ANTOLOGIJA DRUGE POLOVICE 20. ST.

Nepoznati portreti korifeja hrvatske arhitekture

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 16.11.2016. u 15:36

Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan uz zgradu RANS Moša Pijade (1961)

Borka Bobovec autorica je antologije o hrvatskoj arhitekturi druge polovice 20. stoljeća koja donosi pregled najboljih građevina i njihovih autora, često u neformalnim izdanjima

Knjiga Borke Bobovec “2/2 XX, Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća”, u izdanju UPI-2M, obuhvaća ostvarenja od stambenih zgrada Drage Galića u Vukovarskoj ulici u Zagrebu do interpolacija Radovana Tajdera u Ilici, odnosno od ubrzane izgradnje nakon Drugog svjetskog rata do kraja '90-ih kad se gotovo uopće nije gradilo, a arhitektura se odvijala preko interpolacija i dizajna interijera.

Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja po godinama, neposredno poslijeratno razdoblje, potom sredina pedesetih i šezdesete, pa sedamdesete i osamdesete te kraj tisućljeća, ujedno i kraj arhitekture kakvu smo poznavali, i početak novog, vrlo različitog arhitektonskog rukopisa.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Borka Bobovec

 

Prate ju, uz ostvarenja, i fotografije pojedinih arhitekata, većina su njih u mlađim, formativnim godinama, u vrlo neformalnim situacijama, kako primjerice, planinare ili sviraju gitaru: "U teorijskim prikazima, nisam mogla pronaći fotografije autora pojedinih zgrada, autora koji su značajno utjecali na arhitekturu. Kod nas u arhitekturi ne postoji sustavno praćenje u kojemu bi se spojili lik i djelo u trenutku nastajanja, i to mi se između ostalog činilo dobrim povodom za knjigu", kaže arhitektica Borka Bobovec, koja je u široj javnosti poznata po vođenju "Europana", odskočnog poligona za arhitekte mlađe generacije, te po monografskoj knjizi o arhitektu Miroslavu Begoviću.

Duh kolektivizma

U prvom se poglavlju prati turbulentno razdoblje poslijeratne arhitekture, u doba Hladnog rata, kada su se vodila nadmetanja političkih filozofija i preko arhitekture i dizajna. Na našim je prostorima vladao duh kolektivizma, naročito na području dizajna, pa su izložbe tek u posljednjih nekoliko godina otkrile tko je stajao iza oblikovanja dizajna tadašnje kozmetike Neva, proizvoda za Rade Končar ili znameniti porculan Jugokeramike.

Na području arhitekture situacija je bila malo fleksibilnija, arhitekte Končara, primjerice, dobro poznajemo, to su Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić (ujedno je riječ i o kronološki prvom radu u knjizi s kraja četrdesetih), a to je i doba kada stasaju i mnoge osebujne individualnosti, poput mnogo puta spominjanog Ivana Vitića. Druga imena koja se također pojavljuju u knjizi u tom razdoblju, kao što je Dragica Crnković Očko, majka operne dive Dunje Vejzović, tek smo u novije vrijeme otkrili. U knjizi je ova arhitektica zastupljena tipskim vrtićima iz razdoblja, no podsjetimo i da je odlazila graditi u tzv. zemlje Trećeg svijeta.

Jedno od otkrića knjige, arhitekt za kojeg nismo toliko često čuli, jest Ivo Geršić, autor stambenih ostvarenja u Vukovarskoj ulici broj 238-240, kojeg autorica stavlja uz bok značajnim ostvarenjima. Razdoblju pripadaju i stambeni blokovi Drage Galića u Vukovarskoj ulici i na Svačićevu trgu, neboder Drage Iblera u Martićevoj ulici i zgrada na Svačićevu trgu. U poslijeratno doba, doba obnove i priljeva stanovništva iz sela u gradove, radili su se takozvani strojevi za stanovanje, a u knjizi će Borka Bobovec jasno riješiti dilemu, stanovati u zgradi iz pedesetih ili suvremenoj, naravno uz nedostignuti ideal stanovanja iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Kako tumači: "Tlocrti tipskih stambenih jedinica iz tog vremena izgledaju danas, nakon pedeset godina, primamljivije za život od većine stambenih jedinica koje se projektiraju i grade za tržište."

