IZLOŽBA AUTOAKTOVA

'MOJE GOLE FOTOGRAFSKE GODINE' Nova izložba jedne od najintrigantnijih i najboljih suvremenih hrvatskih fotografkinja

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 25.12.2016. u 22:00

Mara Bratoš

Temi autoakta Bratoš se vraća 2005. godine i snima se ispred cvjetne tapete

Jedna od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih fotografkinja izlaže u Galeriji Kranjčar krajem godine tri ciklusa autoaktova nastalih u razdoblju od 20 godina

Fotografkinja Mara Bratoš otvorenjem svoje izložbe u Galeriji Kranjčar 29. prosinca pod nazivom “Autoakt 95-05-15” još jednom će pokazati da je jedna od najintrigantnijih i najboljih suvremenih hrvatskih fotografkinja. Izložit će tri fotografska ciklusa: prvi je sniman 1995. godine, zove se “Autoaktovi u šumi”, drugi 2005. i zove se “Autoaktovi”, a treći ciklus sniman je 2015. i zove se “Auto­aktovi dvadeset godina poslije”. On zapravo i sabire značenje cijele izložbe, jer Mara Bratoš izložila je radove nastale u pravilnim razmacima tijekom dvadeset godina.

Hommage Pavu

 “Kao da se u ciklusima javi neka prirodna potreba, spontana”, kaže fotografkinja.

“Aktovi koji su nastali prvi, 1995., svojevrsni su hommage dubrovačkom fotografu poginulom 1991. godine Pavu Urbanu, jer krajem 80-ih i na samom početku 90-ih njemu sam pozirala na tu istu temu. Na taj sam se način i zaljubila u fotografiju. U to vrijeme nisam još fotografirala, Akademiju sam upisala 1992. Za vrijeme studija upravo taj ciklus autoakta izabrala sam za slobodnu temu, a kasnije sam, na Danima hrvatske fotografije u Umjetničkom paviljonu 1995., dobila nagradu za najboljeg mladog autora”, objašnjava Mara Bratoš.

Mara Bratoš

Crno-bijeli aktovi iz 1995. godine snimljeni u zagrebačkoj šumi

 

Ti aktovi iz sredine 90-ih snimani su na crno-bijelom filmu i imitirali su crno-bijele razglednice, stare crno-bijele fotografije; imale su nazubljeni rub kao fotografije naših baka i djedova i bile su malog formata, 19 puta 13 centimetara.

“Po sadržaju su vrlo otvorene, ali po opremi i dimenzijama intimne. Devedesetih nisam težila velikim formatima. To je sad trend, a ja sam tada išla na najmanji mogući format. I kad se danas gleda – lijep je taj mali format, nekako je danas čak i zapostavljen, ima u njemu neke draži”, govori Bratoš o značajkama prvog ciklusa.

Mara je tu bila jako mlada, imala je 21 godinu, a kako sama objašnjava: “Kad si mlad, još si jako hrabar, misliš da je sve što radiš jako važno, da su te emocije koje prenosiš kroz radove jako važne.” Smatra da je fotografija možda bila i neka vrst iscjeljenja, pomagala joj je da se nosi s emocijama.

Na pitanje je li se sviđala sama sebi, odgovara:

“Pa ne, nisam. Ali nisam to radila iz tog poriva, da se sebi svidim, više iz boli koju je trebalo izbaciti, a meni se taj način činio najbližim. Tendencija nikad nije bila vanjska”, kaže.

Je li bar bio nužan pozitivan odnos prema svome tijelu, pitala sam Maru Bratoš, a ona je bila rezolutna:

“Ne! Ali nisam ni išla iz perspektive da to bude neko izvježbano tijelo, kako to danas ljudi gledaju. A nije mi trebala ni posebna hrabrost - bile su to poslijeratne godine, Zagreb je bio tek u početnom tranzicijskom periodu i ta umjetnost je imala neku svoju težinu. Nije bilo sve tako podređeno ljepoti. Neke druge stvari su još uvijek držale vrijednost, barem u sredini gdje sam se ja tada kretala.” Mnogo je toga išlo iz cijele atmosfere na sceni, koja je bila teška, jer je to ipak “poslijeratna” 1995. godina.

Sljedeći ciklus, do kojeg je trebalo proći deset godina, dogodio se u Hrvatskoj koja se i sama “stabilizirala, promijenila se”: “Kao da su neke boje ušle i u Zagreb i u neku moju podsvijest i intimu. Tako da sam, ne iz nekog posebnog razloga, ponovno poželjela napraviti autoaktove, izložiti sebe sebi, da vidim što će izići iz tog trenutka kad staneš pred kameru.”

