Dok se premijer Andrej Plenković u Americi susreće s Donaldom Trumpom i drži govor na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priprema se za put u Moskvu u prvi službeni posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Izgleda kao da su hrvatski lideri pokrenuli jednu veliku i silnu diplomatsku inicijativu, kakve se ne bi posramile ni puno veće države od ove naše male, rubne balkansko-srednjoeuropske zemlje.
Nikada u povijesti moderne Hrvatske nisu, kao sada, na čelu Republike, Vlade i Sabora bili isključivo diplomati. Gordan Jandroković bio je ministar vanjskih poslova, Plenković je bio državni tajnik MVP-a i visokorangirani zastupnik u Europskom parlamentu, a Grabar-Kitarović i ministrica i veleposlanica u Washingtonu. Moglo bi se zaključiti da najviše rangirani hrvatski političari samo rade upravo ono što najbolje znaju.
A kako, zapravo, stoje stvari? Iako Hrvatska ima deklarativno punu potporu Amerike, iako je punopravna članica NATO-a, sastavni dio EU, zemlja nam se našla pod ozbiljnim vanjskopolitičkim pritiskom. Bruxelles traži da se primijeni presuda Arbitražnog suda u sporu između Hrvatske i Slovenije. Američki State Department ukorio je Zagreb zbog popuštanja filofašističkoj nostalgiji. Kratkotrajni Karamarkov ministar kulture Zlatko Hasanbegović doživio je svoj najveći vanjskopolitički uspjeh jer se našao u redovitom godišnjem izvještaju o vjerskim slobodama u svijetu za 2016. godinu.
S Rusijom su odnosi iznimno loši. Nekoliko hrvatskih vlada godinama nije bilo u stanju imenovati veleposlanika u Moskvi, što je bilo diplomatski krajnje uvredljivo i neodgovorno. Potom je premijer Plenković otišao u Ukrajinu i tamo stao Putinu na žulj. Rusi javno tvrde da tvrdi stavovi njihovih državnih banaka koje su bile kreditori Agrokora nemaju veze s politikom. Ali, tko zna što je starije, kokoš ili jaje. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u pripremi svojeg posjeta Moskvi ogradila se od Plenkovićeve ukrajinske ekskurzije. O istočnoeuropskoj uspravnici i tzv. politici triju mora koju Rusi doživljavaju kao američki “cordon sanitaire” na svojim zapadnim granicama vjerojatno će biti razgovora s Putinom.
Ipak, najviše problema imamo sa svojim susjedima, i to sa svima osim s Italijom, s kojom graničimo samo na moru i koju ne možemo vidjeti ni najboljim vojnim durbinom.
Sa Slovencima smo otišli puno dalje od običnog verbalnog rata. Neki hrvatski mediji već odmjeravaju snage Hrvatske i Slovenske vojske. Pala je i prva žrtva kad je ratoborni veteran Davor Domazet Lošo (i kriv i dužan) ispao s admiralskog broda. Otopljavanje odnosa započelo je slovenskim osvajanjem zlata u košarci jer su igrali veličanstveno, mada nije nebitno što su u finalu pobijedili Srbiju. Oduševljenje u Hrvatskoj bilo je takvo da je jedan internetski fan uskliknuo: “Fantje, odlični ste!” i potom zavapio: “Dajmo im taj jebeni zaljev, zaslužili su!” No, sada su na potezu Cerar i Plenković.
Odnosi s Mađarskom već godinama su zategnuti zbog INA-e i MOL-a. Postoji velika i tradicionalna ideološka bliskost sada vladajućih stranaka u Mađarskoj i Hrvatskoj, ali lova je lova. Orbán je, čini se, potpuno uvjerio hrvatsku predsjednicu da Mađarska ne blokira ulazak Hrvatske u OECD zajedno sa Slovenijom, nego samoinicijativno i zbog vlastitih principa. To je, naravno, razbjesnilo Plenkovića.
Najbliži, najdraži i vjekovni hrvatski neprijatelj s one strane Dunava nezasluženo je pao u drugi plan. Nestali, izbjeglice, ade na Dunavu, Oluja..., sve je zgrnuto pod tepih prije prvog službenog i predsjedničkog dolaska Aleksandra Vučića u Zagreb. Veza srpskog predsjednika i hrvatske predsjednice seže još od iznenadnoga Vučićeva dolaska na njezinu inauguraciju. Učvršćena je već zaboravljenom asimetričnom Subotičkom deklaracijom. Bilo bi dobro da doputuje prije obilježavanja srpskog rušenja Vukovara, kad već ritualno dolazi do još većeg raspirivanja prijateljstva.
I spor oko Prevlake mogao bi završiti na arbitraži, ali hrvatska pomoć Crnoj Gori oko ulaska u NATO i, što je bilo potpuno neočekivano, u kurikularnoj reformi, za Podgoricu je neprocjenjiva. Intenzitet ovog latentnog sukoba još uvijek je, na sreću, na najnižoj razini.
Ali zato svađa oko Pelješkog mosta dobiva epske razmjere. Bosna i Hercegovina ne želi dozvoliti da se kao potencijalno ozbiljna pomorska sila odsiječe od prolaza na otvoreno more. Mogući admiral Bakir Izetbegović kaže da najprije treba utvrditi granicu između dviju država. Uzalud akademik Davorin Rudolf ponavlja da linija razgraničenja postoji još iz vremena Titove Jugoslavije te da su je prije 17 godina sporazumom potvrdili Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Prepirka o broju potencijalnih terorista koji po bosanskim gudurama kao spavači čekaju svoje vrijeme dosegla je vrhunac. Kolindi Grabar Kitarović javno je oduzeta srebrenička titula “kraljice Balkana”. Na kraju, javno su se porječkali i sinovi dvojice prvih predsjednika, Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović.
Činjenica da u ovom trenutku samo u Europi postoji barem dvadesetak međudržavnih graničnih sporova ne olakšava položaj Hrvatske. Švedska i Finska o granici su pregovarale punih trideset godina. Ali ni Švedska ni Finska nisu imale status potencijalnog europskog troublemakera. I Hrvatska bi ga mogla dobiti. Diplomatskim vještinama usprkos.
