Kad se premijer Tihomir Orešković suprotstavio samovolji Tomislava Karamarka i odlučio raditi svoj posao za koji je doveden, dobio je potporu javnosti. Na ovim stupcima pisali smo o njemu kao čovjeku koji ne pristaje biti Karamarkov privremeni fikus u Banskim dvorima, koji je bez obzira na sve naumio raditi ono što je u opisu njegova radnog mjesta.
Simpatični premijer hrabro se odupro bezumnom kadrovskom glavinjanju HDZ-a, ostao uspravan u sramotnom slučaju Crnoja, nije popustio neviđenim pritiscima oko smjene šefa SOA-e, inatio se kod pokušaja postavljanja Milijana Brkića na funkciju ministra branitelja... Njegov nepopravljivo loš hrvatski ostao je samo dobar vic, a optužbe za veze s tajnovitim Opus Dei pretvorile su se u dobar PR Katoličke crkve.
Onog trenutka kad je Orešković počeo razmišljati o tome da ostane u hrvatskoj politici kao kandidat Mosta, stvari su se počele mijenjati. Razmišljanje o nastavku svoje neočekivane, ali zato briljantne političke karijere, u kojoj je za samo nekoliko dana od potpuno nepoznatog korporativnog birokrata velike međunarodne kompanije postao premijer jedne članice Europske unije, prekinuo je neočekivanim povlačenjem. U Mostu su bili zatečeni i duboko razočarani. Svoju sadašnju krizu, pad rejtinga i dugoročni gubitak političke moći mogu vezati uz tu Oreškovićevu odluku. Do tada im je išlo odlično. Rat s Tomislavom Karamarkom upravo su počinjali politički kapitalizirati i samo nebo je bilo granica.
Odlukom da ipak ne uđe u izbornu utrku, Orešković je iznenadio ne samo Most. Već se kalkuliralo o velikom srazu Milanović-Plenković-Orešković u zagrebačkoj Prvoj izbornoj jedinici. Nije jasno koliku je i kakvu ulogu imao Andrej Plenković i njegova glatka pobjeda u košmarnoj borbi u vrhu HDZ-a, ali može se pretpostaviti da je novo ambiciozno vodstvo HDZ-a imalo utjecaja na odlazećeg premijera. Znakovite su i Oreškovićeve riječi da to "nije zbogom, nego samo doviđenja".
Istina je, Tihomiru Oreškoviću okolnosti nisu išle na ruku, a nije imao ni vremena pokazati može li biti neki hrvatski Mario Monti. U najtežim trenucima bitke s Tomislavom Karamarkom imao je prešutnu podršku predsjednice Republike. Kolinda Grabar-Kitarović stala je iza njega i održavala kakvu-takvu stabilnost zemlje. Međutim, sad je izgubio i taj posljednji oslonac. Predsjednica nije mogla otrpjeti njegov odlazak u Berlin na razgovore s Angelom Merkel. Prigovorila mu je da je išao bez konzultacija s njom, političkim faktorom koji u ovom trenutku jedini ima legitimitet (milijun glasova) za vođenje vanjske politike.
Premijer na odlasku, kojem je Sabor izglasao nepovjerenje, otišao je u Berlin na osobni poziv same njemačke kancelarke. To ne bi trebalo biti sporno da se prije puta ipak pojavio na Pantovčaku i porazgovarao sa ustavnim sukreatorom hrvatske vanjske politike. Izbjeglička kriza koja bi, kako se procjenjuje, u listopadu opet mogla eskalirati, islamski terorizam i budućnost EU nakon Brexita nisu teme za obični poslijepodnevni čaj. Strateška pitanja budućnosti Europe, sigurnost granica i nacionalna sigurnost nisu teme koje se apsolviraju onako usput.
Ministri unutarnjih i vanjskih poslova Vlaho Orepić i Miro Kovač stali su u obranu šefa svoje Vlade. Orepić kaže da se konzultirao s njim, a Kovačeve službe pripremale su ga za sastanke. Čak i da je tako, postavlja se pitanje tko u ovom zrakopraznom političkom prostoru stvarno kormilari zemljom. Šefica države sa slabim ovlastima ili jedan slučajni premijer sa sumnjivim ovlastima koji će sutra napustiti Banske dvore? I ima li uopće pilota u avionu?
Tihomir Orešković definitivno nema osjećaj za politiku. Nakon povratka iz Berlina lakonski kaže da će se konzultirati sa svima, kad bude potrebno. Dosad nije bilo potrebe jer, kaže, nema ništa novo. A u međuvremenu pakira kofere za Bratislavu. U slovačkom glavnom gradu 16. rujna održava se iznimno važan samit na vrhu EU, prvi nakon Brexita. Razgovori kod Angele Merkel bili su samo priprema za raspravu o balkanskoj izbjegličkoj ruti koja je među najvažnijim točkama dnevnog reda. Budućnost EU bez Britanije na Zapadu, s potencijalnim novim ratom u Ukrajini na istoku i nemirnom Turskom i sirijskim ratom na jugu, itekako se tiče i Hrvatske.
Pet dana nakon izbora, u trenutku kad možda bude poznat novi premijer, kad na Pantovčaku budu započinjali razgovori o Vladi, Orešković će u Bratislavi govoriti o hrvatskim stavovima i europskoj budućnosti. Možda će s njim u izaslanstvu biti i Vlaho Orepić. Tada će već znati je li njegov Most uopće prešao izborni prag u Zagrebu i ima li za njega više mjesta u politici. Možda će ga za rasprave pripremati Miro Kovač, profesionalni diplomat koji, gotovo je sigurno, neće biti novi ministar vanjskih poslova i ako Plenković bude sastavljao Vladu.
Hrvatska je postala neozbiljna zemlja. A kad nagrnu izbjegličke kolone, trebat će se dogovoriti sa Srbijom o zajedničkom čuvanju granice. Dok budu trajala natezanja na Pantovčaku i rasprave o nekim novim uvjetima koje će Božo Petrov postavljati (bilo kome), mogla bi se ukazati potreba za ozbiljnim pregovorima sa susjednim zemljama, Austrijom, Mađarskom, pa BiH i Srbijom.
Da cirkus bude kompletan, možda bi Tim Orešković, nakon što u Bratislavi održi strateški važan govor (na engleskom, s nekim kanadskim akcentom) o budućnosti Europe, mogao imenovati posebno izaslanstvo za razgovore s Aleksandrom Vučićem na Bajakovu. Naravno, jedno mjesto je osigurano za veterana dobrosusjedskog rata Miru Kovaču. Šef izaslanstva mogao bi biti, tko drugi nego - Zoran Milanović. Dokazano, umijeće ima, a ionako sve zna.