PODUZETNIK KOJI ŽELI OSNOVATI HRVATSKI POSLOVNI CENTAR U FRANKFURTU: To će donijeti investicije, ali je važna financijska pomoć države

Dosta je siromaštva, dosta je iseljavanja, ova zemlja i ovi ljudi zaslužili su više i bolje, poruka je to Zdenka Štrige, hrvatskog poduzetnika koji posljednjih 44 godine živi i radi u Njemačkoj. Tamo se od početka 80-ih bavio veletrgovinom tehničke robe, gdje je surađivao s tvrtkama iz Južne Koreje i Japana, a potom je od 1993. do 2005. vodio Hrvatski promidžbeni centar te radio kao konzultant njemačkih tvrtki. 2005. godine osnovao je tvrtku koja se bavi multimedijom i arhiviranjem analogne tehnologije u digitalnu, no veći dio poslova prepustio je svom sinu kako bi se mogao baviti novim projektom.

Riječ je o osnivanju Hrvatskog poslovnog centra u Frankfurtu, a s tom idejom do sada je upoznao niz političkih dužnosnika i gospodarstvenika. Hrvatski poslovni centar igrao bi ulogu posrednika između malih i srednjih tvrtki kojima je potreban izvor financiranja i stranih investitora koji traže projekte u koje bi ulagali. Glavna karakteristika centra bila bi, ističe naš sugovornik, da je on neovisan i transparentan od svakodnevnog političkog života.

Koji je vaš plan za poticanje gospodarstva u Hrvatskoj?

- U Frankfurtu na Majni želim otvoriti Hrvatski poslovni centar. Centar koji bi bio neovisan o svakodnevnom političkom životu, centar koji bi stajao na usluzi 24 sata na dan malim i srednjim poduzetnicima. Centar bi imao pet podružnica u Hrvatskoj. Centar u Frankfurtu će pomagati hrvatskim tvrtkama i poslodavcima, uključujući i mlade i inovatore, da dođu do njemačkih poslovnih partnera, povoljnih kreditnih sredstava ili ulagača, a podružnice će pružati usluge njemačkim investitorima na licu mjesta, u Hrvatskoj. To je bit moje ideje, a poslovni planovi su daleko širi.

Kako ćete dolaziti do investitora?

- Imam vrlo dobre kontakte u njemačkim poslovnim i bankarskim krugovima i znam da se ulagači i kreditori uvijek mogu naći ako im se ponude dobri, isplativi projekti i pomogne u realizaciji. A to je ono što će Centar raditi. Ovdje ćemo, u Hrvatskoj, nalaziti dobre investicijske projekte i u Njemačkoj ih nuditi onima koji raspolažu financijskim kapitalom. Za poduzeća i poduzetnike iz Hrvatske Centar će također izrađivati projekte s kojima će moći aplicirati za sredstva iz fondova Europske unije. Isto tako, Centar će i sam razvijati pojedine poslovne projekte, uključujući prekogranične i međuregionalne.

Gdje vidite najviše mogućnosti za investicije, u kojim granama ili sektorima?

- Ekološka poljoprivreda i uzgoj eko voća i povrća, zdrava hrana, IT i obrazovni sektor, farmacija, obnovljivi izvori energije, električni automobili i dijelovi za njih, strojogradnja, kombinirani transport i logistika, maritimne kulture, zaštita okoliša, prirodna kozmetika, proizvodnja vode i prirodnih napitaka i svaka proizvodnja i prerada koja se bazira na čistim tehnologijama i ne zagađuje okoliš, digitalizacija radnih i proizvodnih procesa, proizvodi temeljeni na novim tehnologijama i inovacijama. Ima toga još puno. Hrvatska ima ogromne potencijale.

Izostavili ste turizam. Mislite da u njega ne bi trebalo ulagati?

- Naprotiv, no u njega se ionako već puno ulaže, ali zemlja ne može živjeti samo od turizma iako nam je dragocjen. Kod turizma vidim više mogućnosti. Sezonu možemo produljiti na 365 dana, ako u rano proljeće i jesenskim mjesecima stranim i domaćim umirovljenicima ponudimo povoljne aranžmane. Kod toga, u predsezoni i posezoni nije toliko važna dobit, nego da se pokriju svi troškovi i posluje u laganom plusu. I s time bi svi bili na dobitku: sezonci bi radili dulje, plaće bi dulje tekle iz tekućih prihoda, vlasnicima hotela bi ostajalo više novca za investicije ili za poboljšanje usluga, nešto bi se zaradilo i u izvanpansionskim uslugama, a i državi bi pritjecalo više novca kroz poreze. Od turizma možemo imati koristi cijele godine, posebice od umirovljeničkog i zdravstvenog turizma.

