Arhitekta Roberta Jonathana Lohera posjetili smo u stanu u Đorđićevoj ulici u Zagrebu, gdje živi s obitelji. Sudjeluje u organizaciji Dana arhitekata koji se od 21. do 23. ožujka ove godine održavaju u Puli, pa je trenutno prilično užurban, iako je inače "kuler". Robert je i strastveni planinar, pa je i to bila tema našeg razgovora.
KAKO BI OPISAO SVOJ DOM?
Stan u kojem živimo velik je građanski stan, sagrađen 30-ih godina prošlog stoljeća. Arhitekt je bio Vladimir Šterk, isti onaj arhitekt koji je projektirao Planinarski dom Runolist na Sljemenu, koji je sigurno jedna od omiljenih mi zgrada. Stan je jako razveden i često je potrebno prijeći mnogo koraka da se dođe s jednog kraja na drugi, a nerijetko međusobno komuniciramo i mobitelima jer nam se ne da nadvikivati.
KOJI JE TVOJ OSOBNI STILSKI ZNAK?
Uglavnom izbjegavam odijela i brendiranu odjeću. Volim nositi planinarsku odjeću i obuću, primjerice otporne cipele za sva godišnja doba. Volim hlače s puno džepova, tako da mogu dugo tražiti u kojem se od njih nalaze ključevi. Ponekad kupujem na odjelu zaštitne odjeće u Bauhausu jer tamo nalazim vrlo praktične odjevne predmete.
ŠTO SAD ČITAŠ?
Čitam roman ‘Tvoj sin Huckleberry Finn‘ Bekima Sejranovića za naš književni klub, koji okuplja nekolicinu prijatelja različitih profila, a koji su u međuvremenu postali neizostavan dio mojeg života.
GDJE U STANU RADO SLUŠAŠ MUZIKU?
Muziku volim slušati dok radim. Audiofili će me prezreti, no slušam MP3 iz računala. Rado slušam muziku koju sam snimio prije dvadesetak godina, još dok sam radio s Branimirom i Petrom. Volim i ambijentalnu glazbu, na koju me navukao moj dobar prijatelj Mario Sušilović, koji je bio glazbeni mentor mnogima. Tada me pogledao i rekao da je Sigur Ros za mene. Doista, dva njihova koncerta na kojima sam bio dandanas su mi posebno prirasli srcu.
NAJDRAŽI KONCERT?
Izdvojio bih dva koncerta Leonarda Cohena, koji, barem meni, nije neki doživljaj na zvučniku. Uživo je bio nešto sasvim drugo. Energiju i finoću koju je prenio bila je neponovljiva.
I, naravno, jako volim kada naša kći Ilona vježba flautu. Neponovljivo je kada ju prati kujica Ela. Ona tijekom svake njezine probe zavija kao vuk.
KAKO JOJ IDE FLAUTA?
Ukratko rečeno, rastura. S 13 godina već zna da želi studirati flautu, što je nama roditeljima jako drago. Put do toga je još dug i neizvjestan, ali raduje me njezino usmjerenje. Baš ovaj mjesec ima više nastupa u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, pa je trenutno opsadno stanje u stanu, pogotovo kad je riječ o odabiru haljina za nastup. Jako volim kad nastupa s dvije kolegice - taj je trio doista čaroban.
NAJBOLJI SUVENIR U STANU?
Definitivno vjeverica od stiropora koju je kupila moja pokćerka Ana, ženina kći iz prvog braka, kada je imala, rekao bih, šest, sedam godina. Sam predmet je grozan, oličenje kiča par excellence, ali kupljen s takvom strašću da mu je to dalo vrijednost.
USKORO SU DANI ARHITEKATA U PULI. ŠTO TE U TOME NAJVIŠE VESELI?
Veselim se što ćemo se kao struka opet okupiti na jednom mjestu, iako osobno nisam uključen u samu reviju, nego ‘samo‘ u organizaciju, što je već samo po sebi vrlo kompleksan zadatak. No, s vrijednim kolegicama iz tajništva Komore ništa nije teško; moram ih pohvaliti.
