Prvi smo pisali o novom prijedlogu iz Bruxellesa, gdje je netko pametan smislio da bi, i to uskoro, trebao doći dan kada će neki strogi stričeki i tete iz Europe svratiti u vaše dvorište, pokucati na vrata i bez puno pregovaranja otuđiti vaš više od dvije godine neregistrirani automobil, kako bi tako spasili okoliš, ali i s vašom kramom pridonijeli cirkularnoj ekonomiji, koja sve karte baca na reciklažu.
Ova priča zasad je, doduše, na dugom štapu i tek prijedlog da se propiše vijek trajanja naših limenih ljubimaca, no sve skupa treba uzeti s ozbiljnom dozom opreza. Poznato je da s bruxelleskom birokracijom nema šale i da je spremna provesti sve što zamisli, pa makar to i nama, sad više od 10 godina ravnopravnima žiteljima Europske unije, baš i ne bilo po volji. Sve što je Europa od nas dosad tražila, to je i dobila. I vodu, i naftu, i generale. Ispada tako da još joj samo naše krntije fale.
Priča o vijeku trajanja automobila tako zaslužuje pažnju, jer nikad se ne zna kamo može otići. Do sada ste vi bili taj koji je odredio kada će se auto pokloniti punici, prepisati ga na sina, baciti u Savu ili jednostavno ostaviti u nekom šumarku da ne smeta u vašem dvorištu.
Po svemu sudeći, tome bi sad mogao doći kraj. A kako će to, kada i kako funkcionirati u praksi još nitko nije spomenuo, a kamoli napisao. Pogledajte zato u prometnu kada je rođendan vašem vozilu. Uskoro će tu pisati i kada mu je sprovod.
Zanimalo me, onako privatno, s obzirom na minuli rad, kako na te EU probne balone reagiraju građani pa sam obišao stare poznanike za koje znam da imaju nešto starih krama u vlastitim dvorištima. Čisto da ih pitam za zdravlje, te usput vidim kako dišu kad je riječ o novom prijedlogu birokracije iz Bruxellesa.
U prvotnom nacrtu nije, naime, predviđena pošteda niti za hrđave karoserije koje vlasnici čuvaju za neku buduću restauraciju – samo kad skupe potreban novac – a kamoli za neregistrirane primjerke pretvorene u drvarnice ili priručna skladišta alata, parkirana na klocne još prije kojeg desetljeća. I dogodilo se baš ono što sam očekivao - jedan manji postotak rekao mi je da je to sve super, drugi su rekli da ih baš briga, a neke je ovo što su čuli prilično razljutilo, jer smatraju da im nitko nema pravo dirati kramu, a posebno ne ulaziti u njihov privatni posjed. I to nije sve. Takav upad, govore, spremni su ako zatreba spriječiti i uporabom sile.
Brojke, međutim, govore da smo u nekom prosjeku itekako skloni reciklaži. Prošlogodišnji podaci govore da su Hrvati dobrovoljno predali čak 39.000 tona otpadnih vozila, pa oko 26.500 tona otpadnih guma. Slično govori statistika Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, u kojoj se hvale da su od 2007. prikupili više od 500.000 automobilskih olupina.
To su oni automobili koje su građani sami dovezli do firmi koje ih onda recikliraju i potom odvoze u željezare da od njih naprave neka nova vozila. Koliko je to tona - nije rečeno. Je li to puno ili malo? Tko će to znati. Takav vidoviti junak koji će to izračunati nije se još rodio. Iako se za vozilo koje vam više nije potrebno može dobiti oko 130 eura, mnogi se ne odlučuju dobrovoljno odvesti svoj automobil do reciklažnog dvorišta. Sada će Europa malo milom, malo silom, kako se čini, ubrzati odlazak vozila iz naših šupa, garaža i dvorišta. Šumarke, livade i rijeke za sada ne spominju. Valjda se to podrazumijeva. Uglavnom, velika čistka je na vidiku.
Romeo Ibrišević je u sklopu akcije Očistimo Hrvatsku od automobilskih olupina pronašao i reciklirao tisuće starih krama u posljednjih 20 godina. Neke nije uspio, a kako se čini, neke neće maknuti niti europski komunalci
Josip Librić (Samobor) Nema te sile koja će mu oduzeti Peugeot
Kad smo Josipa Librića upoznali s planovima iz Bruxellesa, ideju o uklanjanju nepoćudnih vozila bez okolišanja je odmah poslao u krasan k.... Josip, poznatiji u društvu kao Joco, nedavno je dobio službenu iskaznicu da je invalid. Ne navodi se u iskaznici kakav invaliditet ima, ali svoj Peugeot 206 hvali na sva usta i spreman ga je braniti invalidnom nogom i zdravim rukama. Odlučan je u svojoj nakani da zabrani svakome da njegov Peugeot pomakne iz dvorišta.
