanovi moraju biti zaštićeni od pogleda kroz prozor. Mi imamo drugačije kulturno naslijeđe, pa i kompleks maloga mista koji postoji i u Zagrebu. Kao i Talijani i Španjolci mi volimo zabadati nos u tuđe stvari i zato na prozore stavljamo zavjese ili rolete da nas drugi ne bi vidjeli kada to ne želimo. Skandinavci smatraju da kod kuće nemaju što skrivati. Očito onda mi imamo. Grad je velik, gusto naseljen, što pojedincu jamči veću privatnost nego na selu gdje ga svi znaju. Uzurpacija javnog prostora je u posljednjih15-ak godina tema brojnih znanstvenih radova, i to je doista važna tema, ali privatni prostor se ne spominje. Kako zapravo žive ljude, u kakvim zgradama, u kakvim stanovima, imamo li dovoljno prostora ili ne?
I, imamo li?
– Stanovanje je mnogima veliki financijski problem. Kvaliteta gradnje često je loša, što ruši kvalitetu života u stanu. A najveći je problem niska razina kulture stanovanja među građanima. Kada živimo u zgradama, među drugim ljudima, nismo sami. Stan je vaš, ali morate podjednako skrbiti i o zgradi. Ljudi to često ne doživljavaju pa se događa da su stubišta prljava, fasade nema… Za to ne možemo optužiti ni politiku ni financije. To treba planirati. S jedne strane, ljudi zahtijevaju privatnost u svom prostoru, ali ne poštuju tuđa prava ili privatnost. Pa na primjer iskrcaju svoje smeće ispred ulaza.
Jesu li kvaliteta odnosa među članovima kućanstva doista proporcionalna mogućnosti da svaki pojedinac ima dovoljno privatnosti?
– Što su ljudi povezaniji, lakše im se izdvojiti i tražiti privatnost. Važna je i površina stambenog prostora. U različitim zemljama su različiti standardi o kvadraturi potrebnoj za jednu osobu. Nema pravila. Još u drugoj polovici 20. stoljeća francuski autori su definirali da bi jedna osoba trebala raspolagati s najmanje 8 do 10 kvadrata, što nije mnogo, ali su mnogi sretni da uopće imaju i svoju sobu od 6 kvadrata. Često je broj ukućana veći od standarda. Na selu ljudi obično žive u kućama i imaju više prostora nego stanovnici gradova. Trend je da dnevni prostor bude spojen s kuhinjom. I meni je kada sam kupovala stan to bilo logično, no u praksi mi se pokazalo da ne bi bilo loše da se kuhinja odvoji od dnevnog boravka. Jer obično u tom zajedničkom prostoru bude puno ljudi i čovjek nema baš nikakve privatnosti, pogotovo ako nemaš dječju sobu ili je ona toliko mala da se djeca igraju u dnevnom boravku. A roditelji se u najboljem slučaju mogu povući u svoju spavaću sobu ako su dovoljno sretni da je imaju jer je u dosta slučajeva prepuštaju djeci, a oni spavaju u dnevnom boravku.
Kako postići privatnost ako živiš s drugim ljudima?
– Pitanje je koliko je nekome privatnost potrebna. Nekome je dovoljno 15 minuta samoće da bi se opustio. Bilo bi dobro da svatko u svom stanu uvijek ima prostor u koji se može povući i ostvariti privatnost.
Ljudi zanemaruju privatnost, i to ih dovodi do frustracije…
– Teško mladi ljudi mogu pretpostaviti kako će im izgledati svakodnevica kada dobiju djecu. A i kod nas nije običaj da se tijekom života mijenja puno stanova. U Zapadnoj Europi i Americi ljudi se puno više sele, veća je mobilnost i unutar grada i države. Kod nas je često da netko cijeli život živi u jednom stanu ili dva, roditeljskom i svom. Stoga ljudi nemaju ni priliku nešto promijeniti da bi se omogućilo više privatnost.
Kako objasniti da neki ljudi više privatnosti nalaze u prirodi nego kod kuće?
– Zato što kod kuće uvijek nešto rade ili se brinu o nekome, a kada odu u prirodu koja je lijepa i gdje ne moraju ništa raditi, lakše se povezuju sami sa sobom.
Na globalnoj razini ljudi koji žive u gradu tvrde da im je teže imati privatnost od onih na selu uz objašnjenje da se u gradskom ritmu života osjećaju previše povezani s događajima izvan svoja četiri zida, no ta razlika nije uočena u Hrvatskoj.
