…a okićenim se prostorijama širi dječji smijeh, znamo da je stiglo najljepše vrijeme u godini.
Što je potrebno za najljepšu božićnu priču? Obitelj, složili bi se mnogi. E, pa ovu priču čine mama, tata i četvero djece… svako dijete onom drugom je do uha. Žive, naravno (i to ne samo za potrebe priče), u predivnoj drvenoj kući u okolici Ivanić Grada. Do prije osam godina živjeli su u Zagrebu.
Za osobe koje se s četiri zagrebačke generacije zaista mogu zvati Purgerima pomalo je čudno da su cijeli svoj život odlučili preseliti na selo, ali obitelj Hotko Pavić tu se, kažu svi članovi jednoglasno, pronašla.
– Shvatili smo da nas stan od 50 kvadrata u Zagrebu već pomalo guši. Krenuli smo u potragu za novim domom i nakon godinu dana pronašli smo kuću u kojoj danas živimo… To je kuća s dušom. Iz svake njezine pore izlazi dio povijesti koja se stvarala od 1892. godine, kada ju je neki mještanin sagradio svojim rukama… i s puno ljubavi – priča Andreja Hotko Pavić.
Kada su uselili u kuću, obitelj je imala samo tri člana. No, kako su godine prolazile, broj ukućana bivao je sve veći: prvo ih je bilo troje, pa četvero, uskoro petero i napokon šestero. – Kuća je zaista stara, ali to smo i planirali. Htjeli smo rustikalan stil i u njemu smo se pronašli. Iako smo je potpuno renovirali, zadržan je duh prošlosti. Ono što je najvažnije, suprug i ja sve smo napravili svojim rukama. Doslovno… Dobro, nismo sami postavili podno grijanje, ali uređenje interijera zaista je naš rad.
Suprug je bio zadužen za grublje radove, a finese i kreativa bile su moj posao – smije se simpatična Andreja dok istodobno dočekuje i ispraća djecu za školu, a najmlađi sin cijelo vrijeme trčkara oko nje. U ovoj kući bilo je mnogo posla. Mijenjao se raspored prostorija, a danas raspored kuće izgleda ovako: ulazi se kroz velika drvena vrata koja otvara jedan jedini starinski ključ. Ulazi se u veliki hodnik u kojem je preko cijelog zida Andrejin diplomski rad “Niz”. Ona je, naime, kiparica pa i ne čudi doza kreativnosti koja se osjeti odmah na ulasku.
S lijeve strane, iz hodnika, ulazi se u dnevni boravak i blagovaonicu koja je povezana s kuhinjom. Sva osjetila već odaju da su u ovu kuću stigli blagdani. Iz kuhinje dopire miris pite koja je u pećnici, a kolačići i čaša mlijeka na ulazu već spremno čekaju Djeda Božićnjaka kojem su klinci osim okrjepe ostavili i pisma sa željama. Dnevni boravak također je potpuno napravljen rukama ukućana. – Koliko god ima prekrasnih stvari i koliko god mi se one sviđale (a nagledala sam ih se i napipala na tisuće), meni je najdraže da sam okružena jedinstvenim predmetima koji imaju našu energiju. One su naš mali trag postojanja i rada, ljubavi i upornosti – opisuje Andreja svoj dom i detalje koji ga upotpunjuju. I zaista je tako.
Ljuljačka u dnevnoj sobi jedinstvena je, isto kao i stol, komoda, ali i božićni ukrasi. – Drvce smo napravili od četiri letve. Zabili smo čavliće, povezali sve špagom i ukrasili lampicama. Jastuke sam također ja izradila. Oslikala sam ih u božićnom duhu, a to sam napravila i sa zavjesama – priča Andreja kako malim, jednostavnim, a efektnim sitnicama unijeti blagdane u svoj dom. Blagovaonicu čini stol i stolci kućne izrade.
