Trajno pod utjecajem klasičnog rocka 60-ih i 70-ih, škotski bend Primal Scream slavu je stekao 1991. godine objavom albuma "Screamadelica", koji je uspješno spojio psihodeliju, rock i acid house i na taj način postao svojevrstan most između dvije subkulture, rock i elektronske, koji je Primal Scream preko noći postavio na pijedestal tada novog pravca acid rocka, čiji je vrhunac nadošao s pokretom zvanim Madchester.
Njihov posljednji album "Chaosmosis" izravno je inspiriran filozofijom talijanskog marksističkog filozofa Franca Bifa Berardija, a on i frontmen Primal Screama Bobby Gillespie zagrebačkoj publici zajedno će se predstaviti na Filozofskom teatru, 29. siječnja u HNK. Gillespie nam je priznao da ima tremu jer nije navikao na javne nastupe tog tipa, no razuvjerila sam ga činjenicom da je našoj široj javnosti Primal Scream ipak poznatije ime od Berardija, koji je već gostovao na Subversive Festivalu 2013. godine, no na hrvatski su prevedena samo dva njegova članka.
Masovna ubojstva
Berardi je 70-ih godina bio aktivan u ljevičarskom pokretu Autonomia Operaia, te je bio i osnivač prve piratske radiostanice u Italiji. Zbog svog je djelovanja krajem 70-ih bio je prisiljen napustiti Italiju te dolazi u Pariz, gdje zajedno s francuskim filozofom i psihoterapeutom Félixom Guattarijem radi na polju šizoanalize. Objavio je više od 20 knjiga, a danas se najviše bavi ulogom medija i informatičke tehnologije u postkapitalističkim društvima.
- Berardija sam upoznao prošle godine, pričali smo oko sat vremena i druženje je bilo vrlo ugodno. Prvi put sam čuo za njega kada sam kupio knjigu "The Uprising: On Poetry and Finance" koja mi je bila vrlo zanimljiva, a potom sam smatrao da bih mogao pročitati još ponešto od tog autora, pa sam kupio i druge njegove knjige. Prije dvije godine objavio je knjigu "Heroes: Mass Murder and Suicide", u kojoj tvrdi da su masovna ubojstva i samoubojstva krajnji produkt neoliberalnog društva. Tamo se referira i na pojam chaosmosis, što je zapravo termin Félixa Guattarija, koji je ranih 90-ih objavio knjigu tog naziva. Jako mi se svidio taj izraz pa sam ga posudio za naslov našeg albuma jer mi se čini da savršeno paše u vrijeme u kojem živimo. Guattari je smatrao da umjetnici apsorbiraju sav kaos modernog svijeta, ali neće dopustiti da ih to učini negativnim i depresivnim, nego će tu energiju pretvoriti u umjetnost. Mislim da je to dobra riječ u kontekstu pop muzike, a ima i punk konotacije - obrazlaže glazbenik, kojemu je ideje socijalizma i socijalne pravde usadio otac Bob, nekadašnji sindikalist.
Bob Gillespie senior bio je kandidat Laburističke stranke na izborima u Glasgowu 1988., no izgubio je od kandidata Škotske nacionalističke stranke. Nakon toga se više nije bavio politikom, već se angažirao u humanitarnom radu, prikupljao novac za žrtve Černobila i organizirao dolazak bjeloruske djece u odmarališta u Ayru, gradiću na zapadnoj obali Škotske. No puno prije toga, u šezdesetima, Bob Gillespie vodio je folk klub u Glasgowu u kojem je kućni pjevač bio danas poznati škotski glazbenik i stand-up komičar Billy Connolly. Upravo je otac Bob kroz Rolling Stonese, Dylana i Muddyja Watersa uveo svog sina u svijet rock'n'rolla.
- Moj otac je bio aktivist, sindikalist i marksist, posvećen borbi čitav svoj život. Roditelji druge djece iz škole bili su religiozni fanatici, rasisti i nasilnici, dok je moj otac bio dobar čovjek, pošten i moralan - priča Gillespie, koji je rođen u Springburnu, radničkoj četvrti na sjeveru Glasgowa, 22. lipnja 1962.
Velika imena
Išao je u istu školu kao i Alan McGee, osnivač izdavačke kuće Creation Records, a preko basista Douglasa Harta dospio je do benda Jesus and Mary Chain, gdje je zamijenio originalnog bubnjara. Istini za volju, njegov minimalistički bubanj nije zvučao ništa složenije od ritam-mašine, a njihovi prvi koncerti trajali su u prosjeku 20-ak minuta, što zbog hirovitog ponašanja braće Reid, a što zbog toga jer bend jednostavno nije bio u stanju svirati duže. Gillespie je već otprije imao svoj paralelni projekt, a braću Reid definitivno je napustio 1986. kako bi se u potpunosti koncentrirao na Primal Scream, koji su svoj uspjeh ipak morali čekati još nekoliko godina.
