Ne tako davno računovođe nisu smatrali osobito zanimljivim ljudima, niti je njihov posao itko smatrao prilikom za avanturu. Danas se o njima snimaju akcijski filmovi. Što se promijenilo, pitao sam Johna Gašparca, novog čelnog čovjeka hrvatskog ureda konzultantske kuće PricewaterhouseCoopers (PwC), na našem prvom susretu, u njegovu spartanski uređenom uredu koji je naslijedio od prethodnika Hrvoja Zgombića.
Profesija se uvijek smatrala dosadnom, kaže, a sada stiže film u kojem Ben Affleck glumi uzbudljivog računovođu. Upravo mu je to javila kći i to ga vidljivo zabavlja. Jedva čeka da ga pogleda, kaže, pa u nešto ozbiljnijem tonu dodaje: - Imidž nam se promijenio zbog niza ekstremnih situacija koje se u ovo vrijeme događaju.
Odrastao je u Kanadi, gdje je i započeo karijeru kao savjetnik u kući Ernst & Young. U Hrvatsku je stigao 1997. U međuvremenu je značajno vrijeme proveo u PwC-ovu uredu u Moskvi.
- U jednom trenutku otvorila mi se mogućnost da biram hoću li ići u London ili u Moskvu. London je sigurno ljepši i ugodniji za život, ali Moskva mi se učinila dinamičnijom i većom prilikom za razvoj karijere. Za moje partnerstvo u PwC-u činilo mi se daleko važnijim da odem u Moskvu, koja je dio istočne Europe i po mnogočemu nama srodnija od Britanije. To se pokazalo ispravnom odlukom.
Koliko vam danas koristi to rusko iskustvo?
- Korist je ogromna. Riječ je o stvaranju mreže i upoznavanju ljudi te, naravno, izvanrednom poslovnom i životnom iskustvu. Odnosi s ljudima tu su na prvome mjestu, pravi doprinos kompaniji donosi onaj koji ima kvalitetne i dugoročne odnose pune međusobnog povjerenja s klijentima, partnerima, ali i zaposlenicima. Problemi se rješavaju zajednički, u timovima koji su sastavljeni s ljudima iz raznih zemalja.
Rusija je komplicirana zemlja.
- Vrlo komplicirana, ali slični smo po slavenskom duhu i to mi je pomoglo u stvaranju kontakata. Stigao sam s paketom predrasuda. Moje znanje, formirano u Kanadi u vrijeme hladnog rata, pretpostavljalo je Rusiju kao sivu, depresivnu zemlju. To je, međutim, fenomenalno i nevjerojatno dinamično mjesto. Ljudi su educirani, pametni, a istodobno skromni i puni humora. Odrastao sam u sredini koja poštuje različite kulture, bio sam otvoren prema učenju i odmah sam počeo učiti ruski. Jedini sam od PwC-ovih direktora s klijentima, ruskim partnerima i zaposlenicima igrao nogomet. Vidjeli su da imam za njih vremena i tako sam stekao doživotne prijatelje. Istodobno sam bio izložen ruskom tržištu, putovao po svim dijelovima bivšega Sovjetskog Saveza u vrijeme kada je Rusija rasla najbrže. To je nevjerojatno iskustvo. Naš ured u Moskvi imao je, kad sam stigao, nešto manje od 900 ljudi. Za dvije i pol godine taj se broj popeo na više od dvije tisuće. Nitko nije pitao za cijenu. I onda sam se vratio u Hrvatsku, gdje se i danas gleda na svaku lipu.
Što je bio najveći posao tamo?
- Iznimno imućni ljudi, a tu ne govorimo o oligarsima, nego o javnosti često nevidljivim velikim poduzetnicima, prelazili su iz ‘crnog sektora’ na međunarodne standarde financijskog izvještavanja, restrukturirali su se i izlazili na tržišta kapitala, što se moralo pametno napraviti i što je od njih tražilo objavljivanje detaljnih poslovnih informacija na koje nisu bili navikli. Putin je čvrst i ne smije ga se prevariti. A tu su još i porezna i financijska tijela. Naš cilj je bio cijelo njihovo poslovanje postaviti na solidne temelje. Tamo sam vidio kako se može transformirati jedno cijelo tržište.
Što je bio glavni alat u tom procesu?
- Porezna stopa. Putin je spustio porez na dohodak sa 30 na 13 posto za sve (flat rate), ali je ujedno zaprijetio najstrožim kaznama onima koji ne uđu u sustav u roku od dvije godine. Jednostavno im je poručio da su u tom slučaju gotovi. Nominalno, porez je smanjen za više od 50 posto, ali istodobno je porezna osnovica višestruko povećana. Porez je postao jeftin i svi su odlučili ući u sustav.
