Poznati autor i sociolog i njegova supruga, uspješna spisateljica, poznaju se još iz tinejdžerskih dana kada su bili najbolji prijatelji, no baš kao što priliči tom dobu, negdje po putu su se udaljili, da bi se ponovno spojili na faksu - što je početak njihove ljubavne odiseje koja je većinu vremena spektakularna.
BRUNO ŠIMLEŠA
Upoznali smo se prvog dana srednje škole prije nevjerojatne 32 godine. Penjali smo se ogromnim stepenicama II. gimnazije, razmijenili par nervozno uzbuđenih riječi i vrlo brzo postali najbolji prijatelji. Živjeli smo na dijametralno suprotnim dijelovima Zagreba, ali često smo sate poslije škole provodili na telefonu ili sam ja autobusom i tramvajem došao do nje. Situacija se mijenja krajem srednje škole kad Whitman, Sylvia Plath, ali prije svega, Nietzsche ulaze u moj svijet i teško da mogu zamisliti razgovor koji nije razgoljen do kraja. Koji ne ide maksimalno duboko. Možete samo zamisliti koliko sam bio popularan. Tada sam joj postao naporan (ponekad sam i danas), a ona meni nedovoljno životno ambiciozna. I tako smo proveli sljedećih 5-6 godina. Oboje smo studirali na Filozofskom, ali nismo klapali.
Otišli smo na kavu jednom godišnje i to je bilo bolno neusklađeno. Situacija se mijenja kad se Maja vratila s višemjesečnog druženja Latinskom Amerikom. Postala mi je bliskija, više svoja, a ne svačija. A i ja sam postao normalniji pa nisam morao baš svaki razgovor započeti i završiti s potragom za smislom života. Tada smo se ponovno povezali i baš smo nedavno proslavili 22 godine veze. U našem stilu, bez previše pompe, uz njezine omiljene kale. I dalje nas volim. Nakon 22 godine koje su većinom bile sjajne. Volim njezinu prisutnost i ženstvenost. Volim njezinu nježnost i oštrinu kad je potrebno. Iako mi i dalje nije jasno kako se žešće svađa na španjolskom jeziku nego na hrvatskom, žestoka je kad treba biti. Volim njezinu ljubav prema pisanoj riječi i dubini osjećanja. Ona srce nosi na dlanu.
Ponekad zbog toga više pati, ali najčešće dublje upija ljepotu pa je to ipak njezina supermoć. Volim što se i dalje otkrivamo. Uvijek sam tvrdio da veza može biti svježa i desetljećima ako se ljudi razvijaju, umjesto da se utapaju u pukom odrađivanju života. Volim što (se) danas drugačije volimo nego što smo se voljeli jučer. I volim što sam siguran da ćemo (se) sutra drugačije voljeti nego što (se) volimo danas. Volim i što volimo našu kćer. Iako moj nordijski pristup i njezin više zaštitnički pristup nisu dobra kombinacija, nadam se da je ono u čemu smo se poklopili ipak u malenoj stvorilo zdravu jezgru. Ma zapravo, kakva malena... Već je odavno barem medium. Volim što me zna vidjeti.
Volim što sebe zna osjetiti. Volim trenutke kada mi otvori nove horizonte. Volim što svojim glasom može ogoliti dušu i najintimnije i najveličanstvenije ideje. A kako je moj sluh krajnje nagluh, mogu preko nje glazbu dotaknuti stanicama. Volim njezinu upornost. Zna biti prestroga prema sebi, ali to su samo prolazne faze. Uvijek se vrati sebi... Volim i što znamo biti klinci. Volim i što naše poimanje luksuza uključuje obilje slobode, a ne bilo što materijalno. Ma... volim je zato što je svoja, a ne moja. A ljubav je i dalje naša!
