'POLJSKI BOKSAČ'

GOST IZ GVATEMALE GOVORI ZA GLOBUS 'Pisanje je u meni probudilo želju da se bavim obiteljskim traumama'

Wikimedia

Eduardo Halfon rođen je u Gvatemali, imao je deset kad je s roditeljima emigrirao u SAD i od tad niti jednu od ove dvije zemlje, makar možda i ”pokušavao”, nikada nije zauvijek napustio, a nikad im se, ekskluzivno i zauvijek, nije ni vratio. Nakon što je u Sjevernoj Karolini u svojim 20-ima dobio diplomu inženjera, vratio se u Gvatemalu. U početku je radio u struci (“nisam to bio pravi ja!”), u zemlji koju nije doživljavao sasvim svojom. Njegovo znanje španjolskog, osjećao je, bilo je nedovoljno, frustrirajuće. A onda se dogodilo da je, vrativši se jeziku, zaljubio u književnost, dapače upisao i studij iste.

Nekoliko godina kasnije, sad već s drugom diplomom, na jednom od tamošnjih sveučilišta duže je vrijeme poučavao književnost. Na koncu od toga odustao, preselio se u Nebrasku, gdje danas živi i piše knjige. Ovih je dana u Zagrebu bio gost na Festivalu svjetske književnosti. U nas mu je proljetos preveden “Poljski boksač”.

Spomenuti se naslov, što govori o boksaču koji je u nacističkom logoru Halfonovu djedu dao savjet koji mu je pomogao preživjeti, lajtmotiv provlači kroz razne pripovjedne dionice, tematski naizgled odvojene. Narator u romanu dijeli i ime i prezime s autorom knjige, riječ je o djelomice autobiografskoj prozi u kojoj se Halfon bavi prošlošću svoje obitelji, posebice majčinim ocem, poljskim Židovom, koji nakon što je preživio holokaust odlazi u Gvatemalu, jedino mjesto na svijetu gdje je imao jednog, preživjela, rođaka.

Broj telefona

Djed ono što je preživio u koncentracijskim logorima godinama drži zakopano u sebi, verbalno se s time suočava tek kad unuk, sad već pisac, upita da mu ispriča kroz što je prošao. Dok je bio dijete, govorio mu je da je tetovirani broj što su mu ga nacisti utisnuli u logoru, tih pet zelenih znamenki s njegove lijeve podlaktice, broj telefona, da ih je davno u Europi dao istetovirati da ih ne zaboravi.

Pisanje ga je, govori Halfon, učinilo prijemčivijim, više zainteresiranim za vlastitu obiteljsku prošlost. “Zapravo me djedovo iskustvo počelo zanimati tek kad sam počeo pisati. Zanimalo me i prije, ali više na nekakav dječji način. No, kad sam se počeo baviti pisanjem, to se promijenilo, tad sam stvarno htio čuti njegovu priču. Isto je i sa životnom pričom moga drugog djeda, očeva oca, koji je došao iz Libanona i u Gvatemali umro još u doba dok sam bio tinejdžer. I njegova je priča o egzodusu iz Beiruta, koji je prošao s puno braće, meni postala jako bitna tek kad sam počeo pisati. Pisanje je probudilo znatiželju i želju da ispričam te obiteljske priče, da se obiteljskih trauma dohvatim kroz literaturu.”

U njegovu romanu fragmentarno se probija Gvatemala, indijansko stanovništvo, pejzaž, običaji koji umiru, goleme socijalne razlike, spominje kako na privatnim sveučilištima većina studenata potječe iz dobrostojećih obitelji koje drže da je financijska budućnost te djece već osigurana, pa im diploma tek dođe kao lažni ukras. Opisuje za literaturu i učenje općenito nezainteresirane, često bahate i uobražene studente, atmosferu zbog koje je jednoć i sam odustao od poučavanja književnosti.