Kako zamišljate investicije u zdravstveni turizam?

- Uz odmor se tijekom cijele godine može ponuditi kompletan sistematski zdravstveni pregled ili konkretne zubarske i protetske usluge koje su na Zapadu jako skupe. Tu po cijenama, kvaliteti i brzini rada možemo biti atraktivni i izuzetno konkurentni. Zatim se na otocima i drugdje, recimo u Gorskom kotaru, mogu napravili odmorišno-zdravstveni centri za liječenje dišnih organa ili uložiti u hotele za dijabetičare kojima bi se prilagodio jelovnik, ponudili pregledi i specifične aktivnosti. Nadalje, možemo ponuditi programe mršavljenja uz liječnički nadzor i tečajeve kuhanja niskokaloričnih objeda itd. Razvoj zdravstvenoga turizma može zaustaviti i odlazak liječnika i medicinskih sestara u inozemstvo. Uz zdravstveni turizam imamo mogućnosti i za lovni, ribolovni, zimski, planinarski, seoski, biciklistički, vinski i tradicijski turizam.

Što mislite pod tradicijskim turizmom?

- To da na naše manifestacije, koje se temelje na nekom vidu tradicije, dovodimo i strane goste. Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Voloderska jesen, Sinjska alka, varaždinske Barokne večeri, Ljetna smotra folklora u Zagrebu, viteški turniri i uprizorenja povijesnih bojeva u raznim mjestima poput Seljačke bune u Donjoj Stubici... Zašto to, i drugo što imamo, ne ponuditi bar u vikend-aranž­manima?

Spomenuli ste mogućnosti investiranja i u sektoru obrazovanja.

- Već imamo visoke međunarodne škole za menadžment, zašto ih ne bismo privukli još više ili na takva ulaganja poticali domaće stručnjake? Zašto da na više fakulteta ne otvorimo studijske programe na engleskome ili njemačkom? Ili da privučemo što više mladih na studij judaistike u Zagrebu. Za taj studij jedva da se zna, a jedan je od malobrojnih u Europi. Zar nije lijepo čuti, na primjer, da će Medicinski fakultet u Splitu školovati 20 njemačkih studenata kojima jedna njemačka klinika plaća studij?! To je velika potvrda kvalitete našem obrazovanju. Zašto ne bismo informatiku u Varaždinu otvorili i za obrazovanje stranaca? U svakom slučaju, školovanjem stranaca napravila bi se dobra stvar i za budućnost.

Što bi se, po vama, trebalo napraviti u području poljoprivrede?

- Pojedina područja mogla bi se proglasiti poljoprivrednim eko zonama i to tako da subvencionira ekološki uzgoj svega - od žitarica do voća i povrća. Bio bi to pun tržišni pogodak, jer nema čovjeka koji se ne želi zdravo hraniti. Eko proizvodi donose puno veću dobit, a time bismo stvorili bazu i za novi iskorak prehrambene industrije: za proizvodnju zdrave hrane koja može postati novi hrvatski brend. Hrvatski poslovni centar bi i kod toga mogao odigrati važnu ulogu, u pronalaženju investitora, kapitala i tržišta. Time bi se potaknuo razvoj poljoprivrede i dao novi zamah prehrambenoj industriji.

Kakve bi to bile investicije u električne automobile?

- Mala namjenska električna vozila se kod nas već dugo proizvode, DOK-ING ih radi, a Rimac Automobili razvijaju i vrhunsku tehnologiju. A znamo raditi i dizajn. Veliki njemački proizvođači, ali i japanski i drugi u svijetu, okreću se električnim automobilima. Da je Hrvatski poslovni centar već otvoren, ja bih ovog trenutka otišao u Volkswagen, Audi ili drugima i ponudio da nešto od buduće proizvodnje prebace k nama. Ili da otvore kakav istraživački centar jer riječ je o potpuno novoj tehnologiji. Volkswagen planira već za nekoliko godina proizvoditi milijun električnih automobila godišnje.

Zbog čega nas strani investitori zaobilaze?

