Otkako je 1993. Manuel, novinar koji voli rock glazbu i operu gotovo jednako kao i društvene mreže, kupio i uselio u potkrovlje od 30 četvornih metara u madridskoj četvrti Lavapiés, konfiguracija prostora nije mijenjana. Pod kosim krovom od vidljivih drvenih greda bez ikakve izolacije koji je potkrovlje činio pomalo tmurnim i zagušljivim mjestom, prostor je uključivao dva nosiva zida koja su ga razdvajala u tri prostorije (dnevni boravak-kuhinja-blagovaonica, kupaonica, spavaća soba) te poluskrivena i nedovoljno iskorištena terasa.
Bilo je to krajem 2020., usred pandemije, kada je taj isti Manuel, nedvojbeno pod utjecajem vitalnog ograničenja koje je pandemija donijela svima, odlučio potpuno i radikalno renovirati svoj dom. Javio se arhitektonskom uredu GON ARCHITECTS i zamolio ih za injekciju domaćeg optimizma.
- Kad smo došli, bile su nam odmah jasne radnje za preuređenje ovog prostora u novi dom. Mogu se sažeti u tri riječi: rušiti, perforirati i opremiti – opisuje arhitekt.
Nosivi zid između spavaće sobe/terase i dnevnog boravka/kuhinje/blagovaonice uklonjen je kako bi se stvorilo jedinstvo; napravljene su nove perforacije na krovu kako bi se unijelo što više prirodnog svjetla, a perimetar kuće opremljen je novim sustavom za pohranu od poda do stropa, prekrivenim staklima koja ga čine nestalim. Radilo se o tri operacije, jasne koliko i precizne, s minimalnom energijom i maksimalnim rezultatima.
Ono što je na kraju dobiveno je svijetli, bezbrižan i udoban prostor, pridjevi svojstveni kući na plaži. Korišteno je nekoliko materijala, ali vrlo dobro odabranih: keramika, boja i staklo.
Konačna slika potkrovlja velika je soba, prostorna, svijetla, toplinski učinkovita i s atmosferom koja se može mijenjati, pretvarajući sobu u scenografiju koja se otvara i zatvara prema raspoloženju, kao što se zastor kazališta otvara i zatvara. Jedinstveno i kontinuirano okruženje, ali promjenjivo ako se želi, gdje se prijelaz iz jedne sobe u drugu odvija na fluidan način, s referencom na različite komada namještaja koji ga čine (stol, tri stolca, lampa, fotelja i krevet). Zajednički prostor cijelog prostora je pod - Klein plava poliuretanska boja koja se proteže kroz cijelu kuću, kao da je riječ o morskom tepihu, pomažući zamagliti granice između interijera/eksterijera, javnog/privatnog, otvoreno/zatvoreno.
Radnje vezane za odmor i opuštanje odvijaju se, metaforički rečeno, u špilji: pragu lakiranom sivom bojom s kojega, u vodoravnom položaju, možete gledati u nebo Madrida i danju i noću, i gdje su u pozadini, tri LED trake različitih duljina koje su posveta američkom umjetniku Danu Flavinu.
Terasa, koja je keramičkim zidom okrenutim za 45 stupnjeva povezana s interijerom, postaje još jedna prostorija koja unosi svjetlost i prozračnost i tamo se nalazi nalazi klupa od istog materijala koja poziva da u ljetnim popodnevnim satima prilegnete i odrijemate, pojedete nešto fino s prijateljima ili samo sjedite i čitate.
Arhitekti su projekt nazvali Beach House odnosno Kuća na plaži, ali radi se zapravo o centru grada gdje mora nema ni na vidiku. Ipak stvoren je takav prostor u kojem se posebno uživa u samoći i imate dojam kao da ste negdje blizu morske pučine gdje možete odmoriti u tišini.
