Formula 1 vraća se u Sjedinjene Američke Države. Nakon četiri godine izbivanja, Bernie Ecclestone će od 2012. godine u kalendar uglaviti i Veliku nagradu SAD-a koji bi se trebala voziti u Austinu, glavnom gradu savezne države Teksas. Upravo je destinacija američkog Grand Prixa izazvala najviše iznenađenja i potaknula gomilu pitanja, koja će za neko vrijeme zasigurno ostati bez odgovora.
Glavni čovjek iza projekta dovođenja F1 u Teksas je Tavo Hellmund, navodno dugogodišnji prijatelj Bernija Ecclestonea, koji je vrlo vješto “ukrao” utrku Formule 1 New Yorku i New Jerseyu. Zapravo, pitanje je je li izraz ukrao primjeren za ovaj slučaj jer oba druga kandidata nisu se baš pretrgala od borbe da dovedu F1 u svoj grad. Poznato je, naime, da Amerikanci baš i “ne šljive” pretjerano Formulu 1 i da nije bilo redova za karte čak ni kada su se utrke vozile na slavnoj stazi u Indianapolisu koja je od 2000. do 2007. bila domaćin VN SAD-a.
Država NASCAR-a
No, unatoč tome Hellmund je otkrio kako će Amerikanci u Austinu iz temelja graditi novu stazu namijenjenu isključivo radi potreba Formule 1. A to se nikada nije prije dogodilo. I zašto se upuštaju u takav projekt koji se u više navrata u proteklih 50 godina pokazao neuspjelim? Jedina svjetla točka bio je Watkins Glen koji je trajao 20 godina, propali su Long Beach, Detroit, Dallas, Phoenix, pa čak i Las Vegas, grad kocke, glamura i svega ostalog po čemu je najbliži američkoj verziiji Monte Carla. Čak ni Indianapolis, koji ima priču, ima tradiciju, ima duh automobilizma u sebi, ljude koji poznaju autosport i znaju organizirati utrke, nije uspio zainteresirati Amerikance za Formulu 1. Njima je i dalje kruženje NASCAR-a i IndyCara na ovalima bliža i draža opcija auto-utrka od Formule 1. Pogotovo u Teksasu koji uostalom i slovi kao “država NASCARA” i koja je poznatija po kaubojima i Georgeu Bushu, nego li auto-utrkama. Kako će i hoće li se uopće Formula 1
izboriti za svoje mjesto pod suncem u Americi?
Ugovor su Hellmund i Bernie potpisali na deset godina, dakle vjeruju u uspjeh.
- Teksas nikada nije imao godišnji globalni sportski događaj poput ovoga. Ovime će se svi ponositi - rekao je Hellmund koji međutim nije otkrio koliko će koštati izgradnja staze (prema iskustvima drugih staza trebat će minimalno 300 milijuna dolara) niti tko će biti glavni financijer, tko stoji iza cijelog projekta?
Hellmund nije otkrio gdje će se staza graditi, još nije kupljeno ni zemljište, a dvije godine za gradnju kompletnog pogona ne izgleda puno. No, ukoliko se nabavi novac sve se može... Ali, tko će ga dati? Dugovi države Teksas su milijarde dolara, no teksaški senator Kirk Watson vjeruje da će se F1 u Austinu isplatiti, makar je definitivno pretjerao s usporedbom.
- Ekonomski je stvar isplativa kao Super Bowl, a imat ćemo to svake godine.
- Očekujem da će u vrijeme utrke svaki hotel od San Antonija do Austina biti bukiran - prisnažio je, pak, gradonačelnik Austina Lee Leffingwell.
Teksašani, dakle, očito vjeruju da će priča ovoga puta biti drugačija, odnosno da je “Austin savršeno mjesto za Formulu 1”. Ali, na čemu temelje takve nade? Zašto bi Austin uspio tamo gdje ostali nisu?
- Ne možemo staviti Austin u istu rečenicu s Monakom ili Singapurom, ali ovo nije jeftini trik gdje ćemo nabrzinu postaviti stazu u gradu i zavarati ljude da dođu vidjeti spektakl - naglasio je Hellmund.
Istinska Amerika
S druge strane, dok jedni pitaju zašto Austin i Teksas, drugi će reći zašto ne? Čak i zvuči pomalo egzotično, a jedan od argumenata “za” je i taj što će Austin i Teksas ponuditi originalni američki ugođaj. Jer “prava, istinska Amerika je još uvijek ona na divljem zapadu, to je još uvijek srce Amerike”.
Još jedan argument “za” je činjenica da je Austin prilično dobro geografski smješten. Nalazi se u centru Teksasa, ali praktički SAD-a, tako da je “pristupačan” s obje obale SAD-a. Tri velika grada San Antonio, Dallas i Houston su u krugu tri sata vožnje automobilom, što nije pretjerano, dok se istovremeno sa zrakoplovom, bilo s krajnjeg zapada ili istoka može doći za četiri-pet sati leta. Što također nije previše.