Konzultanti ste. Što najviše zanima investitore koji razmišljaju o dolasku u Hrvatsku?
- Ovisi o tome tko razmišlja o dolasku - je li to pojedinac, fond ili velika kompanija. Upiti stižu od svih i čini mi se da ih je danas više nego proteklih godina. Fondove zanimaju najbolje prilike u svim sektorima, slično pitanje postavljaju i individualni ulagači, jedino što je kod njih investicijska granica niža, uglavnom ne prelazi prag od pet milijuna eura, a kompanije žele prije svega kupiti dio tržišta. Svima je najvažniji potencijal za zaradu, pa onda porezni okvir i postojeći poticaji. O tome ovisi hoće li ulagati izravno ili preko neke nizozemske ili ciparske kompanije ili neke druge strukture ili mehanizma.
Što na kraju presuđuje u odlučivanju?
- Porezni sustav, a pogotovo sigurnost i stabilnost tog sustava. Današnje česte promjene dovode do osjećaja nesigurnosti. Sam porezni sustav zapravo nije loš. Ni porez na dobit nije previsok, iako bi možda bilo dobro da ga približimo slovenskom, pa spustimo sa 20 na 17 posto. Tako bismo si podigli konkurentnost. Ali bude li promjena, daleko je važnije pronaći način kako povećati bazu nego biti kreativan sa stopama. Investitora će, i domaćeg i stranog, tu nema razlike, najviše iznervirati ako netko na kraju godine najavi brzu promjenu neke porezne stope koja stupa na snagu prvog dana iduće godine. Ili kada mu odjednom obračunaju porez ‘unatrag’, za ovu godinu.
Kada uspoređujemo Hrvatsku s ostalim zemljama nove Europe - gdje je naš problem? Zašto zaostajemo?
- Najbliži smo, možda Sloveniji, koja ima sličan profil BDP-a. Ali, kada se uspoređujemo s ostalim tranzicijskim ekonomijama - baltičkim republikama, Slovačkom, Poljskom... - kod svih ćemo vidjeti znatno veći udio industrije u BDP-u. U Hrvatskoj usluge sudjeluju u BDP-u sa 70 posto, a tu veliki dio odnosi turizam, što možda nije prevelik dio, ali je rizično.
Zašto je to rizično?
- Zato što se turizam u velikoj mjeri ne razvija zbog naše velike sposobnosti, a turisti su u Hrvatskoj pronašli alternativu danas nesigurnim područjima. Pitanje je hoćemo li znati iskoristiti priliku i zadržati taj val u Hrvatskoj. Da bi nam to uspjelo, moramo ulagati i možda kroz reforme osloboditi još novca koji bi omogućio ulaganja. Ljudi koji dolaze u pravilu su oduševljeni, ali to je jednokratno, treba nam sadržaj koji će ih zadržati.
Turizam je samo dio BDP-a. Što je s ostalim?
- Više od 70 posto BDP-a dolazi iz javnog sektora. Druge zemlje nemaju takav postotak javnog sektora u BDP-u. To znači da ili sve drugo mora rasti ili nešto moramo prodati, ali javni sektor se mora smanjiti. Moramo dalje privatizirati, ali to je političko pitanje, a u politiku ne bih ulazio.
Politika je i rat protiv korupcije. Jesmo li tu blizu održive razine?
- Rekao bih da smo tek na početku borbe. Hrvatsku statistika ubraja među tri najkorumpiranije zemlje u EU, mislim da s time nikako ne možemo biti zadovoljni. U Hrvatskoj korupcija, i kada se otkrije, često prolazi bez sankcija. Je li rješenje u visokim plaćama dužnosnika i strogim kaznama? Možda, u zemljama u kojima je korupcija gotovo iskorijenjena u pravilu je tako.
Imamo li snage sustići promjene koje su se dogodile u drugim zemljama, u velikom smo zaostatku?
- Morat ćemo ih sustići ili ćemo morati platiti visoku cijenu naše nesklonosti promjenama. A da bismo to postigli, moramo gurati od početka, od razvoja škola, do poticanja tehnoloških projekata. Nitko iz obrazovanog dijela mlade generacije više ne razmišlja unutar državnih granica - ne uspiju li svoje ideje ostvariti u Hrvatskoj otići će drugdje. EU je ogromno tržište, ne samo potrošača nego i prilika. Slovačka i Poljska to su, primjerice, znale odlično iskoristiti. I odatle su ljudi odlazili, ali danas se vraćaju i svoj zarađeni novac troše i investiraju u Poljskoj i Slovačkoj.