- Rejting i imidž zemlje su loši, a posljednje godine su bile obilježene i političkom nestabilnošću. Imamo birokratskih prepreka i zavrzlama, korupcije, neuređenih zemljišnih knjiga, nejasnih vlasničkih odnosa, čestih promjena uvjeta poslovanja i neefikasnog pravosuđa. To sve odbija ulagače, ali ja smatram da je presudno to što kod nas nema sustavne brige o investicijama i investitorima, jer nitko za njima "ne trči". Ipak, Hrvatska je unatoč svemu dovoljno atraktivna za investicije. Naše su komparativne prednosti manji troškovi proizvodnje i rada, sposobni, prilagodljivi i gostoljubivi ljudi, dobra prometna povezanost s Europom, čak sedam aerodroma u zemlji od kojih su četiri na obali, predivno more, sigurnost na visokoj razini, članstvo u EU s tržištem od 500 milijuna ljudi itd.


Što će konkretno raditi vaš poslovni centar?

- Sustavno će voditi brigu o investitorima i investicijskim projektima. Organizirat ćemo investicijske konferencije u Frankfurtu, Hamburgu, Düsseldorfu, Stuttgartu, Münchenu, Berlinu i na svakoj prezentirati po najmanje deset hrvatskih investicijskih projekata. Dovodit ćemo poslovne delegacije iz Njemačke u hrvatske županije, a hrvatske poslovne ljude i predstavnike naših županija u njemačke savezne zemlje. I u takvim prilikama će se predstavljati investicijske projekte, ali i ugovarati turističku razmjenu. Uz to, organizirat ćemo i hrvatsko-njemačke poslovne forume, povezivati naše gospodarske komore s njemačkim komorama, pomagati izvoznicima u plasmanu proizvoda i tvrtkama u nastupu na Frankfurtskom sajmu. Priređivat ćemo stručne seminare i savjetovanja, raditi promocije naših proizvoda, tvrtki i nagrađenih inovacija, izdavati dvojezični hrvatsko-njemački gospodarski magazin i sve što radimo objavljivati na web-portalu Centra.

Na koji način ćete pronalaziti investicijske projekte u Hrvatskoj?

- Na primjer, ako netko želi na tržište izbaciti novi proizvod, kupiti novu proizvodnu liniju, proširiti postojeću proizvodnju, ponuditi novu uslugu, graditi novi pogon ili tvornicu i za to već ima idejni ili gotov investicijski projekt, moći će ga dostaviti Centru. Ako Centar procijeni da je isplativ, tražit će kreditna sredstva ili poslovnog partnera, ili ćemo projekt pripremiti za apliciranje za bespovratna sredstva iz fondova EU, ovisno o tome što poduzetnik želi. Već mi se javilo više ljudi sa zanimljivim idejama, pa čak i s gotovim investicijskim projektima, jer su o mojim planovima saznali iz naših medija. To govori da su ljudi spremni na ulaganja i da samo traže način kako da ih realiziraju.

Na kakve ste reakcije, prilikom predstavljanja vaše ideje, naišli kod naših političara i stranačkih čelnika?

- Izuzetno dobre. Svi se slažu da je takav Centar više nego potreban. Bilo je pitanja i gdje sam bio prije i zašto se nisam oko toga angažirao. Naravno, nisu mogli znati da sam u Frankfurtu, u sklopu svoje firme, još 1993. otvorio Hrvatski promidžbeni centar. I tada sam želio investitore dovoditi u Hrvatsku, ali najprije je trebalo promovirati zemlju koja je tek bila međunarodno priznata, a njezino ime nepoznato široj javnosti. Zato se Centar bavio velikim promotivnim aktivnostima. Predstavljali smo naše turističke destinacije, kulturu, pojedine hrvatske proizvode i tvrtke, organizirali predavanja o mogućnostima ulaganja, o novom hrvatskom poreznom sustavu itd.

Što se dogodilo s tim centrom?

- Zatvorio sam ga 2005. godine, nakon 12 godina rada. U te promotivne aktivnosti uložio sam cijelu svoju ušteđevinu. Tražio sam i očekivao od tadašnjih hrvatskih vlasti izvjesna financijska sredstva s obzirom na to da sam radio za dobrobit države i da mi je krajnji cilj bio dovoditi investitore. Ali "država" se oglušila, bilo je čak i kritika i podsmijeha, pa i ometanja. Naravno da sam se strašno razočarao, ali nekako se i nadao da će se vremena promijeniti.

I jesu li se vremena promijenila?