KOJE TI JE BILO POSLJEDNJE ZANIMLJIVO PUTOVANJE?
Nisam jako mobilan, tako da rijetko odlazim na daleka putovanja. No, to nadoknađujem bližim turama. Posljednja na kojoj sam bio bila je tura na Matić poljani u Gorskom kotaru, blizu Bijelih i Samarskih stijena, što je jedan od najljepših predjela Lijepe Naše. Bio sam poslom u Tuku, radi obnove Planinarskog doma, pa sam iskoristio priliku prošetati psa po toj lijepoj ledini.
NAJDRAŽA SLIKA U STANU?
Imamo jedan rad Baneta Milenkovića, koji mi je jako drag slikar. Na zidu imam još jednu lijepu sliku Maje Rožman i Igora Čabraje, koje su ne samo suprugini kolege s posla nego su nam i dobri prijatelji. još su mi dvije slike jako pri srcu - jedna je instalacija mojeg dobrog prijatelja Lea Vukelića, koja se sastoji od folije kojom sam ‘oblijepio‘ njihovu kuću na Bijeniku, a druga je slika koju mi je poklonila njegova supruga Iva Matija Bitanga, njezin, rekao bih, autoportret.
VODITELJ SI KOMISIJE ZA PLANINARSKE OBJEKTE U HRVATSKOM PLANINARSKOM SAVEZU. VJEROJATNO SI I SAM PLANINAR?
Jesam, strastveno volim planine iako me je zub vremena udaljio od nekih zahtjevnijih ruta koje sam volio obilaziti. To su bili trenuci iskrene sreće, ostatak života je odrađivanje obaveza. Planinarenje vidim i kao mentalno čišćenje, jer nema ništa besmislenije nego ganjati neki vrh ili neku zahtjevnu stazu, niti ima išta ljepše nego stati na vrh, biti sam iznad svega. Doline i svijet ispod nas izgledaju toliko mirno i pitomo. Ono lijepo kod planinarenja je i to što se događa određena selekcija - ljudi u planini su susretljivi, vole porazgovarati, podijeliti hranu i piće, a to u ‘dolini‘, u svakodnevnom životu, često zaboravljamo.
NAJDRAŽE PLANINARSKO MJESTO?
Dolina Vrata ispod Triglava. To je bio moj prvi susret s visokim gorjem i urezao mi se kao ultimativno mjesto. Sjeverna stijena Triglava visoka je gotovo 2 km, a široka 5 km; to je kadar koji ostaje urezan cijeli život. Pogotovo kada se ta stijena upozna, kada se otkrije bezbroj staza, vidika, izvora, ona postaje jako familijarna, bliska. Često kada putujem prema Austriji ili Njemačkoj, namignem Triglavu jer se nakon skoro 40 godina druženja znamo već prilično dobro. Sljedeće mjesto s dobrom planinarskom energijom za mene je Samoborsko gorje, posebice dio oko Oštrca; ima neku mediteransku crtu, koja je jedinstvena samo njegovu grebenu.
ROĐEN SI U MÜNCHENU?
Da, to je moj rodni grad. Otac mi je bio Austrijanac s boravkom u Njemačkoj, a majka je došla raditi tamo. Upoznali su se, a mama i ja smo do razvoda roditelja živjeli u tom lijepom bavarskom gradu. Blizu je, tako da sam često u posjetu rodbini. Putovanje autom ili vlakom u München poput nekog je rituala vraćanja u djetinjstvo, put sam već mentalno podijelio na sektore koji mi ga čine kraćim. Najljepši put natrag u Zagreb bio je jednom preko Großglocknerske ceste, inženjerskim čudom. Bez pretjerivanja, morao sam zastati svakih 500 metara jer su pogledi bili nevjerojatni. I tek tada shvatite koje su Alpe barijera ukinuta autocestom i tunelima što je probijaju.
Nakon Münchena sam živio i na selu, neposredno uz slovensku granicu, na rijeci Sutli.
