Možda se nalaze na suprotnim stranama svijeta, ali Hong Kong, Sydney i Vancouver imaju nešto zajedničko. To su tri najskuplja grada za život na svijetu, pokazali su nedavno objavljeni rezultati godišnje analize priuštivosti stanovanja naziva "Annual Demographia International Housing Affordability Survey: 2017.", koju već 13. godinu provodi Inicijativa Novi Zeland.
Istraživanje je obuhvatilo 406 gradova u devet zemalja - Australiji, Kanadi, Hong Kongu (Kini), Irskoj, Japanu, Novom Zelandu, Singapuru, Velikoj Britaniji i SAD-u - uljučujući i 92 grada s populacijom od milijun i više stanovnika, a rezultati otkrivaju stanje na tržištu nekretnina prema podacima iz trećeg tromjesečja 2016. i pokazuju koliko je stanovanje priuštivo u tim zemljama.
Pokazatelj priuštivosti stanovanja računa se na odnosu prosječne cijene stambenih nekretnina i prosječnog dohotka kućanstva (prosječna cijena dijeli se s prosječnim dohotkom). Podijeljen je u nekoliko kategorija, a što je veći, građani si teže mogu priuštiti stan ili kuću u odnosu na druge analizirane zemlje: koeficijent do 3,0 označava "priuštivo stanovanje", od 3,1 do 4,0 "djelomično nepriuštivo", od 4,1 do 5,0 "teško priuštivo", a od 5,1 na više "vrlo nepriuštivo". Primjerice, ako je prosječna cijena kuće u Londonu 440.000 funti, a prosječni prihod kućanstva 51.800 funti, koeficijent, odnosno pokazatelj priuštivosti stanovanja iznosi 8,5, što je "vrlo nepriuštivo stanovanje". Ipak, londonsko tržište stambenih nekretnina nije ušlo u top 10 najskupljih gradova.
Prema riječima Olivera Hartwicha, izvršnog direktora Inicijative Novi Zeland, pokazatelj priuštivosti možda nije savršena mjera jer ne obuhvaća površinu nekretnina i kvalitetu gradnje, no zasad je jedini indeks koji omogućuje brzu usporedbu različitih tržišta.
Rezultati su tako pokazali kako je, za razliku od lani kada ih je bilo ukupno 26, ove godine 29 "vrlo nepriuštivih" velikih gradova, dok ih je 11 "priuštivo". Hong Kong je najskuplji grad posljednjih sedam godina, od njegovog prvog pojavljivanja u istraživanju. Njegov koeficijent, nakon lanjskih rekordnih 19, za ovu godinu iznosi 18,1, što znači da ima najmanje priuštivo stambeno tržište. To ne treba čuditi uzme li se u obzir da se stanovi površine samo 9 kvadrata u tom gradu iznajmljuju po cijeni od čak 385 dolara.
Nadalje, promatrajući prosjek velikih gradova, s populacijom većom od milijun stanovnika, ispada kako SAD, s najvećim brojem analiziranih gradova, ima prosječan pokazatelj od 3,9, pa ispada da ima priuštiljivije stanovanje od ostalih zemalja, iako je u kategoriji "djelomično nepriuštivo". Slijedi ga Japan (4,1), Velika Britanija (4,5), Kanada (4,7)... koji imaju "teško priuštivo stanovanje". Kada bi se, pak, promatrao prosjek svih 406 gradova, prema kojima su 94 grada "vrlo nepriuštiva", a 99 "priuštiva", ispada kako Irska već četiri godine zaredom ima najpristupačnije stanovanje, s prosječnim pokazateljem od 3,4. S druge strane, najskuplje zemlje su Novi Zeland, Australija i Hong Kong (Kina).
- Ovo istraživanje, kao i mnoga druga prethodna istraživanja i studije, ne ostavljaju ni najmanju sumnju da je stanovanje svugdje nepriuštivo te da je svaki put uzorkovano istim faktorom - ograničenom zalihom stambenih nekretnina. Jer, što je ponuda manja, cijene će se povećavati. Za studente ekonomije ovo nije nikakvo iznenađenje, no za mnoge političare je veliko otkriće. Srećom, The Wall Street Journal je lani objavio odličnu infografiku koja pokazuje što se dogodilo s cijenama stambenih nekretnina između 1980. i 2010. u američkim gradovima, koji su širili svoje stambene zone. Prema očekivanju, veća stambena ponuda išla je u korak s nižim cijenama - rekao je Hartwich.
Izdvojio je i infografiku časopisa The Economist, koja je obuhvatila stambeno tržište 20-ak zemalja. Prema toj usporedbi ispada da Njemačka, kako je rekao, ima vjerojatno najdosadnije stambeno tržište na svijetu jer su cijene stabilne, a da nije bilo krize s eurom i negativnih kamatnih stopa, vjerojatno bi se i danas nekretnine mogle prodati po istim, realnim cijenama po kojima su kupljene prije 20 ili 30 godina. Priča s Australijom, Novim Zelandom, Velikom Britanijom i velikim dijelom SAD-a je drukčija. Na pitanje kako Njemačka, i Švicarska sa sličnom situacijom uspijevaju osigurati stabilnost tržišta, Hartwich je istaknuo kako odgovor uvelike ima veze s načinom na koji se financiraju vijeća. Naime, u Njemačkoj i Švicarskoj općinski proračuni ovise o sposobnosti lokalnih vlasti da privuku nove stanovnike i porezne obveznike, stoga imaju i veću želju da potaknu razvoj i ostvare što bolje prihode. To im je, pak, omogućilo da imaju odgovarajuću i fleksibilnu ponudu stambenih nekretnina.
- Učinci nepriuštivog stanovanja na društvo postaju vidljiviji iz dana u dan. Mjere koje podižu troškove stanovanja uvijek će vjerojatno najteže pogoditi one s niskim primanjima, a smatramo da je najbolji način za rješavanje siromaštva i nejednakosti učiniti stanovanje priuštivim - napomenuo je Hartwich i dodao kako se ne smiju prihvatiti ekstremne razine cijena na stambenim tržištima, jer visoke cijene nisu znak da je neki grad uspješan, nego da nije u stanju omogućiti dovoljan broj stambenih nekretnina.
- Naravno, ako ste poznati sportaš, uspješni investitor ili TV zvijezda lagodno ćete živjeti u skupom gradu i imat ćete koristiti od svih pogodnosti koje globalni gradovi pružaju. Međutim, ako ste učitelj, medicinska sestra ili prodavač, vaše iskustvo života u gradu će biti vrlo različito i nećete biti u mogućnosti sudjelovati u gradskom životu. No, je li to vrsta društva u kojem želimo živjeti - upitao se i dodao da vjeruje kako je omogućavanje stanovanja priuštivim za sve građane danas važnije nego što je ikada bilo.
