Pablo Neruda bio je samoživ, u odnosima stabilno nestabilan, koncentriran na sebe, u ljubavi teatralno osebujan, a sebičan, ponešto infantilan, nespreman na davanje i lojalnost jednoj osobi, puno nalik na bliskog mu Picassa; tako ga vidi argentinska spisateljica María Fasce čiji je roman “Žena iz Isle Negre” ovih dana preveden u nas (Duška Gerić Koren, Hena com). Nije to Neruda kakvog ga je opisivao Antonio Skármeta, po čijem je romanu “El cartero de Neruda” snimljen “Poštar”; bliže je pjesniku iz novog, za Oscara nominiranog filma “Neruda” koji je lani snimio čileanski redatelj Pablo Larrain, gdje kroz priču o političkom progonu i egzilu povremeno probija ponešto od karakternih crta koje spominje Fasce. Autorica živi i radi u Madridu, osim što piše, na španjolski je prevodila Prousta, Camusa i Modiana.
Lik poete
“Žena iz Isle Negre” fikcijska je, doduše, priča, skeletom rasla na faktografiji. Autorica je, kako na kraju romana stoji, čitala biografije, kopala po arhivima, dokumentima, pokušavajući dokučiti lik čileanskog poete. Intrigirala ju je i Delia del Carril Iraeta, Nerudina argentinska supruga, slikarica i glamurozna aristokratkinja, znatno starija od Nerude. “Ona doista zaslužuje da ju se pamti, da ne potone u zaborav. Svi znaju za njegovu suprugu Matildu Urrutiau, ali rijetko tko znade za Deliju del Carril koja je zapravo za Nerudu bila puno bitnija, kako za njegov intimni život, tako za njegovu karijeru. Delia je pripadala bogatoj, aristokratskoj obitelji, no sve je ostavila i otišla u Madrid privučena idejama komunizma. Zvali su je La Hormiguita (‘mali mrav’), ta je žena uvijek nešto radila. Neruda je zbog nje ostavio svoju prvu suprugu, Nizozemsku, a kasnije je Deliju napustio zbog Matilde”, kaže u razgovoru za Globus María Fasce.
María Fasce
Istražujući godinama pjesnika, za kojeg drži da je “napisao neke od najljepših i neke, među velikim pjesnicima, od najgorih stihova na španjolskom jeziku”, Nerudu čiji su stihovi za nju bili formativno bitni, ostala je, priča, “šokirana njegovom sebičnošću. Pronašla sam i ono što sam na neki način i osjetila čitajući njegovu poeziju, pogotovo dok sam slušala sve te snimke na kojima vlastite pjesme čita polagano i pretenciozno. Bilo je u njemu nešto neautentično. Bio je siromah koji je želio postati aristokratom, to je konačno jedan od ključnih faktora u njegovoj ljubavi za Deliju, pretvarao se da je komunist, ali njegova je žena bila puno više angažirana od njega, želio je biti elegantan, ali to nije mogao ni znao (očito je to kad ga gledate na fotografijama pored Rulfoa ili Vincentea Huidobroa). Bio je silno ljubomoran na druge pjesnike, primjerice na Huidobroa. Gdje god da se našao, želio je biti u centru pažnje. No, moj portret Nerude nije sasvim negativan. Dobra fikcija portretira tamne, ali i pozitivne strane osobe. Željela sam objasniti zašto su ga žene voljele iako je bio silno sebično, nepravedno biće.”
Pisma Deliji
Neruda je, a Fasce kaže da ju je to u konačnici potaklo na roman, pisao duga, strastvena pisma Deliji s Caprija, dok je tamo boravio s Matilde, u Italiji je konačno objavio i cijelu zbirku pjesama posvećenih Matilde, pod pseudonimom, sve da Delia ne bi saznala za nju.
“No, u mom romanu Delia konačno saznaje. Ljubomora je intenzivna, snažna i moćna emocija. Pokušala sam zamisliti svu tu bol koju proživljava dok čita pjesmu koju je napisao Matilde. Scena je izmišljena, ali je pjesma autentična. U mom romanu ona primi anonimnu pošiljku s tom knjigom.”
Veliki umjetnici, a sebični i ekscentrični ljubavnici i muževi, podatna su tema za razne discipline i forme, od psihologije do književnosti. “I sama sam bila zaljubljena u neke takve ljude, u njima je nešto silno privlačno. Kissinger je znao govoriti da je moć najveći afrodizijak. Nije točno. Ništa nije tako privlačno kao talent. Mislim da nema narcističnijih umjetnika od pisaca. Povode puno vremena sami, pišući, moraju vjerovati da su genijalci, inače ne bi mogli posvetiti toliko puno vremena svom radu. Često trebaju divljenje i odanost da bi se potvrdili kao stvaratelji.”
