PUTOPIS

S Dacijom Lodgy kroz Bosnu, zemlju najboljih ćevapa

Ivan Lacković

Za kraj balkanske avanture naši su putopisci obišli i susjednu nam Bosnu i Hercegovinu, i naporno dvotjedno putovanje u njoj si, dakako, izdašno zasladili najslavnijim tamošnjim nacionalnim specijalitetom, ali i uživali u prirodnim ljepotama ove zemlje

Nakon tri i pol tisuća kilometara duge balkanske putešestvije, nakon obilaska Srbije, Bugarske, Grčke, Kosova, Makedonije i Crne Gore, ne bez razloga, ostavili smo si susjednu nam Bosnu i Hercegovinu. Napaćenu zemlju, koja, premda su već prošla puna dva desetljeća od sklapanja Daytonskog mirovnog sporazuma, danas ekonomski i etnički djeluje sve raslojenije. No, mi smo u njoj ovaj put odlučili preskočiti politiku, zažmiriti na sve negativno i pokušali pronaći samo lijepo, orijentirajući se na netaknuta prirodna bogatstva, kulturnu baštinu i dobre ljude. Gotovo pa da bi mogli reći da smo tamo otišli u duhu poslanja Pape Franje, koji prošlog ljeta bio u pastoralnom posjetu Sarajevu.

 

Foto: Ivan Lacković

Zadali smo si i oveću maršrutu, preko Banja Luke, Jajca i Travnika do Sarajeva, a potom smo obišli Mostar, Međugorje i Trebinje, Dakle - pravu malu vozačku avanturu, i to ne samo zbog uglavnom loših cesta (a često i još lošije signalizacije), po kojima kao ribe u vodi još uvijek plivaju brojni Golfovi Dvojke i još stariji Kadetti, već i zbog složenosti političkog uređenja susjedne nam države, danas federalne države s elementima konfederacije, koju čine dva entiteta - Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Brčko distrikt. Zbog čega na putu svako malo naletite na neku drugu zastavu.

Prve na koje mi nailazimo su one koje označavaju Republiku Srpsku, jer u BiH stižemo iz Okučana, preko prijelaza Stara Gradiška, gdje sve formalnost obavljamo brzo, uz tek malo čekanja na mostu. Zagreb i Banja Luku dijeli tek 185 kilometara, što se može prijeći za oko dva sata. Tek je dio oko same granice lokalna ceste, a od Lužana do Banja Luke pred našom Dacijom ponovo su komotni kilometri autoceste, čiju je gradnju u potpunosti financirala Europska unija, a Bosanci nama naplatili dvije konvertibilne marke.

Lipanj je, čini se, bio najbolji dio godine za posjet Banjoj Luci. Dani su sunčani i priroda je probuđena, pa sve djeluje šarenije, ljepše i optimističnije. A takav je i naš stari poznanik i kolega Dejan, koji nas je dočekao raširenih ruku i kao uvijek nasmijan od uha do uha. Dok se s njim vozimo kroz Banja Luku komentiramo da nam glavni grad Republike Srpske djeluje vrlo živo, da nam se čini da se tu puno toga dešava, a on nam objašnjava da smo stigli u doba kad je grad krcat ljudima koji rade u inozemstvu, dodavši da njihova ekonomija zapravo i opstaje samo zahvaljujući toj dijaspori, odnosno pokojem euru kojeg donesu u zemlju. Govori nam da Banja Luka danas ima 250.000 stanovnika, a cijela Republici Srpskoj oko 1,3 milijuna, no odmah dodaje da su to, okvirne, neslužbene brojke, baš kao i sve druge, jer se, kaže, predstavnici triju naroda ne mogu dogovoriti čak ni o tome kako da točno izračunaju koliko ih zapravo ima u kojem entitetu.

