Zima je red vratima, pa otvorite četvero oči jer natezanje na sudu zbog odgovornosti cestara uslijed odrona ili stršećih šahtova može trajati i cijelo desetljeće, čak i kada je sve jasno kao dan. Trošak radi naknade štete posljednjih je godina prilično smanjen, štoviše u zadnje tri godine isplate radi štete nastale odronom kamenja nema uopće nema! Tako glasi odgovor Hrvatskih cesta, koji u tabličnom djelu nudi još veću senzaciju. Ispada, naime, da je tvrtka zadužena za održavanje čak 6,913 kilometara državnih cesta u posljednje tri godine vozačima kroz odštete isplatila nevjerojatno skromnih 12.800 kuna.
I to, konkretno, na račun prometnih nesreća uzrokovanih oštećenjima kolnika ili nedostatnom opremom na cestama. A kako tumače tu, već na prvi pogled neobičnu situaciju, posebno kad se zna da po Jadranskoj magistrali sipi kamenje nakon svake veće kiše, u Gorskom kotaru, Lici i Slavoniji pred vozače svako malo istrče divlje životinje, a vodene bujice, snijeg i led sezonski barem jednom iznenade cestare? Razumljivo, govore da Hrvatske ceste kontinuirano podižu standarde državnih cesta radi sigurnosti građana, te ulažu značajna sredstva u održavanje i rekonstrukciju postojećih prometnica. I to je, sasvim sigurno, dijelom istinito. Tko god se vozi Hrvatskom, vidjet će da cestarske službe - ne samo HC nego i županijske pa i lokalne uprave - uglavnom revno rade posao. Čak znaju i metlom otresati šljunak s asfalta, jednakom pažnjom kao kad muž po kazni čisti dnevni boravak....
No, nepredviđenih situacija uvijek će ih biti. I zato razloge ovakvoj situaciji, gdje Hrvatske ceste u tri godine isplate novac koji jedva može pokriti trošak popravka branika i alu naplataka na skupljem autu, treba potražiti drugdje. Gdje točno? Najviše u sporohodnom pravosuđu... Primjera koliko je trnovit i mukotrpan put do odštete ima i previše, no teško da nešto daje bolju sliku od slučaja I.L. koji je još 1992. u okolici Šibenika završio u 30 metara dubokoj provaliji zbog odrona na cesti. Sudska trakavica trajala je 15,5 godina, a prekinuta je tek odlukom Vrhovnog suda, koji je presudio da mu Hrvatska uprava za ceste, odnosno njezin pravni sljedbenik Hrvatske ceste, moraju isplatiti 800.000 kn. Vrhovni sud pritom je dao za pravo presudama nižih sudova, koji su zaključili da su I. L., koji je u trenutku nesreće imao 1,79 promila alkohola u krvi i Hrvatska uprava za ceste podjednako odgovorni za štetu. Odnosno, da njegovo pijanstvo ne umanjuje utjecaj odrona kamenja na nesreću, do koje je došlo i zato jer kameni usjek pored ceste ničime nije bio zaštićen.
Što pokazuje ova priča? Između ostaloga i da pijanci imaju pravo na odštetu, no važnije je primijetiti da su cestari spremni iscrpljivati tužitelje neprestanim žalbama. I onda se uz odlučno sudstvo sklono beskrajnim procedurama postupak lako može razvući i na dva desetljeća. Znači – tko živ, tko mrtav. A tromom pravosuđu ne pomažu niti zbunjujući, često proturječni zakonski propisi. Iako je u načelu sve jasno, u praksi stvari škripe kao artritična koljena. U Zakonu o obaveznim odnosima, ključnom propisu u šumi onih koji se bave pravnim odnosima u prometu, tako stoji da onaj "Tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje". No, riječ je samo o naoko jednostavnoj i razumljivoj odredbi, obzirom da u praksi stvar često pukne već na prvom koraku. Mnogi, naime, poslije naleta na rupu, kamen ili izbačeni šaht zbog žurbe ili nesmotrenosti nastave voziti i ne zovu policiju, a bez zapisnika kojim će se situacija službeno zabilježiti kao prometna nezgoda s materijalnom štetom nema uvjeta za pokretanje postupka za naknadu štete. Primjerice, u Osijeku se vozači u prosjeku tek jednom ili dvaput u mjesec dana policiji jave s takvim zahtjevom, priznaje Marko Ćaleta iz osječke prometne policije, a ništa bolja situacija nije niti u drugim dijelovima Hrvatske. Samim time, veliki dio potencijalnih tužbi odmah bude prekrižen.
