Katastrofa! Ma pogledajte vi kako to sad izgleda. Sama voda, mulj i slano blato. A za ovaj Vikend brzine ljudi žive i pripremaju se cijelu godinu. Sve je već bilo spremno, pripremili smo stazu, postavili senzore brzine, a onda je došla voda. Po prvi put u stoljetnoj povijesti, rezignirano je kukao očajni Scott C. Andrews, predsjednik organizacijskog odbora 2014 Bonneville Speed Weeka dok je priopćavao novinarima da se ove godine taj slavni festival brzine neće održati. Andrews je, doduše, dodao i da će organizacijski odbor uskoro ponovno razmotriti mogućnosti da se Vikend brzine ipak održi u rujnu ili listopadu, ako se situacija popravi, no čini se da su za to šanse vrlo male.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
A Bonneville Speed Week nije bilo što. Nije to utrka u klasičnom smislu, već spektakl u kojem se svako prijavljeno vozilo natječe isključivo i samo s mjeračima vremena. Desetak tisuća gledatelja, koji se skupe svake godine, mogu tad slobodno prošetati improviziranim boksevima postavljenim u dužini od približno dva kilometra i pritom razgovarati sa svih petstotinjak natjecatelja čija su vozila možda spremna postići brzinu veću i od 600 km/h. Natjecateljski bolidi koji stižu u Bonneville primjer su kreativnosti i raznolikosti te mehaničke ingenioznosti i domišljatosti pojedinaca. Za gledatelje je to prava kakofonija vizualnih i zvučnih improvizacija na temu pokušavanja obaranja brzinskih rekorda na dva i četiri kotača, a u tih tjedan dana odradi se katkad i više od 3000 mjerenih vožnji! No, nije to samo kakofonija, jer i na Bonnevilleu postoji red, pa su vozila razvrstana u klase, voze se kvalifikacije, tri su različite staze...
A površina na kojoj se sve to događa bivše je jezero Bonneville, koje je na svom vrhuncu, s dubinom od 300 metara, bilo prije petnaestak tisuća godina. Tijekom vremena jezero je nestalo, a njegovo slano dno danas površinom obuhvaća 12,690.941 četvornih metara. Na središnjim dijelovima naslage soli debele su oko 152 cm, a na rubovima 60. Amerikanci tvrde da tamo danas ima čak 147 milijuna tona soli!
Svoje ime to područje duguje kapetanu Benjaminu Bonnevilleu. On ga, zanimljivo je, osobno zapravo nikada nije vidio, ali s obzirom na to da je 1833. Joseph R. Walker u njegovo ime istraživao taj dio Amerike, imenovao ga je u čast svog poslodavaca. Cijelo područje je od 1972. nacionalni park, a od 1975. upisano je i u nacionalni registar povijesnih mjesta. Ovo potonje ponajviše zahvaljujući egu pojedinaca i želji da podrede sebi brzinu i vrijeme! Naime, gotovo svi svjetski brzinski rekordi između 1935. i 1970. postavljani su upravo na toj nepreglednoj slanoj površini.
W.D. Rishel je 1896. prvi prepoznao njezin potencijal za brzinska natjecanja dok je pripremao utrku bicikala od New Yorka do San Francisca. Sa svojim se poslovnim partnerima 1907. vratio na Bonneville i vozeći tamo svoj Pierce-Arrow dokazao podobnost slane površine za brzu vožnju. Što je ubrzo pokrenulo lavinu da bi već 1914. Teddy Tetzlaff na soli Bonneville za upravljačem Blitzen-Benza 2 dostigao 229,906 km/h i time postavio prvi tamošnji zemaljski brzinski rekord te Bonneville načinio toliko zanimljivim vozačima da je postao glavni konkurent Brooklandsu i Daytona Beachu. Glavni promotor Bonnevillea bio je tad Ab Jenkins, koji se 1925. svojim Studebaker automobilom utrkivao Union Pacificovog vlaka i bio brži 5 minuta. Drugi događaj koji ga je još više proslavio odradio je 1932. i to baš na Bonnevilleu. Bio je to test pouzdanosti novog V12 motora tvrtke Pierce-Arrow. Jenkins ga je po soli Bonnevillea bez prestanka vozio puna 24 sata, ne napuštajući ni na tren vozačko sjedište i stajući tek da dolije gorivo. Postigavši pritom prosječnu brzinu od 180 km/h. Bonneville potom bilježi i pravu invaziju Britanaca željnih obaranja brzinskih rekorada. John Cobb, Malcom Campbell i George Eyston uspjeli su u međusobnom natjecanju u Bonnevilleu brzinsku granicu do početka Drugog svjetskog rata podići na 592,094 km/h.
Nakon rata za Bonneville započinje sasvim novo doba. Egoizam i strast pojedinaca ka rušenju brzinskih barijera su i dalje tu. No, uz njih sad tamo stižu i rock´n´roll i hot rods. Od 1949. je organiziran i prvi Tjedan brzine, a 1952. je 36 četvornih kilometara slane površine službeno postalo rezervirano za utrke i testiranja automobila. Početkom šezdesetih na Bonnevilleu počinje era korištenja mlaznih motora u pokušajima obaranja brzinskih rekorda, pa 23. listopada 1970. Gary Gabelich jureći u Blue Flameu 1014,513 km/h postavlja i danas važeći apsolutni rekord Bonnevillea.
Lovci na brzinu na Bonnevilleu ne zaboravljaju tu sjajnu povijest. Slanu površinu, čije su promjenu strukture uočili već brzinski trkači iz šezdesetih, nastoje i očuvati za budućnost kroz djelovanje udruge Save the Salt (Spasite sol). Da bi opstala, na nju je prošlih godina dovezeno preko 10 milijuna tona soli, a timovi eksperata stalno prate stanje. Stoga valja vjerovati da će se suživot prirode i adrenalinskog užitka uskoro ipak nastaviti. Nekim novim Tjednom brzine, a nadamo se i brojnim novim rekordima...