Sedamdeset i šest posto Hrvata vjeruje da im moderne tehnologije pomažu u postizanju privatnosti kod kuće, dok preostalih 24 posto tvrdi suprotno
U Hrvatskoj 29 posto ljudi kaže da se osjećaju onakvima kakvi doista jesu kada su sami u svom privatnom prostoru, što je značajno manje od svjetskog prosjeka koji je 54 posto. Kada su sami kod kuće, 97 posto ljudi bavi se nekim aktivnostima, od onih kojima je cilj odmor i opuštanje ili razmišljanja o nekim važnim stvarima pa do zabave poput pjevanja pod tušem. Privatnost sama po sebi, smatraju stručnjaci, nije cilj, nego je njezina vrijednost u tome što nam omogućava postizanje osobnog rasta. Život kod kuće po vlastitim pravilima za ljude u Hrvatskoj znači da mogu raditi i stvari o kojima malo tko govori, primjerice biti gol bez straha da će ih itko vidjeti ili osuđivati. Neki tvrde da im u takvim trenucima kada su sami sa sobom padaju na pamet razne kreativne ideje, a drugi da tada najbolje donose važne odluke. No, privatnost ne podrazumijeva isključivo samoću, nego i intimne trenutke s voljenim osobama, ali i okruženost potpunim neznancima, što pojedincu jamči osjećaj anonimnosti.
O psihologiji suživota s ukućanima piše prof. dr. sc. Dubravka Miljković
Prof. dr. sc. Dubravka Miljković, psihologinja
Jedno kućanstvo - dva zahoda: to je najbolja formula za zaštitu privatnosti
Svakom kućanstvu koje ima više od jednog člana potrebna su dva WC-a. Znam da to nije tako jednostavno kao pregraditi ili čak dograditi prostor, ali bitno utječe na kvalitetu života i osobni razvoj. Pa mnogi jedino u WC-u i čitaju, čak i uče
Jasno je da nekad želimo biti sami, neometani od drugih, i jasno je zašto je IKEA provela to istraživanje: imaju niz zgodnih rješenja kako nam osigurati vlastiti kutak i u malom, prenapučenom prostoru. Nisam našla da se spominje u rezultatima istraživanja, ali molim vas - za svako kućanstvo koje broji više od jednog člana ponudite dva WC-a. Znam da to nije tako jednostavno kao pregraditi ili čak dograditi prostor, ali bitno utječe na kvalitetu života i osobni razvoj. Pa mnogi jedino u WC-u i čitaju, čak i uče, i fakat je stresno kad ti svako malo neki drugi član obitelji u potrebi lupa na vrata i pita kad ćeš više svršiti s tim (samo)razvojem. No sad je napokon i jasno zašto se kod nas malo čita: više od 40 posto građana Hrvatske je živčano kad ih se ometa u čitanju. Dodatni WC bi riješio i taj problem. Želimo privatnost unutar svoja četiri zida (jer posljedice njezina narušavanja osjetimo odmah).
Kad sam čula da je tema istraživanja privatnost, nisam znala što bih mislila. Najprije sam se sjetila se da mi je mama pričala kako ju je baka jednom, kao klinku, izdevetala jer je rekla susjedi da su za ručak imali kelj. Pa danas se ne počinje jesti prije nego što se napravi selfie s punim tanjurom, i to odmah razašalje na sve strane. Ne, nemam ja ništa protiv selfieja, valjda su svi slikari koji iole drže do sebe slikali svoje autoportrete (s lulom, sa psom, bez uha itd.), a mnogi nerealizirani, ne nužno slikari, i danas ispisuju ili urezuju svoja imena u stabla, na klupe, na sve što stignu - gledao ih pritom netko ili ne. S jedne strane štitimo svoju privatnost, u strahu da se ne doznaju stvari kojih bismo se možda trebali sramiti, a s druge strane iste takve stvari kojih bismo se trebali sramiti sami dijelimo na sve strane.
Na prvi je pogled paradoksalno da ljudi osjećaju da veću privatnost imaju na ulici, u šumi ili parku nego unutar svoje kuće. Na drugi pogled, stvari su vrlo jasne. Kad nabacimo izraz lica “ne diraj, ujedam”, vani će nas rijetko tko zapitkivati i dosađivati s onim: A što ti je? Pa reci mi, bit će ti lakše. Pa hoću ti pomoći itd. Kod kuće se takva pitanja ne mogu izbjeći (osim, dakle, u slučaju postojanja drugog WC-a).
