Prvi pravi projekt scenografije bila je "La divina commedia - Inferno" u Centro Dramatico Nacional u Madridu u režiji Tomaža Pandura prije više od 20 godina. Uslijedio je dugi niz scenografija za razna kazališta diljem svijeta gdje je poznati kolektiv Numen/For Use, kako sami kažu, stvorio svoj "playground" za testiranje novih ideja. Nikola Radeljković se u razgovoru prisjeća njihova prvog iskoraka u scenografiju i suradnje s Tomažom Panudrom.
- On je uvijek tražio suradnike koji mogu proizvesti začudne prostore i efekte, a naša istraživanja sa špijunskim staklima bila su idealna za to uprizorenje. Ono s čime smo se susreli bilo je pravo vatreno krštenje. Iznimno kompleksan, iako naizgled jednostavan projekt u Španjolskoj bio je nevjerojatno profesionalno i ljudsko iskustvo koje je obilježilo naš scenografski rad, ali i razmišljanje o dizajnu i umjetnosti općenito.
Suradnja s Pandurom se nastavila i na nizu drugih zanimljivih predstava, od kojih su posebnu pozornost uživale predstave "Kralj Lear" Williama Shakespearea te "Simfonija tužnih pjesama" Henryka Goreckog gdje dizajneri stvaraju jednu sinergiju i brišu barijeru između dizajna, arhitekture i scenografije.
U nastavku nam otkrivaju kako to i nije nešto previše neobično te da razlike između tih svjetova leže samo u ograničenjima i prioritetima koji su druge prirode.
- U industrijskom dizajnu nužno je iznimno pažljivo rješavati funkciju i mogućnosti masovne proizvodnje dok je u scenografiji primaran vizualni dojam i tranzicija scena, ali još je važnija sinergija s dramaturgijom i mizanscenom. A definiranje koncepta i tehnike vizualizacije i komunikacije su de facto jednaki. Važno je znati zašto i za koga te kojim alatima nešto radimo - napominje Radeljković.
Teško je staviti jedan zajednički nazivnik za njihove scenografije - od "Pepeljuge" do "Alise" začudnost je ono što hipnotizira u svim njihovim scenografijama.
- Svaki projekt je individualan. Jednom je ishodište za stvaranje nešto izvučeno iz teksta, drugi je put to reakcija na prostor, a treći komunikacija s redateljem. Proces je svaki put drugačiji, i to je možda i najinteresantniji aspekt rada u kazalištu. Ono nudi više slobode u smislu eksperimenta i formalne ekspresije i sve je zapravo fikcija pa je prostor imaginacije neograničen - zaključuju iz Numena.