Uz smijeh nam objašnjava kako zna da biti novinar nije najplaćenije zanimanje ni u Hrvatskoj, a još je manje u Republici Srpskoj, u kojoj prosječna plaća iznosi između 250 do 300 konvertibilnih maraka. No, Dejan još većim problemom od toga smatra visoke poreze, zbog kojih mnoge tvrtke otvaraju predstavništva u Sarajevu ili Hercegovini, a posluju u Republici Srpskoj... Ipak, ubrzo i on odustaje od priča o ekonomiji politici, pa zajedno guštamo u, kako kaže, ćevapima kakve se možete dobiti samo u Banja Luci. Mi ih, uz lokalno pivo Nektar, u slast tamanimo uz rijeku Vrbas, preko puta drevne tvrđave Kastel, u ćevabdžinici Kod Muje, navodno najstarijoj ćevabdžinici u cijeloj Europi. Nakon ugodnog druženja s kolegom, zadovoljni jer smo se sva trojica do sita najeli i napojili za par desetaka maraka, odlučujemo nastaviti putovanje, no prije toga ipak odlazimo do centra na obaveznu kavu u jedan od kafića s pogledom na Banjalučanke, za koje kažu da ih ima čak sedam na jednog muškarca…

Od Trga Krajine, glavnog gradskog okupljališta, Gospodskom ulicom s lijepim zgradama obnovljenih fasada, koje svjedoče o tome kako je Banja Luka nekoć bila važan grad austrougarske monarhije, lagano šećemo do Banskih dvora te velebne Saborne crkve Krista spasitelja, a tu su i brojni kafići i štandovi sa suvenirima. koji gotovo da su svi dekorirani sa četiri slova C. Vrijedi u Baja Luci, dakako, obići i narodno kazalište, etnografski muzej i muzej suvremene umjetnosti, a svi oni koje zanimaju religijski sadržaji, nikako ne bi smjeli propustiti ni razgledavanje katoličke katedrale Svetog Bonaventure i njezinog futurističkog tornja te prošle godine obnovljeni stari simbol grada - u ratnom vihoru do temelja srušenu Ferhat-pašinu džamiju iz 16. stoljeća.

Mi obilazimo i nedaleki trapistički samostan Marija Zvijezda. Jedini takav samostan na ovim prostorima, koji je 1869. godine osnovao opat Franz Pfanner, kupivši zemljište u tada još turskoj Bosni. Pod motom Ora et labora (Moli i radi) trapisti su od Banja Luke davnih dana napravili moderan grad. Sagradili su ciglanu, kovačnicu, pilanu, kamenolom, mlin, žitnicu, tiskaru, pivovaru te prvu hidroelektranu na Balkanu! Nakon 1945. sve im je konfiscirano, pa je cijelo to bogatstvo sad spalo tek na samostan i pet fratara u njemu. Jedan od njih, otac Franjo, otkrio nam je i pokoju tajnu kako se tu pripravljaju ljekovite biljne rakije i slavni sir trapist te otkrio da je najveći svjedok zlatnog doba Trapista u banjalučkom kraju danas pivovara Nektar, podignuta na mjestu stare pivovare, koju su izgradili baš Trapisti. I sjetno dodao da o prvoj hidroelektrani na Balkanu svjedoči tek golema količina hrđavog željeza na rijeci... No, nije nestao originalan sir Trapist, koji nam se nakon probe toliko dopao da kupujemo jedan od kilu i pol i stavljamo ga u gepek naše pouzdane Dacije Lodgy.

Put nas je dalje vodio u Jajce, sjajnom zavojitom lokalnom cestom koja vodi kroz kanjon rijeke Vrbas. Tu je 2009. održano svjetsko prvenstvo u raftingu, a prole godine i europsko. Kako nas vodi cesta, tako i rijeka, sve smo bliže Jajcu, koje pripada Federaciji, pa, da ne bi bilo zabune, ponovo gledamo zastave na svakom kraku, samo ovaj put s ljiljanima. Prekrasan grad ima što ponuditi i turistima i izletnicima. Osim šetnje samim starim gradom s tvrđavom nekadašnjih bosanskih kraljeva vrijedi otići i na nedaleka Plivska jezera, s jedinstvenim kompleksom starih mlinоva. Prelijepa netaknuta priroda i nas je nagnala da legnemo na njima obližnju livadu i odmaramo uz šum vode. I tek promatramo brojne rekreativce na biciklima i rolama te veselu djecu u nogoloptačkoj igri. Tko zna, možda je netko od njih budući Džeko, najveća zvijezda tih mališana. Obilazimo i Muzej 2. zasjedanja AVNOJ-a, na kojem se 29.11. 1943., podno grada, uz same slapove Vrbasa, stvarala socijalistička Jugoslavija.

