PUTOPIS

PRAVO PUTOVANJE KRIVOM STRANOM hibridnim autom po zelenom Britanskom otočju

Ivan Lacković

Na putovanje dugo čak osam tisuća kilometara automobilom u Veliku Britaniju i Irsku krenuli smo po prvi puta hibridnim vozilom, no prvo se do Engleske se imalo što za voziti, a putem smo prošli kroz Njemačku, Nizozemsku i Belgiju te iz Francuskog Calaisa hvatali trajekt za Dover iz kojeg smo se uputili u britansku prijestolnicu - mega grad London

Nismo mogli dugo bez vožnje pa smo odlučili krenuti na sjever Europe, točnije tamo gdje je malo tko iz Hrvatske vozio automobilom – u Irsku i Veliku Britaniju što je po svemu, za vozača s kontinenta i s volanom na lijevoj strani pravi izazov! Ukupna je kilometraža iznosila oko osam tisuća kilometara, a plan je bio proći Englesku, Škotsku, Sjevernu Irsku, Wales i Republiku Irsku, te iz perspektive vozača i putnika iskusiti kako se gore živi i vozi, posjetiti sve zanimljivosti i glavne gradove, pritom se naravno zabaviti i upoznati nove ljude. Mali problem načelno nam je predstavljala tek činjenica da ćemo već od dolaska na Otok voziti cijelo vrijeme po lijevoj strani, a da će to biti još teže, vozit ćemo automobilom sa standardnim upravljačem na lijevoj strani. Za auto kojim ćemo obići Irsku i Britaniju odlučili smo se za luksuznu francusku karavansku lađu Peugeot 508 RXH s tom činjenicom da naša avantura ovaj puta ima i ekološki predznak jer je riječ o hibridu, prvom na tržištu koji je kombinirao “struju” i dizelski motor kada se pojavio na tržištu.

 

Foto: Ivan Lacković

Pritom problema ne bi trebalo biti ni s prohodnošću kroz područja koja planiramo posjetiti poput Highlandsa u Škotskoj, dom Rob Roya i Williama Wallacea jer je hibridni Francuz povišen i s opcijskim izborom pogona na sve kotače. Prema unaprijed osmišljenom planu na ovo višetjedno putovanje krenuli smo iz Zagreba na prvu etapu puta dugu 1550 kilometara, dosta sjeverno preko Njemačke točnije Osnabrücka u pokrajini Donja Saska preko Eindhovena u Nizozemskoj i Antwerpena u Belgiji sve do francuske sjeverne obale gdje smo na izbor imali nekoliko varijanti za prelazak na otok: kroz Eurotunel iz mjestašca Coquelles ili trajektom iz Dunkerquea ili Calaisa odakle ćemo hvatati trajekt za otok. Nakon 1140 kilometara od Zagreba do Osnabrücka prijeđenih u laganom ritmu koji smo dobacili gotovo s jednim spremnikom (1000 kilometara) potražili smo smještaj te za 50 eura noćili u simpatičnom hotelčiću te sljedeći dan krenuli dalje prema Calaisu odakle smo planirali trajektom do Dovera. Putem smo ručali u Eindhovenu, gradu u Sjevernom Brabantu od kojih 250 tisuća stanovnika, a dočekao nas je vrlo uređen i čist s tipično nizozemski - mnoštvom bicikala pa smo tamo ručali izvrstan kebab kod nekih Kurda Put nas je dalje odveo kroz Belgiju, čije su autoceste baš kao i njemačke i nizozemske besplatne i još k tome kompletno osvijetljene.

U predvečerje smo napokon stigli u Calais. Smještaj smo našli u samom centru, opet za pristupačnih 50 eura, i u miru dočekali jutro koje se pokazalo posve tipično za ove meridijane: sivo nebo gore, sivo more dolje. Prije poslijepodnevnog trajekta za Dover provozali smo se malo gradom, posjetili prekrasnu gradsku vijećnicu u središtu ispred koje je i statua od lijevanog željeza Građani Calaisa, djelo neponovljivog Augustea Rodina. Nismo propustili pogledati ni zgradu opere, rijedak tamošnji izdanke arhitekture i umjetnosti koji je preživio do danas kroz sve ratove, bitke i bombardiranja koja su kroz povijest napatile taj i danas strateški vrlo važan francuski gradić. Da se tamo žestoko vojevalo još od srednjeg vijeka pa do drugog svjetskog rata svjedoče i brojni ostaci srednjovjekovnih obrambenih zidova, ali i suvremenijih njemačkih betonskih bunkera ukopanih u teren ispred kojeg se proteže duga pješčana gradska plaža. Kako su nam rekli lokalci, koji vrijeme ponajviše krate pecanjem, za vedrih dana od tamo je moguće vidjeti i drugu stranu kanala, stijene kod Dovera.

Putniku namjerniku za izlet je tamo privlačna i nedaleka Opalna obala, niz slikovitih visokih grebena koji se pružaju paralelno s Bijelim grebenima na engleskoj strani kanala i dio su iste geološke formacije. No, mi za to nismo imali vremena koliko bi htjeli jer je valjalo prije ukrcaja srediti i sve carinske formalnosti. Što baš i nije išlo onako glatko kao što smo očekivali. Uz to, trajekt koji 36 kilometara dugi kanala pređe za oko sat i pol stajao nas je okruglo 100 eura, premda je na internetu pisalo da košta 36. No, saznali smo kasnije, samo ako i platite preko interneta i to unaprijed. Valjda zato što ju je iznenadilo što dvojica Hrvata iz Zagreba stižu autom, simpatična službenica nam je nakon obznanila da nas “ne može standardno procesuirati” i poslala u Imigracioni ured, gdje smo nakon dvadesetak minuta sjedenja na nekakvim magarećim stolčićima pozvani da objasnimo zašto putujemo u Veliku Britaniju. Nakon par minuta forma je ispunjena, u putovnice smo dobili štambilje na kojima piše da moramo iz Britanije otići unutar šest mjeseci, usput smo upozoreni i da se ne smijemo tamo zaposliti, da naš štambilj nije radna, nego turistička dozvola boravka. Nakon pozdrava s carinicima uputili u jednu od osam traka s automobilima koje vode na trajekt, uistinu sjajno organizirane i uigrane. Prije samog ukrcaja obišao nas je i policijski službenik sa psom koji je dobro pronjuškao i naš i sve druge pristigle aute i kamione i plovidba je mogla započeti.