Povratak elitnog oktanskog sporta u SAD zadovoljit će momčadi, posebno velike proizvođače (Ferrari, Mercedes, Renault), koje su uporno željele u Sjevernu Ameriku jer to im je prilika za promociju vlastitog branda i proizvoda (cestovni automobili) na najvećem svjetskom tržištu.
- Moramo ovu priliku iskoristiti. Moramo razumjeti zašto nema tolikog interesa u SAD za našim sportom. Moramo provesti istraživanje, vidjeti što žele TV kuće i pronaći rješenje - naglasio je Jonathan Neale iz McLarena, ali otkrio možda i glavni razlog neuspjeha F1.
- Sport u Americi je obiteljska stvar, na utrke idu kompletne obitelj, a to u Europi nije slučaj.
Europa općenito drugačije doživljava auto-utrke nego li Amerikanci. U Europi je najvažniji bolid, oni su glavne zvijezde, dok je američko utrkivanje show, a vozači su zvijezde.
Hoće li od 2012. Austin to promijeniti? Ili je ovo samo još jedan u nizu briljantnih poslovnih poteza Bernija Ecclestonea koji je u Teksašanima našao žrtvu iz koje će izmusti ponešto milijuna?
Povijest (ne)uspjeha F1 u SAD-u
1959. Sebring
Prva utrka u SAD-u koja se bodovala za svjetsko prvenstvo u Formuli 1 održala se 1959. godine. Vozilo se na stazi Sebring na Floridi, bila je to posljednja utrka sezone u kojoj je svoju prvu pobjedu karijere upisao Bruce McLaren, kasniji začetnik slavne momčadi nazvane po njegovom prezimenu, dok je Jack Brabham ostao bez goriva u posljednjem krugu i doslovno gurao bolid preko ciljne linije kako bi osvojio četvrto mjesto koje mu je donijelo prvi naslov svjetskog prvaka.
1960. Riverside
Utrka je premještena na drugi kraj SAD-a, u Kaliforniju, ali rezultat je bio identičan. Zbog slabog odjeka kod gledatelja opet je izdržala samo jednu godinu. Pobijedio je inače Stirling Moss u Lotusu.
1961-1980. Watkins Glen
U trećem pokušaju Formula 1 napokon je pronašla svoje sretno mjesto u SAD-u. Watkins Glen u New Yorku je postalo gotovo kultno mjesto za F1 i u sljedećih 20 godina privlačila je veliki broj gledatelja, a bilo je jednako omiljeno i kod vozača. Međutim, nedostatak novca i nemogućnost organizatora da osigura visoke sigurnosne standarde za sve brže i snažnije F1 bolide, primorali su na odlazak i iz Watkins Glena. Posljednji pobjednik bio je Australac Alan Jones.
1976-1983. Long Beach
U vrijeme dok se preklapala s Watkins Glenom, utrka u Long Beachu (Kalifornija) nosila je naziv VN SAD-a Zapad. Ova je staza bila američki odgovor na Monte Carlo u Europi i imala je popriličan uspjeh, a ostat će zapamćena i po tome što je John Watson tamo 1983. pobijedio sa 22. mjesta na startu, što je do danas najniže startno mjesto s kojeg je netko uspio pobijediti.
1981-1982. Las Vegas
Staza je bila umjetno napravljena na parkiralištu hotela Caesars Palace, ali je bilo dovoljno široko za pretjecanja, a podloga je bila glatka poput stakla. Međutim, privukla je mali broj gledatelja, a nije dobro “sjela” ni vozačima jer su teško izdržavali pustinjsku vrućinu. Kada je Nelson Piquet pobijedio 1981. trebalo mu je 15 minuta da se oporavi od iscrpljenosti.
1982-1988. Detroit
Kao i prethodne dvije i ovo je bila gradska staza, ali bila je sporija čak i od Monte Carla. Staza je imala čak i prijelaz preko pruge.
1994. Dallas
Jednako kao i prethodni gradovi, nije se proslavio utrkom na gradskim prometnicama.
1989-1991. Phoenix
Utrka smještena u centru grada, u kojem je tada živjelo milijun ljudi, u svojoj trećoj godini privukla je bijednih 18.000 gledatelja. Odlazak je bilo razumno rješenje.
2000-2007. Indianapolis
Premda je prve godine na tribinama bilo 225.000 gledatelja (možda i najviše u povijesti F1), idila je kratko trajala. Ono što je Amerikancima željnima utrkivanja, borbe, sudara najviše zasmetalo dogodilo se 2005. godine. Famozna utrka u koju je startalo svega šest bolida, odnosno oni koji nisu imali Michelin gume. Nakon te farse u kojoj su iziritirani gledatelji na stazu bacali limenke piva, bilo je jasno da Formula 1 odlazi iz SAD-a.