Ako se veličina Sjedinjenih Država Amerike ima mjeriti količinom straha koji su kadre utjerati onda, priznajmo, predsjednik Donald J. Trump “čini Ameriku ponovo velikom”.
Dao je istresti 59 krstarećih raketa tipa “tomahawk” na sirijsku vojnu zrakoplovnu bazu Šajrat. Prve vijesti su tvrdile da ju je posve razorio. Ispostavilo se da je baza bila operativna već četiri dana kasnije, jer su s nje ponovo uzlijetali sirijski borbeni avioni. Devedesetak milijuna dolara, koliko je ukupna cijena samo tih lansiranih raketa, ipak nije otišla sva u vjetar: Trumpova poruka je stigla i drugima, pa su se drugi i odazvali, prije svih Rusija i Iran.
Poruka je najprije stigla Kini, jer je napad koincidirao sa svečanom večerom koju je predsjednik Trump pripremio za svoga kineskog kolegu Xija Jinpinga. Tako je vođi najmnogoljudnije zemlje i najveće nacionalne ekonomije na svijetu, ujedno i vjerovnice koja drži najveći dio američkoga inozemnog duga, nova “Trumpova doktrina” servirana kao prilog, gurmanski plat à plat.
Nedugo zatim Sjedinjene Države su iz svoje singapurske pomorske baze uputile prema sjeveru Koreje mornaričko-avijatičku borbenu grupu koju predvodi nuklearni nosač aviona Carl Vinson nakrcan lovcima bombarderima F-14 Tomcat. Sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un jamačno je obaviješten da je to isti nosač aviona s kojega je povedena akcija hvatanja Osame bin Ladena i sa čije palube je truplo tog terorista bačeno u morske dubine. I ta koincidencija je poruka, ne baš šifrirana.
Navodno je i taj potez Trump najavio Xiju za vrijeme večere. Također navodno je američki predsjednik kineskom predsjedniku predočio jasnu alternativu: ili će Peking obuzdati svoga bizarnog i nepouzdanog saveznika u Pyongyangu, ili će to učiniti Washington. U svakom slučaju, uslijedila je živahna indirektna koordinacija između Pekinga i Seula.
Naravno, Putinova Rusija nije propustila priliku izraziti svoju “zabrinutost”. Dignutu na razinu “nezadovoljstva” u diplomatskoj komunikaciji: uoči davno najavljenog polaska Trumpova državnog tajnika Rexa Tillersona iz Lucce, sa sastanka šefova diplomacije G7 (odakle je Rusija isključena, kao i sa sastanka na vrhu G7 u Taormini potkraj svibnja) u Moskvu, baš da bi raspravio politiku spram Sirije, iz Moskve je hladno poručeno da u rasporedu aktivnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina nije predviđen sastanak s Tillersonom. Ostali su mu razgovori s ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom, a s Putinom se u konačnici našao tek nakratko. Ako Trump sebi drži otvorene ruke, drži ih i Putin, koji nema “tomahawke”, ali mu ne manjka “buzdovana” raznog tipa, pa i nuklearnoga.
Nakon Putina – koji je aneksijom Krima razderao Helsinšku povelju (uz dogovore o ograničavanju nuklearnih arsenala ključan moment popuštanja napetosti i primirivanja “hladnog rata”) – sada i Trump igra na kartu tenzija i zveckanja arsenalima (obojica su najavila nove investicije u naoružanje, dok Papa uzalud bogoradi protiv proizvođača oružja).
Već smo zapisali da ti potezi ocrtavaju “Trumpovu doktrinu” u međunarodnoj politici. Ako je u Trumpovim očima Amerika “bila velika” u doba predsjednika Trumana, kada je jedina raspolagala nuklearnim oružjem i dovoljnom količinom novca da bi intervenirala po svijetu (Atleejeva Britanija, na rubu stečaja, prepustila joj je svoju interesnu sferu u Grčkoj i na ostatku Balkana, pa tako i svojih jaltinskih “fifty” u Jugoslaviji), ne treba se čuditi ako se “Trumpova doktrina” po obrisima približava tadašnjoj Trumanovoj doktrini.
