PUTOPIS

Albanija: zemlja orlova, bunkera, divlje gradnje i najskupljih Mercedesa

Ivan Lacković

U Daciji Lodgy stepway 1.5 dCi obišli smo zemlje balkanskog poluotoka i to iz perspektive vozača

Ovdje se do još prije trideset godina živjelo kao u Sjevernoj Koreji i bilo praktički nemoguće posjedovati automobil te otkrili da je njezi glavni grad danas krcat najskupljim Mercedesima i Hummerima, ali i smećem i psima lutalicama.A u zemlju orlova smo krenuli iz Makedonije, iz Ohrida...

 

Otamo nas je do graničnog prijelaza Kjafasan dijelilo tek tridesetak kilometara, a potom do Tirane još stotinjak, s tim da nismo znali kakve nas ceste očekuju, jer Dacijina navigacija nije imala ucrtanu kartu Albanije (kao ni Makedonije), pa smo se snalazili po sistemu - kartu čitaj, seljaka pitaj… Opuštenom vožnjom stižemo na granični prijelaz, gdje nas dočekuje veliki natpis Shqiperia, što na albanskom znači Zemlja orlova. Premda smo se prije puta naslušali priča o problemima i plaćanju raznih taksi i osiguranja, odlučili smo granicu pokušati prijeći kao i sve druge na našem putovanju Balkanom, samo s osobnim iskaznicama, pa što bude… Dok nam je pogrbljeni starac s tipičnom albanskom kapom na glavi na samom prijelazu pokušavao prodati nekakve tamburice za nikakve pare, gledali smo kako se na prozorčiću izmjenjuju pješaci, točnije lokalno stanovništvo koje ima prednost, a kad smo se konačno dočepali prozorčića, namrgođeni carinik je pogledao naše osobne, zatražio prometnu dozvolu Dacije i potom nas tek upitao razlog putovanja, vratio dokumente i zaželio sretan put! Toliko o komplikacijama...

U najvećoj nepoznanici od svih zemalja koje smo dotad obišli našim neumornim rumunjskim jednovolumenom nadali smo se neuobičajenim, egzotičnim prizorima. I doista, nije trebalo dugo čekati - odmah nakon granice zapitali smo se kakva to voda šprica u vis iz brojnih šlaufova na svakih 50 metara, lijevo i desno od sasvim pristojne lokalne dvosmjerne ceste. I ubrzo shvatili da je to pokušaj privlačenje putnika namjernika i brojih kamiondžija na pranje vozila u po sistemu uradi sam sklepanim praonicama. Valjda viši mlaz znači i bolju praonicu, nismo shvatili u potpunosti, no začudilo nas je toliko rasipanje vode. Tko zna, možda je taj prirodni resurs u Albaniji neizmjeran...

Ivan Lacković
 

Vijugava cesta odvodi nas do jedinog većeg grada na putu, Elbasan, pa kroz brda usporedno sa željezničkom prugom i rijekom Erzen. Potom ponovno iznenađenje, ni sami ne znamo kako smo se odjednom našli na pravoj autocesti, premda bez ijednog znaka ili putokaza. No, kad smo se već ponadali da ćemo tako do Tirane, ne lezi vraže, dočekao nas je povratak na lokalnu brdsku cestu s ograničenjem od 30 km/h, s koje puca sjajan pogled na nove kilometre autoceste koji se užurbano rade u dolini prema glavnom gradu. Zapravo smo tamo na gotovo svakom koraku gledali kako niče nešto novo, kako se stvara posve nova Albanija, u potpunom kontrastu s onim što je ostalo od prije. Kako u Erdineu, tako i u Tirani, bez ikakvih pravila između trošnih betonskih socrealističkih zgrada, ali i posred livada, niču nove kuće, često skuplje od cijelih naselja. Pravila nema. Gradi se prema željama i ukusu vlasnika, pa smo se putem nagledali svačeg, od raznih srednjovjekovnih zamaka sa stražarskim kulama i venecijanskih ljetnikovaca sa šik-balkonima, do kombinacije pola bavarska kuća - pola autoservis/minimarket. Boje fasada nećemo ni nabrajati da koju ne zaboravimo, no prevladavaju roza, žuta i fluorescentno zelena, od kojih ti se doslovno zavrti u glavi. Dušu dalo za napraviti almanah Kuće od kojih ti pamet stane...

Ljudi s manje novaca postavljaju, pak, tek karakterističan betonski kostur kuće, na katu stambeni dio, a dolje samo stupovi, pa kad jednog dana bude više para možda gore ubace još koji kat s krovom, a dolje servis za kamione, skladište ili poslovni prostor. Širom otvorenih očiju stižemo i do Tirane, do koje nas je dovelo još desetak kilometara posve nove autoceste bez oznaka, a u gradu kaos, auto na autu. U predgrađu nailazimo i na posve novi, golemi moderni shopping centar TEF, na kojem piše Cineplexx i Carrefour, a oko njega po livadi porazbacane gomile hrđavih automobilskih olupina, između kojih pasu konji i ovce, što je prizor od kojeg ti pamet stane. Tu shvaćamo i da u kaosu u kojeg smo uplovili neće biti nimalo lako pronaći hotel koji smo rezervirali preko Booking.coma (u samom centru grada, za 90 eura s parkingom). Stoga spuštamo prozor i mladića na skuteru na engleskom pitamo za hotel i ulicu. Iduća dva semafora je razmišljao, pa potom mobitelom zvao prijatelja, da bi nam na trećem semaforu rekao da ga slijedimo i za desetak nas minuta doveo pred sam hotel… Svaka čast! Odahnuli smo, a njega je 10 eura, koje smo mu ponudili za trud i gorivo, gotovo pa uvrijedilo…