Četrdesetih su godina na snazi drugačije političke, sociološke i ideološke komponente. Drugačiji je samim tim i pristup arhitekturi. Gradnju prvenstveno potiče državni aparat, što mijenja razvoj i fizionomiju gradova, pa kako tumači Borka Bobovec, jasno, "arhitektura je uvijek i svugdje usko vezana uz politiku, a često zbog izvora financiranja pomiješana s ideologijom koja trenutačno vlada". Kako je bilo potrebno arhitekturom afirmirati novi društveni sistem, uz spomenute se stambene zgrade, na kojima je naglasak, grade i vrtići, domovi kulture, veliki reprezentativni objekti i slično. U razdoblju počinje izgradnja maestralnog Dinamova stadiona, koji je u knjizi uz Vladimira Turinu, atribuiran i Franji Neidhadrtu i Eugenu Erlichu. Lavoslav Horvat, čiji opus poznajemo i iz knjige Zrinke Paladino, autor je dvjestotinjak projekata tvorničkih kompleksa, među kojima je i "DTR" u Krajiškoj. Borka Bobovec dalje tumači kako je država bila "naručitelj koji je radničku klasu pisao s velikim R. Radnik je imao unutar tvorničkog kruga na raspolaganju sav socijalni komfor koji je to vrijeme donosilo". Izdvojeni su i Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Božidara Rašice, kao i njegov paviljon na Zagrebačkom velesajmu, te Tehnički muzej Marijana Haberlea.

Izložbeni potez

Prave, veće arhitektonske polemike u koje se uključuje šira javnost, kao danas primjerice, za Cvjetni trg, započinju sredinom pedesetih, u knjizi je to drugo poglavlje. Primjer je neboder u Ilici 1a koji su 1956. godine projektirali Josip Hitil, Slobodan Jovičić i Ivo Žuljević. Autorica u knjizi ne ulazi u polemike, nije ulazila niti u one uz današnje stanje Dinamova stadiona, a uz neboder piše tek da je riječ o "kontroverznom radu".

RANS Moša Pijade

 

Međutim, građevina koja je, kako navodi Bobovec, "postavila nove parametre na arhitektonskoj sceni", Radničko je sveučilište čiji su autori Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, također u Vukovarskoj ulici, tadašnjoj Ulici proleterskih brigada koja, kako piše Bobovec "postaje izložbeni potez arhitekture". Spomenuli smo već stambenu gradnju u ulici, uz one Drage Galića i Geršića, važna je i stambena zgrada koju gradi Stanko Fabris, međutim to je i doba kada na broju 46 iste ulice niče Gradska vijećnica Kazimira Ostrogovića.

Razdoblje zaključuje Zagrepčanka Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića, u istoj ulici, na uglu sa Savskom. Ovaj je neboder, tumači autorica knjige, "jedan od rijetkih koji je opravdao želje investitora u odnosu na želje grada kakav bi trebao biti, bez nasumce pobacanih visokih čeličnih staklenih pokazatelja moći". Neboderi su, tumači dalje, "nepogrešivi simboli moći i zato ih vole sve zajednice koje žele pokazati da su uspjele. Zato su i svi zagrebački neboderi određeni pokazatelji trenutka, odluke moćnika koji kroz njih izražavaju svoj osobni uspjeh". Nadodaje i kako "Zagreb 20. stoljeća ima više nebodera stambene nego poslovne namjene što potvrđuje tezu o želji države da kroz izgradnju, pa makar i stambenih nebodera, pokaže snagu".

Pisalo se već o novom poimanju pogleda na život u Novom Zagrebu, kako o udaljavanju od poimanja spavaonice koji je neko vrijeme vrlo nepravedno vladao prema ovom dijelu grada, koji su u svojoj knjizi "Projekt Zagreb" među ostalima ispravili Ivan Rupnik i Eve Blau s Harvarda, ali i o radu Bogdana Budimirova, koji je sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem oblikovao montažne gradnje u Novom Zagrebu, JU60 i JU61. Borka Bobovec tumači kako su ove građevine koje su "projektirane da traju privremeno, nadmašile same sebe i još uvijek funkcioniraju u obliku u kojemu su izgrađene".