Truman je pred Kongresom u ožujku 1947 svoju doktrinu formulirao izjavom: “Politika Sjedinjenih Država mora biti podrška slobodnim narodima koji se opiru pokušajima podjarmljivanja sa strane naoružanih manjina ili vanjskih pritisaka”. Pokazalo se kasnije da diskriminanta nije bila sloboda, nego antikomunizam, jer su USA podržavale i najmračnije režime, ili ih čak uspostavljale (poput Pinochetova u Čileu) kao svoje saveznike u “hladnom ratu”.
Donald Trump svoju doktrinu još nije iskazao pregnantnim riječima (u Wikipediji na engleskome poglavlje o Trumpovoj doktrini ima naslov, ali ne i sadržaj).
Iskazao ju je, vjerojatno, Tillerson, za posjeta Sant’Anni di Stazema, talijanskome mjestu nedaleko od Lucce, gdje su njemačke okupatorske trupe u represalijama 1944 pobile 560 stanovnika, sve što su živo zatekli u selu. Tillerson je odabrao to mjesto za programsku izjavu: “Želimo biti oni koji znaju odgovoriti svima koji nanose štetu nevinima bilo gdje u svijetu. Ovo će biti mjesto nadahnuća za našu akciju. Tko počini zločine protiv nevinih osoba igdje u svijetu, mora odgovarati. Uvijek.” Tillerson je time pokazao da istupi američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima Nikki Haley (navodno osobe koja ga je spremna zamijeniti u Državnom odsjeku) nisu disparatni, nego izraz iste politike.
Reduktivno bi bilo tu ulogu, koju sebi prisvajaju Sjedinjene Države Amerike, svesti na zvanje “svjetskog žandara”. Oružnik postupa po naređenju na temelju naloga sudbene vlasti – a Washington sebi uzima pravo biti istražitelj, tužitelj, sudac i izvršitelj kazne. Bez priziva. Kao u rimska vremena: privođenje u zoru, suđenje o podnevu, egzekucija popodne, ukop prije sumraka.
Upravo tu hitrinu je pokazao Trump u Siriji: prošlo je samo nekoliko sati od prvih šuškanja da će Amerikanci intervenirati do razornog udara po Šarjatu. Saveznici do kojih Washington drži obaviješteni su unaprijed. Također i suparnici koji su važni, poput Rusa (i Kineza, za večerom). Hrvatska, koliko znamo, nije upozorena (osim ako neki post-it nije nalijepljen na ogradu oko Bijele kuće).
Znakovito je da se Trump pozvao na stav Organizacije Ujedinjenih naroda protiv kemijskog oružja obrazlažući razloge napada, ali mu nije palo na pamet ni predložiti intervenciju Sigurnosnom vijeću, a kamoli čekati njegovu odluku. Doduše, bilo je jasno da bi Rusija uložila veto, a vjerojatno i Kina. Kada je Sigurnosno vijeće blokirano jer nema konsensusa petorih stalnih članica, samo dvije mogućnost ostaju: ne činiti ništa (po tradiciji Evropske unije), uz eventualno neko razvodnjeno principijelno popovanje, ili pribjeći jednostranoj akciji.
Južno krilo Unije, koje se sastalo u Madridu (bez Hrvatske, ne vide je ni na jugu), odobrilo je Trumpovu akciju u Siriji, ali ne i doktrinu.
Na sastanku ministara vanjskih poslova G7 u Lucci je britanski tajnik za vanjske poslove Boris Johnson predložio jačanje sankcija protiv Rusije zbog Krima. I to tjera vodu na mlin “Trumpove doktrine”.
Pokazivanjem mišića Trump – kao i svaki državnik u konfrontaciji s drugim državama – dobiva na konsenzusu u domovini, znatno narušenome nizom kardinalnih unutrašnjepolitičkih gafova. Istodobno pokušava neutralizirati sve neugodnije optužbe za šurovanje s Rusima kako u prljavoj predizbornoj kampanji, tako i u poslovnoj politici svoga tajkunskoga šupljikavog imperija.
Čini se da vrag nosi drugu parolu iz kampanje i s inauguracije: “Prvo Amerika!” Sada su, naprasno, prve “nevine žrtve”. Kako tu naći ikakav zajednički nazivnik? Možda u neizrečenoj ali lako naslućenoj paroli: “Prvo Trump(ovi)! Učinimo Trumpa ponovo velikim!”, što koštalo da koštalo.