GLOBUS

ANTE TOMIĆ PIŠE O VASKU LIPOVCU: GENIJALNI SLIKAR SPORTA I SEKSA Iako je živio suzdržano, eros je u njegovu djelu uočljiv čak i u prikazu Spasitelja

Robert Matić

 

Ni više od desetljeća nakon smrti Vaska Lipovca njegova obitelj zapravo ne zna što im je on ostavio. Kao što iza nekih ostaju izvanbračna djeca i kockarski dugovi za koje se nije znalo, iza Lipovca se po ladicama stalno ukazuju nekakve nepoznate mape s crtežima, akvarelima i grafikama.

“Ovo sam nedavno otkrio”, reče prije nekog vremena Mario, poznat i kao Kiko, srednji od trojice sinova, pokazujući mi tri grafike velikog formata, šezdeset puta osamdeset centimetara po prilici, s uobičajenim Lipovčevim morskim motivima, ali bez boje. I brodovi, i dim iz njihovih dimnjaka, i valovi i ljudi samo su guste, neprozirne crne mase na bjelini papira.

“Izvanredne su, premda odudaraju od gotovo svega što je radio.”

“Upravo ih zbog toga nitko neće kupiti”, kaže Mario. “Ljudi su navikli na Lipovčevu boju i vedrinu.”

Mario Lipovac

U ateljeu 1995.: Vasko Lipovac je rado u svom ateljeu primao goste, no brzo bi se uzvrpoljio i zašutio. Diskretno bi gostu dao do znanja da je vrijeme da pođe

PRIVATNA ARHIVA

Lipovac je ostavio opus kojem se još ne nazire pravi opseg: Mladi slikar u ateljeu za vrijeme studiranja na zagrebačkoj Likovnoj akademiji 1958.

 

Morski pejzaži

“Nešto je slično imao na jednoj izložbi u Galeriji umjetnina u Lovretskoj ulici, u drugoj polovici devedesetih. Sjećaš se onih morskih pejzaža, većinom su bili monokromatski, bijeli, crni i sivi, s mrvicom plave ili smeđe ili zelene. Meni se to silno svidjelo. Pomislio sam kako je odvažno iskoračio iz svog poznatog rukopisa, ali zanimljivo, nisam vidio da je ikad kasnije tako slikao.”

“Obeshrabrila ga je negativna kritika u novinama”, otkrije mi Kiko.

“Nemoj me zezat?!” zgranem se. “Pa tip koji je to pisao, znam ga, je totalna budala.”

“Svejedno, Vasku je to teško palo.”

Rino Efendić

Lipovčevi biciklisti nisu bili iscrpljeni sportaši

 

Dogodi se to nažalost često jer su umjetnici nesigurni i plahi, sumnjičavi i strašljivi, a kritičari baš suprotno, samouvjerene, ohole neznalice. Osvrnem se po prostoriji, šarenoj gomili Lipovčevih junaka, plivačica, veslača, vaterpolista, biciklista, razvratnica i redovnica, biskupa i svetaca koje me ni danas, više od petnaest godina otkako sam među njih prvi put stupio, ne prestaje uzbuđivati. U novinama smo 2001. ili 2002. imali seriju članaka o radnim prostorima umjetnika, šarmantnih priča o intelektualnim salonima gdje se uz cigare i viski neka talentirana i načitana gospoda koja su vidjela svijeta prepiru o kineskoj kulturnoj revoluciji, palestinskoj državi, francuskom novom valu i hrvatskom pitanju. Lipovčev je atelje, međutim, promašivao ovu predstavu. Lipovac je u ateljeu, svi su se smijali kad bi to čuli, radio. Stotine djela, opus kojemu se ni godinama nakon njegove smrti ne nazire veličina, ostavio je jedan koji bi vas posramio marljivošću, koji je od jutra do večeri skicirao ili slikao, gnječio glinu, pilio željezo, tesao i brusio drvo. Vazda u nekakvom poslu, tihi, povučeni muškarac niti je pio alkohol niti s namjernicima raspredao Markove konake. Istina, svakoga bi lijepo primio, donio mu kavu, razgovarao s njim o meteorološkim ili političkim prilikama, nasmijao se vicu, pokazao mu što je novo uradio, ali u jednom trenutku...