Godine turizma

Šezdesetih godina je vrijeme pojačanog turizma, pa je i gost jednih od brojeva časopisa "Arhitektura" bio Stipe Šuvar, koji je pisao o "potrebi radnog čovjeka za odmorom". Naime, u tadašnjoj Jugoslaviji, najvećim dijelom na Jadranu, šezdesetih godina bilo je 404 hotela, a deset godina kasnije 795. U ležajevima to znači da je broj sa 30.879 narastao na 119.543. Najveći dio hotela koje danas poznajemo sagrađeni su u tih desetak godina. Godine 1963. osnovana je i Komisija za turizam, za rješavanje problema turističkog razvoja. Autorica izdvaja sljedeća ostvarenja iz ovog intenzivnog turističkog razdoblja: "Marjan" Lovre Perkovića, "Maestral" u Brelima, koji potpisuju Julije De Luca, Ante Rožić i Matija Salaj, "Uvalu Scott" u Kraljevici, Igora Emilija, "Solaris" Borisa Magaša, "Eden" u Rovinju Miroslava Begovića i Ive Bartolića, te "Plitvice" Marijana Haberlea. Dobra hotelska arhitektura nastavila se kasnije i u ovom tisućljeću.

hotel Marjan (1960)

 

Također, dvijetisućite su obilježile arhitektonski vrlo kvalitetne škole i vrtići, što ako je suditi po projektima, u knjizi, svoje korijene ima u sedamdesetima i osamdesetima, a među istaknutim su primjerima, Fakultet poljoprivrednih znanosti Berislava Radimira, Hildegard Auf-Franić i Lenka Pleštine, vrtić "Vjeverica" Borisa Magaša u Zagrebu, vrtić u Samoboru Ivana Crnkovića, tipski projekti Antuna Josipa Kostelca, Ivana Antolića i Radovana Tajdera, inače supruga danas pokojne umjetnice Jagode Kaloper, koji nakon navedenog razdoblja odlazi u Beč i tamo djeluje.

To je i razdoblje kada se pojavljuje nova generacija, među ostalima Marijan Hržić, Branko Silađin, Dražen Juračić, Velimir Neidhardt, Nikola Filipović, Ines Filipović, Hildegard Auf-Franić – nažalost, njih su dvije među rijetkim ženskim arhitektonskim imenima u knjizi, uz Dragicu Očko i još nekolicinu. Prodor građanskih vrijednosti, tumači u knjizi Bobovec, simboliziraju među ostalima "Ban caffe" Nenada Fabijanića i hotel "Dubrovnik" Ines i Nikole Filipovića. Interijerima se bave i Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić.

Međutim, ako se gleda čitava, šira slika, osamdesetih počinje i preizgrađivanje i uništavanje urbanog prostora.

Program POS-a

Autorica spominje i neke projekte masovnog stanovanja, koji nisu često istaknuti u projektima vezanim uz odabir najbolje arhitekture, među kojima su neboderi u Gruškoj, čiji su autori Lidija-Grečko Krstevski i Miroslav Stella, ili Superandrija u Sigetu. Od projekata individualnog stanovanja, najvažniji je primjer, nažalost, danas devastirana "Crna kuća" Dragomira Maji Vlahovića. Privatnim se kućama javljaju i arhitekti rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina, koji će obilježiti početak novog stoljeća, npr. Andrija Rusan, Kuća "K" te 3LHD, "Vila Klara" u Zagrebu koja nastaje posljednje godine tisućljeća.

I naravno, vrlo je važan POS, Program poticane stanogradnje. Prethodio mu je državni program koncipiran u suradnji s Arhitektonskim fakultetom, nastao, tumači autorica knjige "sredinom devedesetih u zemlji u kojoj je trebalo žurno obnoviti i povećati broj stanova s obzirom da je tijekom Domovinskog rata oštećeno 11 posto stambenog fonda, odnosno 160 tisuća stambenih jedinica u 590 naselja, država je pokrenula investicijski ciklus građenja stanova za stradale u ratu". Među projektima najvažniji su stambena zgrada u Vukovaru čiji su autori Vinko Penezić i Krešimir Rogina, te ona Gorana Rake u Rijeci.

POS je "'probudio uspavano tranzicijsko društvo po pitanju stanovanja', te otvorio mogućnost novoj generaciji arhitekata da se afirmiraju" tumači Bobovec, primjerice Studio UP, Iva Letilović Morana Vlahović, Kostrenčić-Krebel...

"Hrvatska arhitektura 20. stoljeća u kontekstu europskih zbivanja traje čitavo stoljeće s usponima i padovima, blistavim razdobljima i vremenom zatišja, i samozatajno sprema novi zamah", zaključuje autorica knjige.

Iz drugih medija


Izdvajamo