Isla Negra iz naslova knjige priobalno je mjesto u središnjem Čileu, poznato po kući koju je tamo dao sagraditi Neruda, ondje je napisao neke od svojih najpoznatijih pjesama, tamo je, naposljetku, i pokopan. Nazvao ju je, makar nije otok, Isla Negra, po crnim stijenama uza samu obalu. Ondje je redovito slavio čileanski Dan nezavisnosti okupljajući brojne. Tamo ga je zatekla i vijest o vojnom udaru 1973., tamo je čuo i za Allendeovo samoubojstvo. Upravo iz Isle Negre, tri tjedna kasnije, otpremaju ga u bolnicu gdje umire od raka prostate. Desetljećima se sumnjalo da su ga zapravo otrovali Pinochetovi tajni agenti, sve dok prije četiri godine tijelo nije ekshumirano i španjolski stručnjaci ustvrdili kako nema nepobitnih dokaza da je otrovan.
Tri kuće
Isla Negra je jedna od njegove tri kuće koje i danas obilaze brojni. U njoj je živio s trećom suprugom, Matildom Urrutiom. Zaljubljenik u more i brodove, Islu Negru uredio je poput broda, ispunio ju zbirkama školjaka, brodova u boci, boca neobičnih formi...
Od svih anegdota i priča o Nerudi što su ih zabilježili suvremenici, María Fasce u razgovoru spominje onu kako je Jorgeu Edwardsu, piscu i sadašnjem čileanskom veleposlaniku u Parizu, Neruda kazao da nikad neće biti dobar autor - kad već nosi takvo ime.
Rođenjem Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto sebe je rano preimenovao u Nerudu, otac mu je branio pisati, držeći to ispraznim i nevrijednim, pa je mlad morao pronaći ime pod kojim će, tajno, stvarati. Prezime Neruda odabrao je u čast češkog pjesnika Jana Nerude. “Tvrdio je i da su sve velike poete bile debeli ljudi. Bio je svečano ozbiljan, ali je nedvojbeno imao smisla za humor. Zanimljiva je i ta njegova ideja kuće Isla Negra: kuća kakvu bi zamislilo dijete, s brodovima, zvoncima, školjkama, bocama na kojima su lica... “ kaže Fasce.
Središnji lik njezina romana je Elisa Luna, kći Nerudine kućne pomoćnice Raquel, žene koja iz pjesnikova rodnog Temuca, ostavši bez posla, dolazi raditi u Islu Negru.
“Elisa Luna izmišljeni je lik, makar me novinari često pitaju za nju jer misle da je realna. Naravno da mi je to drago, pisci priželjkuju da su im likovi dio stvarnog svijeta. A i nije teško povjerovati u Elisu, s obzirom na to da je Neruda imao sve te silne ljubavnice, jedna od njih je bila i Matildina nećakinja. Sviđa mi se ideja kuće Isla Negra kao poprišta ljubavi, seksa i formiranja ženstvenosti Elise. Ona gleda što se događa u toj kući, ondje, isprva potajno, čita knjige s Nerudine police... Mlada Elisa pored sebe ima tri žene – glamuroznu Deliju, zatim svoju majku, tihu i odanu Raquel, te vulgarnu Matildu. Elisa će se formirati gledajući ih i na koncu ona ima i svoju ljubavnu priču. Raquel je također izmišljena, iako moguće vrlo vjerojatna, ona je žena koju je Neruda sreo u Tremucou, dok je još bio nepoznati siromah, jednu od djevojaka s kojima je imao aferu i kojima je posvećivao svoje pjesme.”
Bez politike
To nije priča o Nerudinu političkom angažmanu, naratorica je u romanu Elisa, tinejdžerica. “Htjela sam se držati dalje od Nerude u politici, a Elisa mi je tu odlično poslužila, ne samo da izostavim politiku (jer nema tinejdžerice koja bilo razumije ili uopće i haje za politiku) nego i da ispričam tu priču “na način kao da je potpuno i ne razumijem”, što je zapravo savjet koji je Borges običavao davati. Borges je govorio i da su sve dobre priče poput krimi priča, savjet koji također slijedim u svojim romanima, želim da čitatelj ide do kraja ne bi li otkrio ne ubojicu već neku drugu skrivenu misteriju koja je prisutna u svim mojim romanima, pa i u ovom.”