PRIVATNA ARHIVA

Majstorska klasa Krste Hegedušića 1958. godine - Lipovac je drugi zdesna

 

“Lagano bi se uzvrpoljio i ušutio”, opisujem Kiki. “Naslutio bih nervozu u njemu. Nekako neosjetno, diskretno bi mi dao do znanja da je vrijeme da ja pođem.”

“Znam to”, složi se Kiko. “I nama je to radio. Došli bismo mu s djecom i on bi zbilja bio sretan što ih vidi, poigrao bi se s unucima, ali onda bismo odjednom shvatili da on sad želi da odemo i ostavimo ga samoga u ateljeu.”

“Ali tu želju nikad ne bi izrekao”, naglasim.

“Naravno da ne.”

PRIVATNA ARHIVA

Obitelj Lipovac 1934. godine - Vasko, Vesna, Predrag, Zlata i Neno

PRIVATNA ARHIVA

Idilično djetinjstvo u Boki Kotorskoj - mali Vasko se priprema za maškare 1936. godine

 

Prvi susret

Vasko Lipovac, kao i njegova umjetnost, držali su do pristojnosti i obzira. U zemlji u kojoj vladaju nasilje i prostaštvo, gdje se elite svakih nekoliko desetljeća izmjenjuju udarcem čizme u vrata i otimanjem pokretne i nepokretne imovine, Lipovac je bio jedan od rijetkih autentičnih predstavnika građanske kulture. “Ovo što vi radite je reakcionarno”, rekao sam mu, pamtim, prvi put kad smo se sreli, a njemu to nije bilo drago, jer opasna je riječ reakcionarno, zbog nje se jednom izbacivalo iz stana, gubilo pravo školovanja, oduzimalo pasoš, odlazilo na robiju. Potrajalo je dok mu nisam objasnio kako ne smjeram ništa ružno ni optužujuće, već da naprosto ono čemu on pripada i što slika u većine našeg naroda, barem podsvjesno, izaziva nelagodu i neprijateljstvo. Site, spokojne, dobro odjevene i čiste Lipovčeve činovnike, liječnike, advokate i kapetane, svaki je režim ovdje zapravo proganjao. Sad jedni, sad drugi divljaci sa svojom okrutnom revolucionarnom pravdom, komunističkom kao i nacionalističkom, trudili su se da ih istrijebe.

Lipovac u čitavom svome djelu oživljava djetinjstvo pred Drugi svjetski rat, odrastanje u mediteranskom gradiću, u dubokom bokokotorskom zaljevu, ispod gotovo okomite litice Lovćena, bezbrižan život jednoga dječaka u mornarskom odijelcu, među ulaštenim hrastovim namještajem, srebreninom, teškim porculanskim jušnicima i namrgođenim portretima predaka. To je dobroćudna provincijska buržoazija koje zazire od sukoba, od vikanja i razbijanja, krvi i užasa. Vasko Lipovac ne prikazuje nasilje ni kad slika povijesne bitke. Gdje bi netko drugi prikazao lica iskrivljena od bijesa, mržnju u iskolačenim očima, rasporene utrobe, oganj, ljudske i konjske lešine, Lipovac stavi gomilicu debeljuškastih nižih muškaraca, kršćana i Turaka da se gurkaju kao dječaci i mašu malim zakrivljenim sabljama koje bi po izgledu vrlo lako mogle biti drvene. Nema u njega zaista ništa šokantno, provokativno i uznemirujuće, on ne razotkriva mračne tajne, gnjilo i pokvareno u ljudskim dušama, našu životinjsku prirodu. Lipovac je čitav u udobnosti i ugodi. Nažalost, mnogi to ne doživljavaju osobitom umjetničkom vrlinom jer kritičari, kunsthistoričari i kustosi, znate i sami, vole izraze kao što je provokativno, šokantno i uznemirujuće. Ti štreberi koji se uzbuđuju nasiljem i zlom, barem dok ih netko ne opali šakom po nosu, često su znali biti nepravedni prema Lipovčevom miroljubivom građanstvu. Nije im se sviđalo kako su tu svi čisti, počešljani, uhranjeni, zadovoljni svojim lijepim životom.