- Postoje dvije Hrvatske: ona koja napreduje i ona koja zaostaje. Ako znamo kako su prije 25 godina izgledali, na primjer, Zagreb i Split i vidimo kakvi su danas, onda vidimo ogromne pomake i razvoj, iako je i u njima kriza učinila svoje. Ali ako prođete kroz neka manja mjesta koja su za vrijeme rata bila na zaposjednutim područjima ili se nalazila na prvoj crti obrane, učinit će vam se da je rat jučer završio: urušene kuće, propucana pročelja, loša infrastruktura, nikakva privreda, javni prijevoz u komi... I onda dođete u Zagreb ili Split i izgleda vam kao da ste došli u neku drugu državu.

Što sada očekujete od aktualnih vlasti?

- Konkretnu financijsku podršku kako bi Hrvatski poslovni centar mogao početi s radom. S moje strane sve je za to spremno: koncepcija i plan rada Centra, sistematizacija radnih mjesta i organizacija rada, financijski plan i troškovnik. Istražio sam mogućnosti najma i cijene poslovnoga prostora u Frankfurtu, sve to predstavio nadležnima u Zagrebu. Ali s idejom sam upoznao i poslovne krugove u Njemačkoj i u drugim državama Zapadne Europe.

Kakva je bila njihova reakcija?

- Sa zadovoljstvom mogu reći da sam dobio od njih veliku podršku. Naravno, pitali su me kako se u Hrvatskoj na to gleda. Rekao sam im da još uvijek čekam da se o tome odluči, a oni mi kažu: pa za to je dovoljno pet minuta. Hrvatskoj trebaju investicije, mi imamo novac, vi nas želite spojiti, imate projekt kako ćete to raditi i tu ne treba dugo razmišljati. Već i zbog toga bih volio da naše vlasti odluče što brže jer svaki izgubljeni dan je zauvijek izgubljen i znači gubitak za zemlju i ljude. Ovdje se radi o milijunima eura koje bi se moglo korisno ulagati u naše gospodarstvo. Volio bih da mi se s idejama ili projektima naši poduzetnici jave i nakon čitanja ovog intervjua pa da zajedno uvjerimo nadležne u korisnost ove ideje o Hrvatskom poslovnom centru.

Što bi sve radile podružnice u Hrvatskoj i gdje bi se one nalazile?

- Zasad ih je planirano pet: u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Varaždinu, ali računam da će ih s vremenom biti i više. One će svakom njemačkom investitoru pružati konzultantske usluge, ali i puno više od toga. Bit će mu na raspolaganju 24 sata dnevno svih sedam dana u tjednu. Tražit će mu lokaciju za gradnju, ishodovati razne dozvole i rješenja za gradnju, paziti da se sve odvija po zakonu, naći mu stan i ured, opremiti ih, prijaviti telefonski i internetski priključak, tražiti izvođače radova, eventualno i zaposlenike, pratiti radove na terenu i obavljati sve što treba do završetka investicije. Maksimalno ćemo rasteretiti ulagača. Cilj nam je ubrzati investicijski proces i da on za investitora bude ugodno iskustvo. Kad se tako nešto pročuje u njemačkim poslovnim krugovima, nećemo se moći obraniti od posla!

Koliko bi bilo zaposlenih u Centru i podružnicama?

- U Centru je u planu 30 zaposlenih, a u podružnicama ukupno 20. Naravno, brojke se mogu prilagođavati potrebama. Podružnice će u prvo vrijeme prikupljati podatke za datoteke Centra i biti u kontaktu s predstavnicima vlasti, s područnim gospodarskim i obrtničkim komorama te udrugama poslodavaca, kao i s poduzetnicima, mladima u poslovnim inkubatorima, inovatorima. Tako će dolaziti do saznanja o poslovnim idejama, planovima i projektima, a ujedno će sve njih obavještavati o Hrvatskom poslovnom centru i što im on nudi.

Zar ne bi takve poslove trebala obavljati država?

- Nije moje da o tome razmišljam, ali ako baš hoćete, ona to nije u stanju. Državi bi trebalo par godina da uopće započne nešto u ovom smislu, a u ovakvu jednu ustanovu bi se uhljebilo što ja znam koga, ne bi se gledalo na stručnost. Kod mene to ne može proći. U Centru moraju raditi vrhunski profesionalci, a Centar mora biti i na korist i na ponos državi. Dakle, nudim projekt koji sigurno donosi investicije i nova radna mjesta, ako ga država financijski podrži.