Auto je naslijedio od pokojnog brata. Uredno je servisiran, promijenjen mu je remen, remenica, ulje, napravljena generalka. Sada se čekaju samo papiri od suda da se potvrdi nasljedstvo, što kod nas ide malo duže, iako je sve jasno i čisto. Auto je star 27 godina i kad prođu još tri godinice, postaje starodobno vozilo i kao takvo postaje oldtimer, sa svim pripadajućim pravima koje propisuje Centar za vozila Hrvatske. “Do tada nema te sile na ovome svijetu koja će Peugeot pomaknuti s ovoga mjesta”, govori Joco.
Slobodan Kovač (Široka Kula) Nek se zna, auti nisu potrošna roba
Kako nam govori Slobodan Kovač, ni njegovu Fiestu neće nitko odvesti iz dvorišta, osim njega samoga ako će baš morati. A zašto i bi, kaže, ništa joj ne fali. Ide, vozi, praši po ličkim kaldrmama kao nova. “Lim se sjaji kao prije 25 godina”, pokazuje nam. “Svi bi vi danas htjeli novi auto. Znam da je Henry Ford rekao da je najbolji auto onaj novi.
A je li to uistinu tako? Stvari se proizvode da bi ih onda za 5 ili 10 godina odbacivali. To nas, uvjeren je, vodi u propast. “Evo, na ovom autu je i moj nećak Dado naučio voziti, i ako Bog da i njegov sin će imati priliku stiskati gas ovog neuništivog Forda. Moram priznati da malo teže pali i ujutro mu je potreban poguranac. A kome od nas nije?”, pita nas dok naginje čašicu šljivovice. Uvjerava nas gospodin Kovač da će auto, kad mu promjene sjedala i ispuh, biti kao nov. Sretno mu bilo.
Pero Brajević (Šipan) Olympia ne vozi već 30 godina, ali je vrijedna uspomena
Na otoku Šipanu susreli smo Peru Brajevića i pitali ga hoće li sad ukloniti iz svog dvorišta starudiju od Opel Olympije, prije nego se pojave inkvizitori iz Europe. “Nikada”, odrješit je Pere. “Pa auto nije u voznom stanju posljednjih 30 godina”. Iako navodimo sve argumente po kojima bi auto trebao poći s otoka, Pere ima svoju matematiku. “Kad platim vučnu službu, trajektnu kartu, pivo na brodu, povratnu kartu, što mi ostaje? Izgubija sam cio dan ni za što. Boje džabe spavat, nego džabe radit”, uvjerljiv je Pere.
Pere ne da svoj auto jer u njemu i nakon toliko godina radi sat. Ura. Neumorno kuca i pokazuje kada Pere iz vrta mora doma na ručak. A kakav je to događaj bio kada je Pere provozao Olimpiju na Šipanu. Eee... “Mladi žive od nade, stari od sjećanja”, govorio mi je Pere pokazujući fotografiju iz 1954. On, Opel s nepogrešivom urom, koja neumorno kuca, evo, ravno 70 godina. Pa recite mi sada, tko je taj koji će Peri oteti njegovu Olimpiju s nepogrešivim mjeračem vremena?
Božo Čubrić (Vukava) Drvarnica na kotačima dobro dođe, ali...
Da smo u Americi, bojim se da nikome ne bi palo na pamet doci do Bože Čubrića i zatražiti ključeve od VW Golfa. Poznato je, naime, da tamo svaka kuća iza ulaznih vrata ima dvocijevku, skraćenu sačmaricu ili neki sličan obrambeni mehanizam. Ovdje pak u Hrvatskoj, u slučaju dolaska europskih komunalaca, Božo nema izbora. Morat će predati svoj Golf bez puno razmišljanja. Ostaje mu eventualno mogućnost žalbe, ali znate kako to ide u našem pravosuđu, pa još u Lici.
A Golf je jedino Božino sredstvo za rad, autić radi bez greške, dnevno doveze do Božinog dvorišta oko metar grabovine. Iako ove godine u Lici nema snijega, nikada se ne zna. Lika je to. Snjegovi ovdje znaju pasti tek u ožujku i ostati do svibnja. Ostanete li u Lici zimi bez drva, nema vam spasa. Ostati bez Golfa u ovom slučaju, to bi bilo ravno samoubojstvu.