Ivan Lacković
 

Tirana nam je odmah pokazala da je vrlo živ grad, i danju i noću. Krcata je autima te ljudima i starim i mladim. Da bismo ušli u sasvim pristojan hotelčić morali smo pomaknuti jedan kontejner i preskočiti psa koji nas je tek lijeno promatrao. Uglavnom, cijeli grad je neka mješavina Bejruta, Istanbula i Atene. Nismo njime previše lutali ni pješice ni autom, jer je pred večer pao iznenadan pljusak, a čim se malo makneš iz centra već si u nekoj vrsti betonske favele u kojoj su ceste pune kratera, čiju je dubinu zbog vode teško ocijeniti, pa smo dva-tri puta dobro zaronili uz strašan tresak. No, tad bismo se bar još jednom uvjerili da je robusna Dacija Lodgy u avanturističkoj izvedbi Stepway bio sjajan izbor za Balkan... Ipak, sam centar grada pokazao se fantastično čistim i urednim. Pun je modernih kafića i restorana, pa smo i mi tamo svratili na osvježenje uz lokalno pivo. Glavna zabava? Djevojke gledaju i smijulje se, a mladići kruže u novim E i S-klasama.

Ivan Lacković
 

Idući dan već smo hitali prema Skadru, ali na izlasku iz grada ipak se nismo uspjeli othrvati iskušenju da obiđemo i jednu od brojnih priručnih trgovina autodijelova, zapravo auto po kojem je razbacana i obješena gomila raznih dijelova. No, to se gotovo pokazalo kobnim… Fotkali smo taj neobičan prizor kad je iz auta s odvijačem u rukama izjurio Albanac koji se dotad odmarao na prednjem sjedalu, bijesan što mu slikamo biznis. Ustuknuli smo na trenutak, počeli vikati da smo novinari, na što nas je krenuo još žešće psovati i vikati nam da smo Srbi, Srbi… Pogledali smo se i rekli mu da smo Hrvati, na što je odmah odložio odvijač i prijateljski pružio ruku uz osmijeh od uha do uha. Tada smo, sporazumijevajući se rukama i nogama, a malo i na hrvatskom, doznali da se zove Idrizi i da je prije desetak godina u industrijskoj zoni Rijeka radio na reparaciji motora, turbina i industrijskih strojeva. Činilo mu se pomalo nevjerojatnim da smo posjetili njegovu domovinu, a kad smo mu rekli da smo upravo krenuli prema Skadru i Crnoj Gori, pokušao nam je olakšati put. Na komadiću papira prvo nam je napisao broj mobitela svoga sina, koji je policajac, i rekao da ga, ako gdje zapne ili bude kakvih problema, slobodno nazovemo, a potom i nacrtao kako do izlaza za Drač. I dodao da tad trebamo krenuti na sjever i samo pratiti znakove za Kosovo, jer ostalih ionako nema…

Ukratko

Tik uz lijepi centar Tirane brojni su trgovački centri na otvorenom, gdje se prodaje sve, od igle do lokomotive, od rabljenih mikrovalnih pećnica do nesparenih cipela i ručnika sa znakom Mercedesa...

 

Ulaz u Tiranu nije blistav, dominiraju trošne zgrade i loš asfalt između njih te na tisuće pasa lutalica, a znak nagle modernizacije su i brojne žice koje u snopovima vise posvuda po gradu. No da Tirana i Albanija idu samo naprijed vidi se također po mnogo toga novog na svakom koraku

 

Zabavni centar Taiwan usred Tirane oaza je za bogate Albance i strance, s cijenama kao u centru Zagreba (za vrhunsku ribu ili talijanske specijalitete). U centru Taiwan osigurano je i parkiranje za goste, što je prava blagodat u gradu koji parkirališta gotovo da i nema. No, zato prometne policije ima doslovno na svakih par stotina metara...

 

Mercedesi ne samo da su najčešći auti u Tirani, nego čak i svaki Albanac koji drži do sebe uči voziti na Mercedesu. No, na užasno lošim ulicama Tirane ipak se najbolje snalaze Hummeri...

 

Albanija danas: lijepi glavni trg u Tirani, oko kojeg niče mnogo novih nebodera, ali i na tisuće tipičnih nedovršenih građevina, u kojima je stambeni dio na katu, dok je donji namijenjen za budućem biznisu, najčešće skladištu ili trgovini rabljenim autodijelovima

 

Carstvo divlje gradnje: ako želite zamak s kulom samo ga napravite, u pravilu bez ikakvih projekata i dozvola. Kontrast: lijepi moderni tiranski aerodrom sa spomenikom Majci Terezi

 

U strahu od jugoslavenske invazije zloglasni komunistički diktator Enver Hodža diljem Albanije dao je podići više od 500.000 bunkera, koje Albanci sad polako i teško ruše jedan po jedan...

 

Rabljenih autodijelova ima u svakom dvorištu na obodu Tirane. Ne želimo ni znati, niti smo ikoga pitali odakle sve to, kao ni svi ti silni Mercedesi, pa i najskuplji...

Iz drugih medija

Izdvajamo