Ukućani su željeli spoj pomalo modernog, ali opet starinskog. – Stolce sam napravila prema motivima koji se mogu vidjeti u ovom selu – dodaje vlasnica, koja se pobrinula da za vrijeme blagdana svi ukućani primaju i šire ljubav, a dodatni motiv za to im je imela na prolazu između blagovaonice i kuhinje. Tako da poljupci sigurno pršte sa svih strana. Kuhinja pak ostavlja bez daha. Sve plohe napravljene su od betona, a donji elementi zatvoreni su materijalom od vreća za transport kave. Stol i stolci također su starinski. Osim pripremom kolača, blagdanski duh Andreja je začinila izradom pregači i kuhinjskih krpa s natpisima. Za oko nam je zapela ona s duhovitim natpisom “merry whatever”. Zid uz koji je smještena pećnica prebojan je i služi kao ploča za pisanje na kojoj se nalaze stihovi pjesme “Tiha noć”.
Iz kuhinje se kroz druga vrata opet dolazi u hodnik gdje je pod, kao i u već opisanim prostorijama, grijani cigleni. U produžetku hodnika je roditeljska spavaća soba i kupaonica. Odmah uz spavaću sobu, u hodniku, ispod stepenica za drugu etažu, svestrana mama Andreja postavila je adventski kalendar. Naravno, ni on nije kupovni. Napravila ga je jednostavno i s mnogo ljubavi. Na špagu je zavezala kartone koji odbrojavaju dane do Božića.
Na ulazu u roditeljsku sobu postavljene su svjećice. U sobi se nalazi krevet napravljen od pronađenih greda na imanju koje su kupili i ormar koji je poklon prijateljice. Bračna intima napravljena je bijelim plahtama koje se spuštaju sa stropa. Na noćnom ormariću je drvce, ali ne sa željama, već sa zahvalama. – Lako je uvijek nešto željeti, ali ponekad moramo zahvaliti. I to za velike stvari, poput zdravlja i ljubavi, ali i za sitnice koje uljepšavaju život.
Eto, ja sam zahvalila na skuhanoj kavi koju mi svako jutro priprema suprug – smije se Andreja. Stepenice vode u dječju oazu. Naime, cijeli gornji kat posvećen je djeci i njihovim potrebama. S lijeve strane je spavaća soba dvoje djece, iz nje se prolazi kroz hodnik namijenjen za igru, a desno je još jedna soba u kojoj spava dvoje najmlađe djece. – Svi oni imali su isti put. Prve dvije godine života svako dijete je spavalo s nama u sobi, a onda su se polako penjali na kat. Sada, eto… nakon mnogo godina spavamo sami, suprug i ja – smješka se Andreja.
Potkrovlje je oblijepljeno Andrejinim bilješkama iz studentskih dana i listovima knjiga iz umjetnosti. – Nekako sam mislila da ću nesvjesno svakodnevno gledajući u strop naučiti nešto o umjetnosti – objašnjava. U sobi starije djece su krevet, paleta s madracima i pisaći stol, ali i mali kutak za zamorca. Prostor za igru čine dva stolca, komoda s televizijom i stolić obojan kao školska ploča, dok su na podu nacrtane društvene igre poput “Čovječe, ne ljuti se”. Najmlađe ukućane u sobi pak veseli snješko i oblačić koje je također izradila njihova majka.
Tu su i lampice, naravno… Jedan dio zida i ovdje je prefarban bojom za školske ploče pa su djeca nacrtala okićeno božićno drvce. I dok nam Andreja pokazuje zadnju prostoriju, jedan od dječaka otvori prozor u sobi. – Joj ne! – kaže Andreja. Što je bilo, pitam je. – Bila su, djeca… – nasmije se. – Ma prije nekoliko dana netko od njih se objesio i polomio prozor pa ga sad samo tata zna zatvoriti. Sad čekamo tatu. Da ga zatvori, ali i popravi – kaže Andreja i poziva nas da se pridružimo za obiteljskim stolom kako bismo jeli pitu upravo izašlu iz pećnice. Miris cimeta i jabuke širi se kućom, a mi uživamo u toploj obiteljskoj atmosferi koja nas je potpuno obuzela…
Foto: Sandra Šimunović/Hanza Media