Robert Matić
 

Pa ni onaj sport koji Lipovac često prikazuje, ni u njemu nema konflikta. Nema želje za natjecanjem, za pobjedom, da se bude bolji od nekoga, na licima biciklista i veslača ne vidi se grč napora. Ti bucmasti rekreativci ne izgledaju kao da žive sportskim životom, da bi odbili krišku torte od jagoda, ili još jedno veliko točeno pivo, ili očajavali što su na cilj došli zadnji. Sport u Lipovčevoj umjetnosti nije onaj kakav mi danas poznajemo, koji talentiranoj siromašnoj djeci nudi slabu šansu da pobjegnu iz potleušica s podom od nabijene zemlje, o kojemu ovisi nečija budućnost, sport u kojemu je mnogo nesreće, suza, frustracija, zavisti, boli, ozljeda. Ono što je Vasko slikao i tesao samo je ugoda tijela, i opet jedna osobeno građanska navika, dokono popodne nekih buržuja koji su prvi donijeli bicikl u naš gradić, zabava inženjera koji su otkrili nogomet dok su studirali u Pragu.

Držao do reda

Sport i seks, dva tjelesna zadovoljstva, Lipovčevi su glavni motivi. Iako se sam iscrpljivao cjelodnevnim radom i živio skromno, suzdržano i tiho, njegovo djelo naprosto pršti od hedonizma. Kad mu dođete u atelje u Vukovarskoj ulici i danas, godinama nakon što je on otišao, iz stotina kipova i slika pulsira životna radost, neobuzdano tuče iz njegovih guzatih gospođa i njihovih muževa, ili možda ljubavnika, koji začuđeno bulje u vas, samo u sokolskoj majici i čarapama s podvezicama, s čvrstom ljubičastom erekcijom ispod mekanog oblog trbuščića. Taj je eros uočljiv i u prikazima svetaca, biskupa i časnih sestara, pa i kad, bogohulno je to reći, Lipovac slika samoga Spasitelja.

Robert Matić

Ni u sportu koji vasko lipovac često prikazuje nema konflikta: Ti bucmasti rekreativci ne izgledaju kao da žive sportskim životom. To je samo ugoda tijela

 

Kad je umro, na groblju su govorili pravoslavni svećenik, koji pripada vjeri njegovog oca, i katolički, koji je od vjere njegove majke, i to je bio red, a svi znamo kako je Vasko Lipovac držao do reda, no ako mene pitate, svećenici su bili višak jer je Lipovac bio sav od ovoga svijeta, od naših smrtnih, ovozemaljskih veselja. Prije smrti dugo je bolovao, mjesecima je kopnio u bolnici, ali čak ni tada nije besposleno ležao. Okolnost da mu je istjecao rok trajanja nije bila razlog da odustane od svojih radnih navika. Blok je bio uvijek kraj njega na noćnom ormariću i u njega je svaki dan bilježio prizore koji su mu dolazili, pri kraju krivudavom, drhtavom linijom, a prizori su, gotovo bez iznimke, bili erotski, često i pornografski. Nacrtao je stotine golih žena i muškaraca zapuhanih i zajapurenih u ljubavnoj igri. Parovi su se željno hvatali za genitalije, širili noge i pljeskali po guzicama, a bilo ih je i da su se utroje neobuzdano parili, da je razvratnica jednom gospodinu dala sprijeda, drugome straga.

Kada mi je Mario Lipovac nekoliko dana nakon sprovoda pokazao te crteže, bio sam tako potresen da sam na trenutak, činilo mi se, zaboravio disati. Čovjek je umirao, snaga ga je napuštala, a on je svejedno crtao divne slasti koje mu je nekad pružalo njegovo sve slabije tijelo. Ako je negdje zabilježena snažnija žudnja za životom, ja nisam čuo za nju. Vasko Lipovac u čitavom je svome djelu desetljećima ustrajno i dosljedno prikazivao kako nam je lijepo na ovome svijetu. Ima li negdje kritičar, kunsthistoričar ili kustos koji će reći da to nije umjetnički vrijedno, toga idiota možemo samo prezreti.

Izdvajamo