NAJDRAŽA ILUSTRACIJA, SLIKA ILI FOTOGRAFIJA?
Jako su mi drage grafike koje moja supruga izrađuje na Akademiji likovnih umjetnosti, na kojoj je zaposlena. Imaju neku iskrenost u sebi, ne zato što su njezine, nego zato što je to medij koji nije izvorno njezin.
OTKRIJ NAM NEKI OMILJENI PODCAST...
Nije podcast, ali za vožnju automobilom snimio sam si stick s MP3 glazbom, a njega sam stavio i jedan intervju s Miesom van der Roheom, jednim od četiri najveća arhitekta 20. stoljeća, koji je preminuo krajem 60-ih godina. Njegove zgrade imaju crtu arhaičnosti, nešto što će nadrasti trendove i ući u kanon. Slično kao što ušli antički grčki hramovi i renesansne crkve - to je Mies. I slušati njega posebno je iskustvo, njegov glas iz kojeg se osjeća energija, koja utjelovljuje njegov rad. Pogotovo zato što je iz grada Aachena, u kojem je stolovao i Karlo Veliki, ali gdje je stvarao i Rudolf Schwarz, Miesov suvremenik i manje poznati arhitekt, međutim, s veličanstvenim opusom uglavnom crkava.
KAKO SE ZOVU TVOJI PSI ?
Pipi i Ela. Obje su usvojene. Pipi je iz utočišta Utina iz Karlovca. Nisam bio siguran želim li je kad sam je vidio prvi put, ali danas je ona prvorođeni od dva pasa. Komuniciramo pogledom. Ela je belgijska ovčarka, pas s najvećim srcem na svijetu, ali jako šeprtljavim karakterom. Teško je odgojiva, ali na poslu je svi vole. Ona, naime, kad god može, ide sa mnom na posao.
TVOJA ZGRADA POS-a U ĐAKOVU KOJU SI RADIO S KOLEGAMA STRUKA JE NAGRADILA. JOŠ NISMO PREBOLJELI ŠTO VIŠE NEMA ARHITEKTONSKIH NATJEČAJA ZA ZGRADE POS-a...
Ono je bilo sretno vrijeme za afirmaciju mladih arhitekata. Petar Mišković, Branimir Rajčić i ja iskoristili smo tu pruženu priliku i ne mogu zaobići činjenicu da nam je bila odskočna daska, kao i mnogim drugim mladim, a danas sredovječnim arhitektima. Općenito je stambena arhitektura danas pala na jako niske grane, mnogo je loše i nekvalitetne gradnje, a pritom ne mislim na kvalitetu same gradnje, nego na kontekstualno uklapanje u okoliš. Grade se zgrade gdje se ne trebaju graditi, na čudnim mjestima, bez potrebnog planiranog okoliša. Novi Zagreb je primjer izvrsne stanogradnje u urbanističkom smislu. Nažalost, investitori, a nažalost prate ih i moje kolege, još uvijek žele maksimalno iskoristi pruženu priliku za maksimalnim profitom, no kada se sagleda cijela slika - grad u takvoj izgradnji gubi. No, već dugo vremena nedostaje svijest o kolektivu i o tome što je dobro za javno dobro.
TVOJE PIĆE JE...
Nakon svih pokušaja, ipak moram priznati da mi je najbolja izvorska voda. Često pijemo iz dosade, još češće zato što smo doista žedni, ali voda s izvora ima neku sublimacijsku notu - ima tu zvuka, mirisa, potrebe i užitka.
DOBRA SERIJA ILI FILM KOJI SI NEDAVNO GLEDAO?
Izdvojio bih ‘Better call Saul‘ - izvedenicu od ‘Breaking bada‘, koji sam pogledao na nagovor svojeg kuma i prijatelja Marka. Obuhvaća sve faze života, gluma je izvrsna - odnosno, gluma je toliko autentična da gotovo i nije gluma. Nešto poput ‘Top-liste nadrealista‘, gdje su glumili isto tako autentični likovi.
