Analiza

Kako i po kojem ključu se dijeli zarada s državom

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 21.08.2017. u 09:07

Zagreb, 020215.
Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Branko Grcic na konferenciji za medije u Banskim dvorima predstavio je prioritete ulaganja iz Operativnog plana Konkurentnost i kohezija, zapocete i pripremljene projekte, te pozive za dodjelu bespovratnih sredstava iz EU fondova.
Na fotografiji: Banski dvori.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / HANZA MEDIA

Tko je u pravu - oni koji tvrde da lavlji dio dodane vrijednosti uvijek završi u džepovima najbogatijih ili oni koji smatraju da je slobodno tržište najbolji i najučinkovitiji lijek protiv siromaštva

Piše Danko Sučević

Vjerovali ili ne, ali kada kupite jabuku za dvije kune pa je prodate za tri kune pridonijeli ste bruto domaćem proizvodu Hrvatske! Prije prodaje ukupna vrijednost vaše imovine i imovine kupca je bila pet kuna, vi ste imali jabuku koju ste platili dvije kune, on je imao tri kune u džepu. Nakon prodaje vi ste imali tri kune u džepu, a on je imao jabuku koju je platio tri kune. Hrvatski BDP se povećao za jednu kunu.

Ako mislite da se u ovoj transakciji radi o prevari kupca onda razmislite još jednom. Zašto je kupac bio spreman platiti tri kune nešto što ste vi kupili za dvije? Pa recimo zato jer ste vi kupili sto kila jabuka direktno kod poljoprivrednika koji ih je uzgojio, dovezli ih u grad, zakupili štand na tržnici, stajali na tom štandu cijeli dan i na kraju bacili deset kila jabuka koje niste uspjeli prodati. Ili ste vi samo kupili jednu jabuku u trgovini koja se upravo zatvorila i vaš kupac sada više nema gdje kupiti jabuku, a baš je treba za ispeći pitu od jabuke jer je to obećao djeci koja su nemoguća cijeli dan.

Koji god razlog bio, ukoliko je transakcija dobrovoljna, došlo je do stvaranja dodane vrijednosti i tipičnog primjera win-win situacije u kojoj su oba sudionika zadovoljna krajnjim rezultatom. Dobrovoljnost je vrlo bitan uvjet zadovoljstva i zato se moderna gospodarstva nazivaju slobodnim tržištima, a osnovni smisao je upravo stvaranje dodane vrijednosti.

Sve je tako idilično dok se ne zapitamo na koji način se dijeli ta dodana vrijednost. Prema jednoj, u zadnje vrijeme popularnoj teoriji, sva dodana vrijednost odlazi najbogatijim ljudima te se tako povećava društvena nejednakost što se pod svaku cijenu treba spriječiti. Suprotni tabor na to odgovara da nije problem u zaradi pojedinaca nego u siromaštvu koje se u slobodnom tržišnom gospodarstvu uspješno uklanja upravo zbog stalnog stvaranja dodane vrijednosti za sve.

Koliko god ta diskusija bila zanimljiva na globalnom nivou, u svakodnevnom hrvatskom životu prilično je irelevantna. Društvena nejednakost po svim kriterijima, uključujući poznati GINI indeks, u Hrvatskoj je relativno niska. Međutim, glavni problem je i da je stvaranje dodane vrijednosti u gospodarstvu nisko. Pa ajmo pogledati kako se ta dodana vrijednost dijeli na stvarnim hrvatskim primjerima.

Dodana je vrijednost najjednostavnije rečeno razlika između cijene koju smo nešto platili i cijene koju je kupac nama platio. U slučaju proizvodnje nabavna cijena je cijena materijala, opreme, komunalija i sličnog, a u slučaju usluga je relativno niska i uključuje nešto opreme, struje, najma i sličnih troškova. Gledajući tu definiciju, a s obzirom na činjenicu da su stvaratelji dodane vrijednosti prvenstveno gospodarski subjekti, s Liderove liste 1000 najvećih hrvatskih tvrtki nasumice sam izabrao tri tvrtke iz različitih djelatnosti, ali s većinom poslovanja u Hrvatskoj: Plodine iz trenutno atraktivnog područja maloprodaje, Hrvatski telekom iz ICT industrije te Vindiju kao klasičnog proizvođača.

Već na prvi pogled vidljiva je poražavajuća činjenica: više od pola dodane vrijednosti u svim tvrtkama oduzme država! Najveći udio države je u PDV-u koji se u financijskim izvješćima ne iskazuje posebno pa ga nitko niti ne uzima u obzir. Međutim, ako je dodana vrijednost razlika između cijene koju smo PLATILI i cijene koju smo NAPLATILI onda je PDV i te kako značajna stavka. HT i Vindija su platile više PDV-a nego što su isplatili neto plaće radnicima! Ukupan udio poreza i doprinosa kod Plodina iznosi 54%, kod HT-a 56%, a kod Vindije punih 61%! Ostatak dodane vrijednosti dijele radnici i vlasnici pri čemu vlasnicima ostaje značajno manje, osim u HT-u. Gdje je značajan vlasnik opet država… Jasno je koji je najisplativiji biznis. Imati državu.

ELIPSO

Izdvajamo