Došlo je ono doba godine kad se intenzivno raspravlja o državnom proračunu, a Vlada je prošloga tjedna pokazala svoje nove karte. Što smo bitno saznali, osim da u 2018. godini Plenkovićev tim cilja deficit opće države od 0,5 posto BDP-a ili 2 milijarde kuna, uz gospodarski rast od 2,9 posto? Ili da je rebalansom spušten ovogodišnji deficit na 0,6 posto, ali je pritom otišlo skoro 900 milijuna kuna za sanaciju dugova u zdravstvu?
Možda bismo trebali krenuti od premijerove poruke (1) da je “okvir makroekonomske politike određen izlaskom iz šestogodišnje recesije, temeljnom na rastu, izvozu roba i usluga, osobnoj potrošnji, investicijama i uz kvalitetniju apsorpciju europskih sredstava”, kao i od činjenice (2) da su neki ipak razočarani jer se, unatoč prilici koju pruža taj dobri gospodarski ciklus, nije krenulo u pravo rezanje rashoda niti poreza.
Lošija vremena
Kritičari, naime, žale što se već ne vodi ozbiljna protuciklična fiskalna politika, ona koja stvara zalihe za lošija vremena, kako nas nova kriza ne bi pomela kao ona 2008. godine. Ili, kako je ljetos upozorila u analizi šefica Instituta za javne financije Katarina Ott: “Djeci možda i ne treba previše zamjeriti ako džeparac spiskaju čim ga dobiju, pogotovo ako ih društvo kojim su okruženi još na to i nagovara. Nemaju djeca nikakvih znanja ni iskustva, a osim toga, tu su i roditelji koji će im podmiriti potrebe. No odrasli se – osobito oni koji su odgovorni za vođenje države – ne mogu tako ponašati, čak ni ako ih njihovo društvo na to nagovara.” Ott je Vladi tada poručila da si dječju lakomislenost ne mogu priuštiti jer je fiskalni oporavak izazvan uglavnom rastom gospodarstva i povoljnijim uvjetima otplate dugova, a to se može promijeniti preko noći.
Ministri, doduše, ukazuju na štednju i smanjenje deficita te javnog duga, a u planu pospremanja je da ćemo 2019. godine imati “praktički izbalansiran proračun”, kako je to najavio ministar financija Zdravko Marić, dok bi u 2020. godini u državnoj blagajni trebao biti suficit od 3,4 milijarde kuna ili 0,8 posto BDP-a. Pritom bi javni dug trebao pasti ispod 70 posto BDP-a. To je, poručio je Marić, bazni scenarij, a pad duga može biti i snažniji.
Može, ali i - ne mora. No, Vladine su karte sada snažno optimistične. Prošloga tjedna u tom je duhu objavljena i strategija za uvođenje eura. I dok poduzetnici tome snažno plješću, pitanje je što o aktualnom dobrom dojmu koji nude javne financije govori istodobni pad države na ljestvici Svjetske banke “Doing Business” za čak osam mjesta. Svakako govori barem to da drugi od nas idu brže.
Veliki apetiti
I jedna velika stavka iz aktualnog rebalansa proračuna prilično govori o tome kakvi smo ‘ispod kože’: takozvani prihodi od pomoći su manji za oko dvije milijarde kuna od planiranih, a to se prvenstveno odnosi na novac iz europskih fondova. Podbacili smo u povlačenju novca iz EU. Ministar financija ni oko toga, međutim, nije zabrinut. “Samo se radi o sporijoj dinamici povlačenja”, kaže, “ništa od tih sredstava neće propasti.” Drugim riječima, iskoristit će se idućih godina... A da su nam apetiti (razumljivo) veliki u 2018., pokazalo se iz prijedloga proračuna: iznos pomoći, u čemu je najveći udio EU sredstava, planiran je na 13,8 milijardi kuna. To je velika stavka, bivat će i veća, ali nužno je da se i iskorištava u planiranim iznosima.
Ni to kao ni proračun u cjelini nisu u široj javnosti izazvali pažnju i raspravu (uz iznimku stavke o povećanju plaća državnih službenika), ali jest najava uvođenja eura. Jedni su, poput predsjednika Uprave Atlantica Emila Tedeschija, poručili kako će im to donijeti mirniji san, ali glas dižu i oni koji se boje rasta cijena i gubljenja monetarnog suvereniteta. Pitanje ulaska u eurozonu moglo bi postati nova politička igračka.
Stručnjaci pokušavaju smiriti igru. Velimir Šonje ističe da je učinak uvođenja eura na cijene u ranijim slučajevima bio u rasponu od 0,23 do 0,26 posto, a da se i taj učinak može izbjeći snižavanjem poreza. Zvonimir Savić (HGK) napominje da je gotovo 60 posto hrvatskog robnog izvoza usmjereno prema zemljama eurozone, a gubitkom valutne klauzule, rizika i troška konverzije, skromni robni izvoz ima šansu da se poveća. No, rasprava o euru tek počinje.