Detalj prirode

A iz šume koja je prirodna, gusta, Mara je pošla u artificijelni prostor. Stavila je tapete s cvjetnom pozadinom: dakle, opet je prisutan detalj prirode, ali sad se igra s prethodnom serijom, na taj način se referira na prethodni ciklus.

Figura je jako čisto smještena u prostor, nema puno mimike, nema pomaka tijela, ima nekoliko poza, kompozicijski oštrih i čistih.

Neja Markičević / HANZA MEDIA

“Što otkrivam tom serijom? Da se možda svi malo više štitimo? Od čega? Da, i od pogleda drugih ljudi, jer nemam više 21 nego 31 godinu. I ta druga serija je pokazivanje onoga što mi se u tom periodu dogodilo”, govori Mara Bratoš. Ovdje su aktovi na većim formatima, metarski. Snimljene su na kolor filmu, ali su povećanja jako velika. “I da, druga serija je iskrena u onom što pokazuje – čovjek je različit s 21 i 31 godinom.”

Je li erotičnija od prve, pitam, a fotografkinja naglašava da ni u jednoj seriji nije išla na erotičnost i samodopadnost. Fotografije ni u jednoj seriji nisu uljepšavane ni obrađene, retuširane.

“A sad kad se već dogodila treća serija, mislim da se treba vidjeti protok vremena, i da se ne štedi subjekt.”

U treću seriju, “Autoakt dvadeset godina poslije”, iz 2015. godine, uvela je neke predmete: tanjur, žlicu - rekvizite režije. Na nekim fotografijama ne vidi se cijela figura, mali se dio otkriva, ali se vidi da je ipak akt, ili poluakt, kojih u trećoj seriji ima najviše.

Mara Bratoš

Posljednji ciklus nastao je prošle godine i pokazuje neumitni protok vremena

 

“Na njima pokazujem ono što je u skladu s vremenom u kojem živimo jer vremena su se promijenila, pa je i taj akt – koji je na akademijama, i likovnoj i dramske umjetnosti, najnormalnija tema – u javnosti možda krivo doživljen. Pa, prikazujem onoliko koliko mislim da je u ovim vremenima kakva jesu potrebno pokazati, jer vremena su sad – okrutna”, kaže Mara Bratoš.

Sherman kao uzor

“Mlado tijelo, istrenirano, nabildano – tijelo je koje se danas pokazuje. Pogled na tijelo je površan”, kaže Mara i nastavlja: “Mislim da je svako tijelo lijepo, u kojoj god dobi, samo je važno kako se snimi. Ali, eto, ti vanjski kriteriji su rigorozni. A možda se i ne treba na isti način izlagati, jer ne ponaša se čovjek isto i nije zreo na isti način s 20 i 40 godina”, zaključuje.

Je li se inspirirala tuđim slikama, fotografijama? “Volim radove Duanea Michalsa, Massima Vitalija, Andreasa Gurskog, Richarda Avedona”, otkriva.

Uvijek je pratila autore koje su snimali akt. Kao studentici uzor joj je bio Mapplethorpe, ali ove su fotke više nastale pod utjecajem američke fotografkinje Cindy Sherman, koja je fotografirala sebe, iako ne akt.

“Hrabrost snimanja sebe crpila sam iz njene koncepcije. Smještala je sebe u različite ‘maske’ i situacije, njezine fotografije izgledaju kao da su ispale iz filmskih kadrova, a na svima je ona. Bila mi je neka vrsta uzora i virtualne podrške. Između ostalog, vrlo sam teško nalazila druge modele”, napominje.

Opravdani strah

S drugom serijom bilo joj je važno da se prikazano doživi kao akt, a ne primijenjena erotska fotografija. “Mlade žene su se počele”, pojašnjava, “bojati eksponirati svoje tijelo jer zbog te silne količine medija to se počelo zloupotrebljavati. Do 2000. mlade cure se nisu toliko bojale, još uvijek je to bila umjetnost, ali danas, zbog mnogo veće mogućnosti da se to plasira, puno je više, recimo to tako, konzervativizma.” Ili bismo mogli reći – opravdanog straha. Kao što je trend masovnog “slikavanja”, tako je i trend skrivanja tijela.

Kao profesionalni fotograf Mara Bratoš radi od 1998., radila je za časopise Cosmopolitan, Globus, Elle, Klik; od 1999. do 2015. bila je urednica fotografije u financijskom mjesečniku Banka, od 2006. do 2014. surađivala je kao fotograf u ZKM-u, a od 2014. surađuje s HNK, a usput ima i mnogo drugih angažmana. Izlaže kontinuirano od 1995.

Izdvajamo