”Obrazovni sustav u Gvatemali je u kolapsu, na svim razinama. Javne škole i sveučilišta nemaju sredstva za rad, niti imaju educirane predavače, puno je korupcije. Privatne škole egzistiraju u nekom nerealnom balonu, potpuno odvojene od stvarnog stanja u zemlji. U početku sam bio jako dobar profesor, više zbog entuzijazma koji sam imao nego zbog znanja, jer moje je znanje tad bilo skromno (ipak sam ja, na kraju krajeva, inženjer). U to doba nije bilo dugo da sam otkrio knjige i čitanje i imao sam želju dijeliti to s drugima, gotovo kao gospel. No, brzo me taj entuzijazam napustio, dijelom jer su studenti bili potpuno nezainteresirani. Dijelom stoga što sam zapravo jedino želio pisati. Počeo sam razmišljati da ne mogu u isto vrijeme biti dobar profesor i dobar pisac i 2007. dao otkaz, od tad se samo bavim pisanjem”, kaže Halfon.

Srpski pijanist 

Razni osebujni likovi napučuju “Poljskog boksača”, od Juana Kalela, talentirana siromašna studenta indijanskog podrijetla koji piše upečatljivu poeziju, ali nakon očeve smrti napušta studij ne bi li prehranio obitelj, do srpskog pijanista Milana Rakića, školovana u klasi ponajboljih profesora, koji nadahnuto svira klasike dok privatno najradije sluša cigansku muziku svoga oca, njemu jedva znanog romskog harmonikaša. Kako tu piše Halfon “… nisam mogao prestati razmišljati o tome kako jedni bježe od svojih korijena dok drugi čeznu za njima, iz dubine duše; o tome kako jedni bježe iz svjetova svojih očeva dok drugi izgaraju i vape za njima; o tome kako se ja nikako ne mogu dovoljno udaljiti od judaizma, dok se Milan nikako ne može dovoljno približiti Ciganima”.

Likovi iz njegova romana, kad ostave trag na pripovjedaču, nestanu, a Halfon iz potom traži, zbog Rakića odlazi do Beograda (“…već dvadeset pet godina sjedim za klavirom, podučavaju me najbolji profesori klasične glazbe iz najpoznatijih svjetskih škola, a ja samo sanjam o ciganskoj karavani, da sviram i plešem i proživljavam bol iz njihovih pjesama”), talentiranog studenta Juana Kalela, makar mu adresu ne zna, odlazi potražiti u njegovo indijansko mjesto nedaleko od glavnog grada Gvatemale. Makar je riječ o maloj udaljenosti, siromaštvo tog kraja čini da se mjesto doima jako daleko.

Nije pjesnik

Na upit Kalela zašto profesor Halfon ne piše pjesme, narator, profesor, odvrati: “Nikad nisam pisao pjesme. Htio sam reći da se ne osjećam kao pjesnik, a čovjek se, po mome mišljenju, mora osjećati kao pjesnik, takav se roditi, za razliku od pisca proze koji se može razvijati malo-pomalo.”

U razgovoru za Globus tome dodaje: “Postoji razlika između onoga koji piše poeziju i pjesnika. Mislim da je to ono što hoće reći moj narator. Može netko naučiti pisati poeziju, i raditi to dobro, ali biti pjesnikom ima jako malo ili ništa sa stihovima, jampskim pentametrom… Puno je to dublje. Mnogo neopipljivije. I mnogo opasnije.”

Dok opisuje sadašnjost Gvatemale, prošlost daje naslutiti često se vraćajući na temu jezika, na ono što je ostalo i ono što je nestalo, nasilno istisnuto tuđim. “Uvijek ću se diviti imenima mjesta u Gvatemali. Imenima koja šume poput slapova, koja zvuče kao neka predivna mačkolika životinja dok požudno prede ili kao peripatetička dosjetka, ovisi kako se gleda. … Imena mjesta u Gvatemali su, kao na kraju krajeva i ljudi koji u njima žive, zapravo mješavina tihih domorodačkih uzdaha i surovih izraza jednako tako surovih španjolskih konkvistadora, njihovog drakonskog imperijalizma, suludog i brutalnog, nametnutog bez imalo milosti.”

Izdvajamo