Idućeg jutra već smo na putu za Sarajevo, preko Travnika, od kojeg nas u glavi grad države dovode kilometri dobre autoceste. Sarajevo kao sjecište kultura i vjera, živopisan grad u kojem u centru možete vidjeti austrougarsku i otomansku arhitekturu jednu do druge, oduvijek slovi kao grad derneka, kahve i, dakako, ćevapa, navodno jedinstvenih, kakvih nema nigdje drugdje na svijetu, pa ni u Banja Luci, Travniku, ma nigdje... Okružen Bjelašnicom, Igmanom, Jahorinom i Trebevićem u dolini kojom prolazi legendarna Miljacka dočekao nas je kao i uvijek, lagan ritam grada, bez ikakve žurbe. Smještaj smo lako pronašli u hotelčiću u samom centru, za 60 eura za noć, pa se odmah susrećemo sa starim znancem Harisom, rođenim Sarajlijom i vjernim čitateljem Auto kluba, sudionikom jedne od naših offroad avantura. Odmah sjedamo u Želju na ćevape i primjećujemo i da se Sarajevo od našeg posljednjeg posjeta, pred koju godinu, dosta modernizirao i kao da se napunio pozitivnom energijom i novim poletom. Ulice su krcate turistima i sa istoka i zapada, jer doista, toliko jedinstvenog mjesta nema nigdje drugdje u Europi.

A tek sarajevska raja… Optimistična bez obzira na sve, pa i mnoge još vidljive ratne ožiljke, baš kao i naš Haris, s kojim smo prošetali Baščaršijom, šetalištem Ferhadija, Latinskom ćuprijom pa posjetili Gazi Husrev-begovu džamiju... Ma što reći - tu se, u Sarajevu, jednostavno treba potpuno prepustiti sarajevskom duhu i uživati, kako po danu, tako i po noći, kad u brojnim kafićima i klubovima počinje dernek. Nažalost put ns je idućeg dana već vodio dalje pa smo uskočili u našu vjernu Daciju i već do podneva odvalili dobar dio puta do Mostara, o čemu mžete čitati u idućem nastavku…

Ukratko

Bosna danas: brojna svjedočanstva ratnih strahota u potpunom su nesuglasju s fantastičnom ljepotom gotovo netaknute prirode

Banja Luka

U Banja Luci se ima što za vidjeti: od obnovljene Ferhat-pašine džamije iz 16. stoljeća, drevnog Kastela, zgrada iz doba austrougarske. pa sve do novih zdanja poput velebne zgrade Vlade Republike Srpske... Trapisti su od Banja Luke napravili moderan grad, izgradili svašta, no 1945. im je sve sve konfiscirano pa se danas tek pet fratara brine o samostanu i radi sir i rakije

Glavnim gradskim trgom dominira robna kuća Boska, ispred koje je i sat čije kazaljke pokazuju 9:11, vrijeme kad su stale 27. listopada 1969., kad je Banju Luku pogodio potres. Na štandovima sa suvenirima nismo našli stvarno ništa nama zanimljivo, pa nam je puno ljepše bilo ispijati kavu s pogledom na Banjalučanke, sedam puta brojnije od muških sugrađana

Jajce

Jajce je bogato baštinom: kompleks 19 vodenica na rijeci Plivi nedaleko Jajca, koji datira još iz srednjeg vijeka, 2009. je proglašen nacionalnim spomenikom BIH. U Jajcu vrijedi pogledati staru tvrđavu koju je dao izgraditi Hrvoje Vukčić Hrvatinić, osnivač Jajca, a uz slapove Vrbasa nalazi se i Muzej 2. zasjedanja AVNOJ-a

Sarajevo

U buticima smještenim u secesijskim austrougarskim zdanjima na gradskom šetalištu Ferhadija danas su sve prisutniji i traženiji tradicionalni muslimanski odjevni predmeti. Ne tako isključivi po pitanju suvenira kao oni u Banja Luci, sarajevski štandovi uz ljiljane nude i petokrake, Vučka, Tita, Gavrila Principa. Na bazaru su nekada bile ulice podijeljene na zanate, a jedan od rijetkih koji još uvijek radi tradicionalno je 83-godišnji obučar Esad Krivošija. Kad je gastronomija u pitanju, svugdje u Bosni i Hercegovini, pa i u Sarajevu, najsigurnija se odlučiti za tradicionalno: cevape, pite, aščice...

Iz drugih medija

Izdvajamo