Zašto sami u to ne uložite?

- Da sam neki teški milijunaš ne bih tri sekunde razmišljao, sam bih u to uložio. U početku je to skup projekt jer se moraju unajmiti i opremiti poslovni prostori, treba nabaviti puno toga, snimiti i tiskati promotivne materijale, napraviti web-portal, izraditi odgovarajući softver, skupiti podatke za datoteke, prevesti zakone. Ali već od druge godine troškovi rapidno padaju, a investicije počinju pritjecati u Hrvatsku i kontinuirano će rasti.

Očekujete li da Hrvatska neprekidno financira Hrvatski poslovni centar?

- Ne. Cilj je da Centar nakon nekog vremena počne poslovati na tržišnoj osnovi. Kada, to se ne može ovako napamet reći. Ali ja računam da to može biti već za koju godinu, a to znači da Hrvatska tada više nema troškova, nego ima investicije koje stalno pritječu i ima sve više novih radnih mjesta. Ulaganje u ovakav jedan Centar je ulaganje u budućnost, ono ne može donijeti efekte preko noći. Ali može stvoriti dobar temelj za održivi razvoj i napredak zemlje.

Moglo bi se pomisliti da od ove ideje želite osobno profitirati.

- U prvom planu je to da Hrvatski poslovni centar radi bez gubitaka, da pokriva svoje troškove i da državi i ljudima u njoj donosi vidljivu, provjerljivu korist. Htio bih s tim projektom zaokružiti i svoj poslovni put. Sada imam 58 godina i nemam vremena za bacanje. Ako Hrvatskoj trebaju investicije i nova radna mjesta, a trebaju i, ako znam kako se do toga dolazi, a znam, zar bih se trebao u Frankfurtu zavaliti u fotelju, mirno ispijati kavice, u našim novinama čitati o iseljavanju i reći: ma baš me briga za sve, i ja sam morao otići, pa sada neka idu i drugi?

Kada će Centar biti otvoren?

- To zaista više ne ovisi o meni nego o našim najvišim dužnosnicima. Umjesto da kao dosad kružim oko njih i njihovih savjetnika, tajnika itd., volio bih da se nađemo za istim stolom i da mi predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Sabora Božo Petrov i predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović kažu što misle o ovom projektu.

Kako bi izgledala konkretna realizacija vašeg projekta?

- Mislim da bi možda trebao postojati neki nezavisni tim stručnjaka različitih profila i iskusnih ljudi iz prakse poput bivših premijera Franje Gregurića i Nikice Valentića, koji su u svojoj karijeri bili i političari i gospodarstvenici, njihovo iskustvo pridonijelo bi kvalitetnoj odluci. Oni mogu predložiti Vladi što i kako dalje, treba samo imati volje i pitati ih za savjet. U svom poslovnom životu družio sam se često sa starijim i iskusnim poslovnim ljudima kojima sam danas zahvalan za sve iskustvo koje sam stekao. Činjenica je da ja već mjesecima svaki čas "skačem" iz Njemačke u Zagreb, čim kod nekoga dobijem termin za prijem i obrazlažem projekt. Moram priznati da sam danas optimističan naspram prijašnjih loših iskustava. Ova Vlada ostavila je do sada na mene dobar dojam i vjerujem da će to tako i ostati.

Što vas je motiviralo na ovakav pothvat?

- Mučno mi je čitati o iseljavanju i pogađa me puno toga. I sam sam morao s 14 godina poći za mamom i sestrom u Njemačku, pa znam kakvo je to gorko iskustvo za cijelu obitelj. Ljudi i danas masovno odlaze, nemaju izbora. Ali znate, nije lako živjeti vani i to se ne zna dok se ne ode van. Uvijek u stranoj zemlji ostaješ stranac, ali i u matičnoj zemlji polako postaješ stranac jer i u njoj se sve mijenja. Ne možeš vani do kraja svladati strani jezik, a i svoj počinješ zaboravljati. A ako se jednom i vratiš u matičnu zemlju, odlaziš od svoje djece i unuka, jer oni ostaju u "svojoj zemlji" u kojoj su rođeni. Pa ipak, za nju su oni i dalje stranci, čak i kad uzmu državljanstvo, jer imaju strana imena, jer su im roditelji stranci. To su teške stvari, pogotovo za jednu tako malu zemlju kao što je naša. Mene sve to strašno pogađa i želim to promijeniti.