U Hrvatskoj, tako, 48 posto ispitanika smatra da im je privatnost važna da bi se zabavili ili igrali, 64 posto da bi se mogli bolje usredotočiti na neke zadatke, njih 52 posto trenutke kućne osame najradije iskorištava za odmor, a 42 posto za spavanje. Na pitanje što najviše tada vole raditi kad su sami 43 posto Hrvata istaknulo je čitanje, a 59 posto pretraživanje interneta, 26 posto ih igra videoigre, 23 posto gleda televiziju, 37 posto se voli maziti, a 24 posto prepustiti seksualnim užicima… Dok im nitko ne smeta, 17 posto hrvatskih sudionika istraživanja najradije pjeva, isto toliko meditira, 21 posto vježba, a isto toliko ih se odlučilo za kuhanje. Da bi uhvatili te privatne trenutke, 51 posto najčešće mora planirati svoje vrijeme, a preostalih 49 posto spontano ostvaruju trenutke privatnosti, i to gdjegod i kadgod uspiju.Dok tri četvrtine Hrvata najviše privatnosti nalazi kod svoje kuće, 14 posto ugodnije se i sigurnije osjeća u prirodi, 2 posto vani u gradu, 3 posto u virtualnom okruženju, a 3 posto - nigdje. Ti podaci gotovo da ne odstupaju od svjetskog prosjeka.
“Privatnost najbolje osjećam u prirodi. Čak i ako su drugi ljudi oko mene, u prirodi svi skidaju maske”, rekao je za potrebe Ikeina globalnog istraživanja mladić iz San Francisca, dok je mlada žena iz Amsterdama otkrila da kod kuće, u obitelji od tri različite generacije, ima svoj kutak koji je po svom imenu prozvala Sarin kutak.
Jesmo li sigurniji u stanu nego na društvenim mrežama: Dobro štitimo svoju prostornu privatnost, ali ne i informacijsku
“Hrvatskim Ustavom zaštićena su tri vida privatnosti - komunikacijska, informacijska i prostorna. Informacijska i komunikacijska privatnost su, prema dojmu ljudi, najviše ugrožene jer tehnologija svakodnevno napreduje i ogromne su mogućnosti za njezinu zlouporabu, a propisi često ne mogu pratiti taj napredak tehnologije. S druge strane, ne mogu se ni jednim savršenim propisom regulirati sve situacije”, kaže dr. sc. Anita Blagojević, izvanredna profesorica Ustavnog prava s Pravnog fakulteta u Osijeku.
Prof. dr. sc. Anita Blagojević
“Zaštita privatnosti danas je jedan od najvećih izazova u sferi ljudskih prava. Jedini mogući način zaštite jest da minimalno dajemo osobne podatke. Uvijek trebamo biti na oprezu i moramo biti svjesni svojih prava. Kada dajemo svoju privolu da nam netko obrađuje podatke, imamo pravo znati za što se ti podaci obrađuju, imamo pravo u svakom trenutku povući privolu ili ažurirati podatke. Nažalost, većina građana nije svjesna takvih prava”, govori dr. sc. Blagojević dodajući kako Agencija prima najviše prijava građana vezanih uz internet i društvene mreže. Prema njezinim riječima, prostorna privatnost se tiče nepovredivosti doma, što znači da nam nitko bez našeg dopuštenja ne može ući u dom. U slučaju ugroze javne sigurnosti ovo pravo može biti ograničeno i uz sudski nalog policija može čovjeku pretresti dom.
“Dom bi trebao biti mjesto gdje čovjek najlakše postiže privatnost i sigurnost. Opća je percepcija ljudi da im je ta prostorna privatnost najmanje ugrožena”, ističe Anita Blagojević i tvrdi kako su hrvatski zakoni koji štite privatnost usklađeni sa svjetskim trendovima, odnosno zakonodavstvom EU i međunarodnim uredbama. No, problem je što ljudi ne znaju svoja prava, a još manje što poduzeti kada misle da im je privatnost ugrožena.
Snježana Grgić, vlasnica tvrtke Privatnost
Kad je riječ o zaštiti privatnosti u virtualnom prostoru, moderna tehnologija u kombinaciji s neznanjem korisnika može predstavljati veliki problem za privatnost, upozorava Snježana Grgić, diplomirana inženjerka elektrotehnike, stručnjakinja za informacijsku sigurnost. “Smije li netko bez vašeg dopuštenja memorirati vaš broj u svoj mobitel? Uredba o GDPR-u ne odnosi se na privatno korištenje. Naravno da rođake i prijatelje ne moraš tražiti dopuštenje da bi memorirao broj. No kada je u pitanju bilo kakav poslovni odnos, onda to nije dopušteno bez dozvole koja može biti i usmena, ali mora biti dokaziva. Istina je da sve više poslodavaca prilikom zapošljavanja gleda profile na društvenim mrežama potencijalnih zaposlenika. Ljudi na raznim stranicama ostavljaju razne podatke o sebi, čak i broj bankovnog računa, s kojeg im onda bude pokraden”, naglašava Snježana Grgić.
