Španjolski vratar Sergey Hernandez bio je apsolutni junak prolaza Magdeburga na Final Four Lige prvaka u Köln. Sjajno je branio u regularnom tijeku utakmice, a onda kada su Andrasa Wolff na golu Kielcea svi vidjeli kao favorita za pobjedu “na sedmerce”, zablistao je Hernandez.
Iako je Wolff obranio prvi penal Magdeburgu, Hernandez je vratio sve. Prvo je obrano penal Igoru Karačiću, pa posljednji peti za pobjedu Kielca Alexu Dujšebaevu, da bi u prvoj seriji dodanih sedmeraca skinuo penal i Francuzu Dylanu Nahiju za veliko slavlje Magdeburga. Kielce se žali na suđenje u regularnom dijelu utakmice, ali kod sedmeraca je sve bilo čisto.
E sad, Hernandez je junak, a njegov trener, čovjek s klupe Magdeburga, je naš Dino Špiranec. Koprivničanec, koji je teško otvarao vrata u svojoj karijeri, ostvario je svoj najveći uspjeh.
U svojoj prvoj sezoni kao trener vratara Magdeburga igrat će na Final Fouru u Kölnu na kojem će Magdeburg braniti naslov. O Špirancu se malo zna, puno manje nego o Mariju Kelentriću ili Draganu Jerkoviću, koji su također treneri vratara u Bundesligi, jedan u Gummersbachu, jedan u Löwenu, a evo Jerković i Špiranec idu sa svojim klubovima na završnice dva najjača europska kupa.
Prvo ćemo o utakmici i o penalima i uopće o vratarima Magdeburga?
- Bilo je izuzetno napeto, Kielce je bilo odlično. Kod kuće sam dva dana prije utakmice radio plan za penale, makar su mi moji rekli da će to biti glatko. Na kraju mi se isplatilo i jako sam sretan zbog toga i činjenice da smo izborili nastup u Kölnu, da je Hernandez bio junak. On je dobar cijelu sezonu, ali smo imali i Portnera bez kojeg smo ostali nekako uoči same utakmice i tražili smo drugog. Našli smo ga u Aggeforsu, koji je 39-godišnjak, koji je bio s dva treninga tjedno u Alingsasu, doma u Švedskoj. Došao je, jako dobro se uklopio, puno pomogao Hernandezu i u svim tim turbulencijama smo našli rješenje.
Malo se zna o vama?
- Ja sam iz Koprivnice. Odrastao sam uz rukomet, uz Podravku. Imao sam šest godina kada su naše cure osvojile europski naslov. Ljerka Krajnović me vodila sa sobom na trening, sjedio sam na klupi s Josipom Šojatom i gledao sve to. Želio sam rukomet, igrao za klince, čak pet godina mlađi u istom timu, ali u Koprivnici muški rukomet nije išao. Otišao sam u Bjelovar, bio neko vrijeme tamo, nakon toga u Zametu… Ali nismo bili baš imućni, pa su mi rekli doma da se vratim, ali ja sam želio rukomet. I dobio sam ponudu za šestu njemačku ligu i odlučio otići. Inače, bili smo dobra generacija sa Špelićem… I tu sam počeo igrati, raditi.
Tu priča tek počinje?
- Mama se razboljela, morao sam doma, mislio sam da je to kraj, da se neću moći vratiti nikada. Dogodilo se najgore i nakon toga sam se vratio u Njemačku, nastavio, uz pomoć Vlade Stenzela dobio priliku u trećoj ligi. Branio sam, radio, skupljao znanje, digao se na regionalnu razinu. Tu su me prvi puta primijetili, pročulo se jer danas imam svoje vratare u Švicarskoj, Gummersbachu, Cottbusu, znate kako je to kada nemaš ime. Radiš i čekaš. Bennet Wiegert se prvi javio, ali nije išlo odmah. Ja sam nastavio. Jannick Green, Danac koji je bio u Magdeburgu, prešao je u Pariz, imao je lošu sezonu, a kako smo svi pili kavu skupa, pitao je “možeš li pomoći”. Napravio sam plan, on se vratio i tu je možda nastao i klik da sam na početku sezone došao u Magdeburg i dobio priliku raditi u jednom tako velikom klubu.
Nastavio je…
- Mlad sam otišao iz Hrvatske, s 21 godinom. Otišao sam doslovno trbuhom za kruhom, borio se. U Hrvatskoj sam konobario uz fakultet, vani sam radio u turističkoj agenciji, prije toga uredski posao, a bio sam i voditelj gradilišta. No, uvijek sam se nadao da će se nešto s rukometom dogoditi i poklopilo se. U Njemačkoj sam počeo raditi u jednom klubu gdje juniori igraju Bundesligu, pa u kampu u Omišu, pa u njemačkom savezu u regionalnim selekcijama i Magdeburg je prepoznao moj rad, dobio sam priliku. A malo prije toga 2020. sam slomio vrat. Skočio sam u bazen i slomio treći vratni kralježak. Rekli su mi da neću moći hodati, a odigrao sam dvije sezone nakon toga, vratio se i sada sam trener.
Sjetio se jednog događaja iz rane mladosti.
- Osvojili smo olimpijsko zlato u Ateni i ja sam kao 14 godišnjak išao na doček rukometaša u Zagreb. Uzeo sam loptu, stao u prvi red i za mene je to bilo sve. Prolazio je Vlado Šola, viknuo mi je da mu bacim loptu, ja sam mu bacio, on ju je uzeo, potpisao se na nju i vratio mi je. Namignuo je, dao mi svoju akreditaciju i rekao “odi tamo unutra i čekaj nas”. U tom sam trenutku bio najsretniji čovjek na svijetu.
Vraćamo se na Magdeburg. Kako vam je uz Benneta Wiegerta?
- Iskreno rečeno - uživam. Wiegert je veliki trener, ima posebna razmišljanja o rukometu, a ja uz takvog trenera imam popunu slobodu rada i jako se poštuje svako moje zapažanje o vratarima. Ono s čim sam posebno oduševljen je činjenica da na baš svakom treningu imam svojih 20 minuta do pola sata za samostalan rad s vratarima. To nije slučaj svugdje i jako puno znači svakom treneru vratara.
I sad ćete na Final Four?
- Imali smo super sezonu. Uzeli smo Super Globe, osvojili Kup Njemačke, nadomak smo naslovu prvaka u Bundesligi, što uvijek ima posebnu težinu, a igrat ćemo i završni turnir Lige prvaka i imamo priliku osvojiti sva četiri naslova ove sezone. To je najveći izazov.