Kada sam prije gotovo 20 godina prvi put bila u kući Una u malom selu Kranjčići, samo nekoliko kilometara od srednjovjekovne ljepotice Svetvinčenat u Istri, oduševila sam se. Bila je to moja idealna kamena kućica u prirodi. Očuvani i obnovljeno suhozidi opasavali su ovu šarmantnu i ljupku kuću na rubu sela. Gorostasne ladonje pružale su prijeko potreban hlad. Dvorište je pozivalo na uživanje na brojnim ležaljkama i ljuljačkama, ili za kamenim stolom ispod rustikalne nadstrešnice.
Bila je obnovljena u skladu s tradicijom, a to znači da su se očuvali svi prirodni materijali kao što su kamen i drvo. I ne samo to, vlasnici Biserka Vranić i njezin suprug, sada pokojni Predrag Spasojević, poznati pulski dizajneri i umjetnici, u kuću su ugradili ostale rustikalne elemente, poput starih drvenih greda, tavelica, starih kamenih umivaonika, saliža, odnosno kamenih podnih ploča, dasaka. A njihova posebna ljubav prema dizajnu, ali i antikvitetima i starim stvarima, uredila je kuću u pravi mali raj s puno predivnih detalja. Da, tada mi je kuća Una ostala u sjećanju.
I kada me Biserka ponovno prije nekoliko dana pozvala u kuću koju je, kako kaže, malo nadopunila modernijim predmetima i namještajem te ju preuredila, opet sam jednako bila oduševljena. Jer je to ostala ona ista kuća iz mog sjećanja. Puna detalja, duše i onog nečega posebnog. Biserka je odlučila kuću, koja se iznajmljuje već 20 godina, malo osvježiti, na način da je u kuhinji postavila novi kuhinjski otok, maknula staru drvenu vitrinu, postavila grijanje, uredila umjesto jedne sobe prostrani dnevni boravak, u kojem se umjesto televizora nalazi projektor, postavila novu rasvjetu. Sve u svom specifičnom stilu koji će ljubitelje starina naprosto oduševiti. Dok nam pokazuje kuću, prisjeća se kako su je kupili i prvih dana koje su ona i suprug s djecom tamo proveli.
Nezaboravni vikendi
- To je kuća koju smo odlučili kupiti u vrijeme Markovića, krajem osamdesetih godina. Dok su svi ostali po povlaštenim uvjetima kupovali automobile, mi smo se htjeli maknuti iz užurbanoga grada. Naša Una tada je bila malo dijete, nije imala niti godinu dana. Uzeli smo je u auto i krenuli u istraživanje Istre u potrazi za kućom. Krenuli smo od sjevera Istre i polako smo se počeli spuštati prema jugu. Sve što nam se sviđalo, nije bilo papirnato sređeno. I onda smo došli u Svetvinčenat na ručak i vidjeli znak za selo Kranjčići. Tu nas je privukla jedna mala kućica, no seljani su nam rekli da nije na prodaju. Ali su nas zato uputili na jednu kuću na kraju sela. I odmah sam se zaljubila u nju. Bila je izolirana i imala je neki svoj mir i okruženje - prisjeća se Biserka kupnje ove stare kuće koja je bila u vlasništvu dviju sestara. Prvih 10 godina nisu na njoj ništa radili, ali su u Kranjčićima provodili vikende. A onda je krenula velika revolucija obnova starih kuća u unutrašnjosti Istre, kojoj se ovaj par svesrdno priključio.
- Kuću smo počeli renovirati 1999., a bila je gotova 2000. godine. Bili smo jedni od pionira tadašnjeg ruralnog turizma, kada nije bilo toliko ponuda kuća za odmor kao što je to slučaj danas. U tadašnjem katalogu turističke agencije I.D. Riva Tours, kojoj smo do danas ostali vjerni, bili smo jedan od prvih 10 takvih objekata u Istri. A danas je jedna od prvih 10 kuća u Istri koja je ušla u projekt Eco Domus, ekološki certificirane kuće u Istri - priča nam Biserka.
Bijeg iz grada
Kuća je prije obnove bila jako derutna. Imala je krov samo u jednom dijelu, dok je štala, koja se drži za kuću, gdje je sada dnevni boravak, bila bez krova. Na podu u današnjoj kuhinji bila je kamena stijena, ali i zemlja. Tu su prijašnji vlasnici imali konobu. Na katu, gdje su danas jedna soba i kupaonica, bila je nekad mala kuhinja i jedna sobica, dok se u potkrovlju, gdje se danas nalazi još jedna soba, držala pšenica, sušili su se pršuti, kobasice.