Isto tako, nije uvijek sasvim jasno niti tko je odgovoran za štetu u konkretnom slučaju. Čak niti pravnicima, a kamoli vozačima koji su pretrpjeli štetu. I onda dolazi do greške na kojoj padaju tužbe i prije prvoga ročišta - tužba se, naime, često podiže protiv tvrtke zadužene za održavanje ceste, a ne tvrtke koja upravlja cestom. Posljedica? Tužba propada jer su tvrtka za održavanje ceste dužne nadoknaditi štetu isključivo ako je prouzročena neispunjavanjem obveza iz ugovora ili nekvalitetnim izvršavanjem ugovora. A to najčešće nije slučaj... S druge strane, kad se tužba adresira na upravitelja ceste šanse da će oštećeni vidjeti novac znatno su veće. I to samim time što je njihova odgovornost određena zakonima i propisima, koji između ostaloga govore i da su dužni organizirati ophodarsku službu. Doduše, postoji određeno vremensko razdoblje u kojemu se isključuje odgovornost osobe koja gospodari cestama, ali vrlo kratkotrajna. Ophodnja ceste, naime, u principu se smatra obavljenom ako je dionica prijeđena u oba smjera najmanje jednom u osam sati, no u slučajevima nepovoljnih vremenskih uvjeta to se razdoblje drastično skraćuje.
Tada, stoji u Pravilniku o ophodarskoj službi, ophodnju treba obaviti odmah nakon što to dopuste vremenske prilike ili se steknu sigurnosni uvjeti za ophodnju. Samim time, upravitelj ceste u takvim izvanrednim situacijama, kad se i događa najviše nesreća, ima manje od sat vremena za intervenciju. Ili čak manje. Pokazuje to i odluka Vrhovnog suda Rev- 712/2003 u kojoj je utvrđeno da su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja od priličnih 982.215 kn. O čemu je bilo riječ? Tužitelj je doživio nesreću zbog masne mrlje na cesti, a tuženik nije uspio dokazati da je cesta onečišćena u vremenu kad on nije mogao očistiti cestu ili barem postaviti odgovarajući prometni znak. Samim time, proglašen je krivim jer nije redovito održavao cestu, što pak uključuje “uklanjanje kamenih osulina, odrona i pojedinačnog kamenja, masnih mrlja, blata, smeća i drugih materijala koji ugrožavaju sigurnost prometa”.
To je dobro znati, jer jasno pokazuje da manevarski prostor cestara u sudnici nije lagodan kako bi oni željeli. No, oštećeni vozač u svakom se slučaju treba naoružati strpljenjem, jer će se prije ili kasnije naći u pravnoj zavrzlami. Posebno ako je riječ o naletu na divljač... Tu već godinama svjedočimo šarolikosti sudske prakse, što i ne čudi obzirom na proturječja Zakona o lovstvu i Zakona o cestama. Pa se tako događaju situacije da sud u Bjelovaru odgovornim za štetu proglasi Hrvatske ceste, jer na traženje lovačkog društva nije postavio znak opasnosti od divljači, a sud u Splitu lovačko društvo, kao vlasnika divljači koja je počinila štetu. Znači, krenete li potraživati odštetu trebate se dobro naoružati strpljenjem, ali i nadati se da će sudac tumačiti propise vama u korist. Što, naravno, nije klima koja ljude potiče da krenu u pravnu bitku. Koja traje, a nije ni jeftina...
Zanimljivosti iz sudske prakse
Nitko kriv zbog leda, a nova Fiesta potpuno uništena Vlasnici auta oštećenih u višestrukom izlijetanju na zaleđenom kolniku ceste D-404 na izlazu iz tunela Bobova u ožujku 2013. dobili su odbijenicu na zahtjev za naknadu štete od Hrvatskih cesta, točnije tvrtke Ceste Rijeka, s kojom HC ima ugovor o održavanju, te Croatia osiguranja kao osiguravajućeg društva Cesta Rijeka. Iako je, prema policijskom izvješću, poledica bila prijavljena satima prije nezgode ali ništa nije poduzeto da se ukloni opasnost ili zatvori cesta dok ne prođe.
I što se dogodilo? Marin Simčić, čiji je sin upravljao gotovo novom Ford Fiestom u koju se zbog poledice zabila druga vozačica, nije mogao namiriti štetu od nekoliko desetaka tisuća kuna jer je osiguravateljsko društvo prihvatilo nalaz policije, koja je nedvojbeno utvrdila odgovornost cestara, dok su cestari odbili svaku odgovornost tvrdeći da led na cesti nije bio duže od dva sata koliki je interval između dviju ophodnji. Postupak je još uvijek na sudu...