Značajnih 78 posto hrvatskih sudionika istraživanja složilo se da površina stambenog prostora nema veze s mogućnošću da u njemu postignu osjećaj privatnosti, dok 22 posto misli suprotno i žudi za većom kvadraturom. Kao glavne zapreke na putu do privatnosti u svom domu ispitanici su naveli činjenicu da se o nekome moraju brinuti, njih 17 posto, 16 posto glavnog krivca vidi u društvenim mrežama, a tek 13 posto je priznalo da nemaju dovoljno novca.
Koliko god ljudi imali potrebu za privatnošću, neki se za nju ne znaju izboriti jer se boje da će ih okolina osuditi, odnosno proglasiti asocijalnima. Tako 7 posto Hrvata misli da nemaju pravo od svojih ukućana tražiti mjesto i vrijeme samo za sebe, a čak 11 posto smatra da će se ljudi oko njih uvrijediti ako otvoreno pitaju za privatnost. Pet posto stanovnika naše države tvrdi da im nije dopušteno pitati za privatnost kod kuće. U ovim je skupinama najviše ljudi koji imaju malu djecu. Što su im djeca veća, roditelji će lakše zatražiti vrijeme za sebe. Uostalom, dobri odnosi među ukućanima ključni su da bi osoba imala privatnost, ali je i privatnost podjednako važna za društveni život.
Nedostaje vam privatnosti kod kuće? Iva Debogović, voditeljica odjela unutarnjeg uređenja u tvrtki IKEA Hrvatska objašnjava kako ostvariti privatnost u domu
Iva Debogović, voditeljica odjela unutarnjeg uređenja u tvrtki IKEA Hrvatska objašnjava kako ostvariti privatnost u domu
Kako postići privatnost kada u malom domu živi više generacija?
Čak i u domovima u kojima žive obitelji u kojima je nekoliko različitih generacija, moguće je stvoriti prostor za vrijeme koje želimo posvetiti isključivo sebi - važno je samo pronaći pravi pristup. Na primjer, zastore koje inače koristimo na prozorima, možemo staviti i uz krevet te ih povući kada nama ili našim najmilijima treba malo više prostora za privatnost. Kada je riječ o otvorenim prostorima, tzv. open-space interijerima, koji mogu biti odlični za druženje i zajedničke trenutke s drugim članovima obitelji, ali bez mjesta na kojima možemo ponekad sjesti i biti sami sa sobom, oni nas mogu lišiti prijeko potrebne privatnosti. Za takve prostore možemo koristiti praktične pregradne police s knjigama koje mogu dobro poslužiti za stvaranje kutka samo za sebe.
Istraživanje je pokazalo kako privatnost ne znači samo vrijeme kada ne radimo ništa, već se može odnositi i na aktivnosti koje volimo obavljati kad smo sami. Kako stvoriti mjesta za takve trenutke?
Veliki značaj privatnosti je što nam omogućava da obavljamo omiljene aktivnosti koje pozitivno utječu na naš osobni razvoj. Manji domovi ne trebaju biti prepreka u tome. Primjerice, stvari koje koristimo za omiljene aktivnosti i hobije možemo pospremiti u nešto što možemo lagano i jednostavno prenositi s jednog mjesta na drugo kada nam zatrebaju. Također, već postojeći namještaj možemo koristiti za svoje slatke užitke. Izdvojila bih BRIMNES toaletni stolić koji služi kao radni stol, a kada dignemo poklopac, možemo pronaći ogledalo i praktične odjeljke za stvari, poput proizvoda za njegu, kojima ponekad volimo ugoditi sebi.
A što je s najmlađima i njihovim potrebama za privatnošću?
Točno je i da djeca vole svoje trenutke privatnosti koje najčešće provode u neometanoj igri. Dječji šator za igru u koji možemo pospremiti njihove najdraže igračke – može biti pravo rješenje.
Mnogi od nas će reći da je privatnost važna za našu dobrobit, ali razumijemo li i zašto? Što je pokazalo vaše istraživanje?
Iako često možemo razmišljati o privatnim trenucima kao vremenu za sjedenje ili kada ne radimo ništa, iz našeg istraživanja možemo vidjeti da skoro svi – čak 97 % ispitanika – obavljaju neku specifičnu aktivnost kada imaju malo vremena za sebe, bez obzira na to je li to binganje omiljene TV emisiji ili pjevanje pod tušem. Ali valja razumjeti da privatnost nije krajnji cilj - vrijednost privatnosti je u prednostima koje nam otvara, psihički i fizički. Niz je aktivnosti kojima su ljudi skloni – neki traže mentalni ili fizički oporavak, drugi se nastoje opustiti i raditi stvari zbog kojih se osjećaju dobro, nekima je privatnost nužna da bi se bolje usredotočili na dovršavanje zadataka, a neki se žele tek igrati – otpustiti svoje „unutarnje dijete“. Ali sve te aktivnosti imaju pozitivan utjecaj na naš osobni razvoj – i zato su tako važne.