- Kada smo kupili kuću, tada već sigurnih 10-15 godina u kući nitko nije živio - kaže Biserka. Priznaje da nije imala viziju što će njihov "bijeg iz grada" postati. Jednostavno je postojala ta potreba boravka na selu.
- Htjela sam se više povezati s prirodom. Ujedno, ta je kuća bila neka moja poveznica s kućom moje bake u Ližnjanu kakva je nekad bila. Moja je baka u kući imala kamene lavandine, saliže, baš kao što ih danas ima kuća Una. Njih smo zajedno s gredama u to vrijeme tražili po cijeloj Istri. Sve smo kompletno morali napravili nanovo. Dakle, našli smo stare grede, obnovili ih i postavili na ovu kuću. Danas izgledaju kao da su uvijek bile tu. Isto tako smo postavljali i tavelice kao podne obloge te smo s njima radili i krov kako se nekada radilo. Dakle, na krovnu konstrukciju su se postavljanje tavelice, letvice, izolacija pa kanalice, priča nam vlasnica kuće koja je naziv dobila po njezinoj najstarijoj kćerki.
Trebalo je otkopati i pojačati temelje, srediti zidove, prilagoditi otvore vrata i prozora današnjim standardima. Primjerice, vrata su bila tako niska da njezin suprug nije mogao proći kroz njih. Svi nadvoji su napravljeni nanovo, i majstori kamenoklesari su se s njima poigrali. Niti jedan nije isti.
Tkalački radovi
- U tu kuću smo Predrag i ja unijeli puno ljubavi, predanosti i angažmana. I nekako smo ostvarili neke svoje vizije estetskog i praktičnog karaktera. Oboje smo kreativci. Ja sam se posebno posvetila detaljima. Tako sam u kući sve šivala, od zavjesa, preko posteljine, do navlaka za jastuke i stolice, obnavljala sam stare predmete. A sada, svaki put kada sam negdje na putovanju zajedno s kćerima uvijek kupimo nešto za Kranjčiće. Primjerice, poštanski sandučić kupila sam na buvljaku u Parizu. A tako i mnogi drugi predmeti imaju neku svoju priču. Kada su kćeri Una, Iskra i Asja odrasle, i one su dale svoj doprinos uređenju kuće jer su naslijedile našu kreativnost. Ovdje rado borave zajedno sa mnom kada se kuća ne iznajmljuje - govori nam dalje vlasnica kuće, koja se nakon odlaska u mirovinu odlučila posvetiti svojoj velikoj strasti, a to je tkanje. U Puli je otvorila svoj atelje, gdje ima tkalački stan. Tamo su izloženi njezini radovi, a to je i mjesto gdje održava radionice tkanja. Naravno, i kuća u Kranjčićima ukrašena je njezinim brojnim kreativnim radovima.
Zanimljivo je da kuća nema bazen, za razliku od drugih sličnih u Istri.
- Prije svega nema bazen jer ja nisam ljubitelj bazena. Više preferiram čisto more, a i nisam pomodna. Kuća trenutačno ima eko certifikat i uređena je po svim principima ekologije i održivosti. I nju biraju ljudi koji su isto tako ekološki osviješteni i vole prirodu. Ona je na osami i ima neku svoju intimu i takve goste privlači. Rijetko tko pita za bazen. Štoviše, dolaze gosti koji žele kuće bez bazena - ističe dalje.
Osim što je predivno uređena, kuća sama po sebi ima neku svoju dušu, priču, obiteljsku povijest. Ne zna se kada je točno sagrađena, vjerojatno krajem 19. stoljeća. Iako u njoj nije bilo puno predmeta kada su ju kupili, sačuvala je tu neku svoju intimu. To je prepoznala i nekadašnja vlasnica kuće koja je odlučila posjetiti Biserku.
- Nakon prve sezone otvorili smo vrata za javnost jer su bili dani otvorenih vrata koje je organizirala Istarska županija. Tada nas je posjetila jedna od vlasnica kuće koja me je zagrlila i počela plakati. Rekla mi je da je mislila da ćemo srušiti kuću i na njezinim temeljima sagraditi novu. Rekla mi je i da je kuća baš onakva kakva bi trebala biti. Čak je zamolila bi li njezina tetka iz Italije, koja se u kući rodila, ovdje mogla napraviti piknik. Una ima tu neku povijest i priču - zaključuje Biserka.