MAJA ŠIMLEŠA
Zajedno smo 22 godine. Znam da neki broje godine braka, ali ja brojim od početka. Jer smo već tada znali da želimo biti ozbiljni, srcem unutra do kraja. I te prve godine bile su kvrgave i nespretne, nismo se poznavali, nismo se razumijevali, studentsko doba odvojenosti oblikovalo nas je na međusobno neprepoznatljiv način. Ali bili smo dovoljno željni jedno drugog da nas to ne obeshrabri... Sjećam se trenutka kad smo odlučili da ćemo živjeti zajedno. Bili smo u svađi i ja sam taman bila u zanosu ljutnje kad čujem Brunu kako izgovara: "Znam da sad nije trenutak, ali ja mislim da bismo mogli početi živjeti zajedno." U totalnoj sam se nevjerici još više naljutila misleći da me zeza, ali nije. Bez obzira na svađe, osjećali smo da postoji ta neka nit iznad svega koja nas i dalje veže. I da, nedugo nakon toga stvarno smo počeli zajedno živjeti. A jednako spontano smo se odlučili i za brak. Te smo se večeri zafrkavali u društvu oko vjenčanja i poimanja dugih veza. I Bruno je odjednom kleknuo i šapnuo mi na uho želim li se udati za njega. I markerom nacrtao prsten.
Iznenadili smo i jedno drugo, a da ne govorim o svima ostalima jer nas nikad nisu zamišljali u tim konvencionalnim okvirima. Do te mjere da nam ni mame nisu vjerovale da smo se zaručili. Mislile su da ih, kao i obično, zafrkavamo.I to je ono što volim kod nas, tu neuobičajenost i spontanost, način da radimo stvari na svoj način, a ne kako bi trebalo. Za mene je to najromantičnija nota našeg odnosa. Uostalom, tako je na kraju ispalo i samo vjenčanje. Svašta smo lijepog isplanirali i to bez stresa. Nisam postala bridezilla čak ni kad sam saznala da je moj frizer zaboravio na vjenčanje i ostao na ljetovanju. Još se sjećam svoje i kumine nevjerice i smijeha u koji smo prasnule kad smo saznale. A neočekivani događaji nastavili su se i na vjenčanju. Cvjećar je isporučio krivi buket koji je izgledao tako tužno i ofucano da smo među poklonima gostiju tražili zamjenu.
A gudački kvartet toliko je falšao i raspadao se svirajući Pachelbela da sam se morala suzdržavati od grimasa koračajući prema matičaru. Što bi bilo lakše da me moj tata, čovjek kojem se vječno nekud žuri, nije vukao prema naprijed. Jer tko je još vidio (za njega) puževim korakom koračati prema budućem suprugu! No, i tome smo se kasnije smijali. Jedino čemu se ni tada, a ni sada ne možemo smijati je Brunina ujna koja je na putu prema restoranu pala na stubištu, slomila nogu i završila iste noći na operaciji. Fraza break a leg nikad nije apsurdnije zvučala. Ali bez obzira na sve gafove i nezgodu, ipak smo vjenčanje učinili svojim. Rasplesanim i opuštenim, s mnogo trenutaka za pamćenje. Izdvojit ću jedan, Brunin prepjev "You‘re beautiful".
Bruno je pun talenata, neke je toliko izbrusio da mu nisam našla ravne, ali pjevanje nije jedan od njih. I on to zna. I zato mi je ta gesta značila mnogo više od ne znam kakvih opipljivih poklona. I volim što Bruno to zna. Da za mene poklon nije puka stvar, već ideja koja nastaje iz poznavanja i uvažavanja. Volim što znamo što točno volimo jedno na drugom. Kao i ono što ne volimo. I što od toga ne bježimo. Volim što neočekivane stvari znamo preokrenuti i učiniti svojima. I volim što svojom opuštenošću razbija moju štreberastost. Ne volim kako se svađamo jer teško nalazimo način da pomirimo moju ultraemotivnost i njegovu ultraracionalnost koje izbiju u tim trenucima. Ali volim što ne odustajemo i što tražimo načine. Volim što jedan drugome poštujemo ritam. I što ne radimo sve zajedno. A kad radimo, onda nam se ritmovi sjajno usklade! Volim što i dalje osjećam strast, što si nismo dosadili i što se još smijem njegovim forama i dječjoj blesavosti. Volim što mi je inspiracija. Jer ne znam nijednu drugu osobu koja toliko prirodno i instinktivno pomaže i daje se drugima. Volim pisca i pjesnika u njemu. Volim i vuka samotnjaka. Volim što me ne treba, već me želi.
Snimljeno u Agenciji IMC, Zagreb