Ivan Lacković
 

Naš trajekt na nekoliko etaža nudio je mnogo sadržaja za putnike, no čini se da se svi nekako tih sat i pol najradije odmaraju, pa smo to učinili i mi. I brzo ugledali Dover, lučki gradić ružan i siv baš poput okolnog mora i neba. Da je animozitet između Francuza i Engleza još uvijek vrlo izražen posvjedočila nam je tu rasprava nastala kad se neki galeb olakšao na dvojicu putnika, igrom slučaja Engleza i Francuza. I dok je Francuz kukao i marljivo si čistio odjeću te psovao tipičnu Englesku gostoljubivost i engleske galebe, Englez kojeg je uneredio isti galeb, ali samo po čelu, jednostavno je obrisao lice rukom i rekao francuskom fićfiriću da ne kuka jer galeb ionako nije engleski nego francuski, koji je doletio za brodom iz Calaisa... Njihovu čarku nismo odslušali do kraja jer se valjalo pripremiti za iskrcaj, ali i za prelazak na krivu stranu ceste. Premda sam već više puta vozio u Engleskoj, ali nakratko i aute s upravljačima na desnoj strani, neugodan osjećaj da cijelo vrijeme vozim krivo doveo me do toga da gutam knedle svaki put kad u križanju moram skrenuti desno.

Prvi predah od toga potražili smo u mirnom obalnom gradiću Folkstone, a potom i u Nacionalnom memorialu Bitke za Britaniju na obližnjim liticama. Velebni park sjećanja nakon kratke šetnje zamijenili smo ponovnim nizanjem kilometara do Londona. I sva do tamo preostala 123 kilometra već smo mirnije odradili bez greške, na pravi način, odnosno po - krivoj strani. London nas je dočekao raširenih ruku, ulaz u centar je istina, bio traumatičan i spor pa nam je donekle pokvario raspoloženje, baš kao i svojevrsno plaćanje takse za ulaz u centar, naravno putem mobitela s upisanom registracijom. Osim posjeta stadionu nogometnog kluba Chelsea i kratkog jednodnevnog obilaska grada uz koju pintu piva, nismo se namjeravali duže zadržavati u ovom megapolisu jer bismo na obilazak svih znamenitosti mogli izgubiti i nekoliko dana.

Ivan Lacković

Callais

 

Uglavnom, već smo dobro znali da je London grad dobar za sve, osim za vožnju gdje smo se na licu mjesta uvjerili da je vozački putopis tamo naprosto - neizvediv, pa je bolje pješice ili javnim prijevozom obići slavne ratne brodove, golemi vrtuljak, palače, viseće mostove. Grad je skup, ali mnogo toga može se vidjeti i bez da potrošite penny, od Big Bena do British Museuma... Ono što se za nas pokazalo dobrim jest hrpa obzirnih upozorenja na koju stranu ulice treba gledati kad ju se prelazi, jer grad je krcat autima. Radnim danom London se najčešće pretvori u jedan ogromni zastoj, pa je naš reporterski auto tamo najčešće stajao parkiran, a 408 kilometara metro linije s čak 274 stanica osiguralo nam je najbrži način za muvanje gradom. U Londonu se može dobro i ne preskupo pojesti - dani kad je London bio mjesto na kojem se nudio samo loš Fish and Chips davna su povijest, to je već dugo grad dobre hrane. Zato smo fino večerali i mislima već bili na svim drugim mjestima otočja u kojima još nismo bili, a koja smo se veselili posjetiti...

Ukratko

Bunkeri pred Calaisom danas su skrovišta mlađarije koja tu piju i šaraju grafite, dok su oni stariji skloniji ribičiji dok lučki Calais živi danas od transport, a kako je u ratovima stalno razaran, turisti tu mogu posjetiti tek nekoliko obnovljenih spomenika ili starih svjetionika, dok je pak s druge strane mora na strmim liticama kod Dovera impresivan je nacionalni memorial izgrađen u slavu svih poginulih u zračnoj Bitci za Britaniju

Trajekt za Dover plovi sat i pol te stoji 100 eura, no zato je odlično organiziran, s nekoliko platformi za aute i kamione, a bijele klisure prvo su što se vidi pri plovidbi iz Francuske u Englesku, iz Calaisa u Dover.

Na izlasku i ulasku trajektom u Englesku jasnim znakovima daje se do znanja što vam se može desiti ako se zaboravite i odete u krivi prometni trak...

Do mirnog provincijskog Folkestonea naši putopisci odvezli su svoje prve stresne kilometre vožnje krivom stranom. Prvi dojam s engleskih cesta je da Britanci voze doista sve i svašta, od najnovijih automobila do vrlo starih klasika, a nisu rijetki niti motocikli, pa i tricikli

U multietnički i multikulturalni glavni grad nekad velikog britanskog imperija i danas se dolazi iz cijelog svijeta, tu se svakodnevno čuje po 300 i više različitih jezika...

Iz drugih medija

Izdvajamo