Uspjeh je došao s već spomenutim albumom "Screamadelica", a među bolja izdanja ubraja se i "Vanishing Point", koji je bio inspiriran istoimenim filmom iz 1971. godine redatelja Richarda Caspara Sarafiana. I u ovom tisućljeću objavljivali su solidne albume, među kojima svakako prednjači "XTRMNTR", objavljen 2000. godine. Nikad do tada Primal Scream nisu djelovali zainteresirano za društvene i političke događaje, no na tom albumu oštro su se obrušili na vladu, policiju, multinacionalne korporacije i američku vanjsku politiku, što se najbolje očitovalo u izvrsnoj pjesmi industrial zvuka "Swastika Eyes". Kroz bend su prošla i neka velika imena britanske glazbe, kao što je basist Stone Rosesa Gary Mani Mounfield, koji je s njima svirao od raspada Stone Rosesa 1996. pa sve do njihova ponovnog okupljanja 2011. godine. Zamijenila ga je basistica My Bloody Valentine, Debie Googe, koja danas svira u bendu Thurstonea Moorea, a s Primal Screamom je surađivao i frontmen My Bloody Valentinea, Kevin Shields.
Najveći porok
Unatoč filozofskoj inspiraciji njihov novi album "Chaosmosis" nikako nije politički album u smislu milenijskog manifesta "XTRMNTR", već solidan pop album s pjesmama trajanja do tri minute. Gillespie objašnjava da je to stoga što su on i članovi benda odrastali u doba kada je dobar singl bio važniji od dobrog albuma, no ne slaže se sa mnom da nije u pitanju politički album.
- Ima na njemu i mračnih stvari o vezama, o stvarnosti umirućih veza, ima i ekoloških i političkih stvari… Poslušaj samo tekst pjesme "Golden Rope". Isto tako ne mislim da je "XTRMNTR" u cijelosti bio politički album, iako je bio percipiran takvim. On je, recimo, dosta govorio o efektima kulture droga na mene i moje prijatelje. No, ne možeš stalno raditi iste albume - npr. hardcore industrial punk, jer se želiš izraziti na različite načine - ističe Gillespie. Na albumu je surađivao i s mladom američkom pjevačicom Sky Ferreirom, koja je veliki fan Jesus and Mary Chain, iako nije bila ni rođena kada je Gillespie objavio svoja dva definirajuća albuma - jedan je "Psychocandy", debi album Jesus and Mary Chain iz 1985., a drugi je "Screamadelica", čiji se omot čak našao i na poštanskoj marki.
- Uvijek me razveseli kada mi mladi ljudi kažu koliko vole te albume - kaže Gillespie, ali dodaje i da uopće više ne misli na razdoblje Madchestera i da nije nimalo nostalgičan za tim vremenom. Jedino što je kod njega još preživjelo iz doba Madchestera njegove su psihodelične šarene košulje, a daleko iza sebe ostavio je i ovisnost o drogama. Najveći porok danas mu je crna kava, hobi mu je čitanje (preporučuje autobiografiju Steva Jonesa "Lonely Boy") i kupovanje ploča i odjeće, a nedavno se pojavio i u reklamnoj kampanji nove jesenske kolekcije švedske modne kuće Acne Studios.
Opet štrajkovi
Da je ovaj visoki roker modno osviješten, ne čudi kada se zna da je njegova supruga poznata britanska modna stilistica Katy England, nekada desna ruka Alexandera McQueena i bivša modna urednica časopisa Dazed & Confused, a danas stilistica na revijama Riccarda Tiscija za Givenchy i jedna od najmoćnijih žena britanske modne industrije. Njegova najbolja prijateljica je Kate Moss, koja je bila i gošća na njihovu vjenčanju u Staffordshireu, a sudjelovala je i u pjesmi "Some Velvet Morning", te u spotu za pjesmu "Kowalski". Upoznali su se kad je Kate imala 16 godina i kada su oboje izlazili u isti klub u Londonu. Otada su prijatelji, a Bobby je i kum njezinoj kćeri Lili Grace. Gillespie živi u Londonu od početka 90-ih, no kao Škot nema blagonaklono mišljenje o nedavnim izborima i Brexitu.
- Ja živim u desničarskoj nacionalističkoj Engleskoj i baš sam danas nešto razmišljao - vi u Hrvatskoj definitivno znate što je nacionalizam (smijeh). Teško mi je to objasniti, ali glasanje za Brexit bilo je nešto zaista čudno. To je podijelilo zemlju, jer to je bila britanska odluka, Škoti i Irci nisu tako glasali i ima nešto vrlo reakcionarno u tome. Sjećam se, kao mlad čovjek, Margaret Thatcher bila je izabrana tri puta, ali i za nju su glasali samo Englezi. Ne volim tako govoriti jer ispada da demoniziram cijelu populaciju, ali glasačke mape doista tako pokazuju. Brexit je, zapravo, bio glasanje o imigraciji, odnosno o zaustavljanju imigracije. Samo o tome se radilo. Ljudi krive imigrante za posljedice slobodnog tržišta i kapitalizma, što je zaista smiješno. Oni uopće ne znaju tko je pravi neprijatelj. Misle da ćemo postati prosperitetna zemlja ako zatvorimo granice. Nisam ekonomist, ali mislim da ćemo tek sada, nakon izlaska iz EU, osiromašiti. Zapravo, siguran sam da će imućnima biti dobro, a strahujem za siromašne. Mislim da će se promijeniti i zakon o radu, uključujući i pravo na porodiljni dopust, jer naša se vlada želi odmaknuti od europskih zakona, a to će najviše pogoditi radnike i radnička prava koja više neće biti zaštićena. Možda se neće dogoditi već sljedeće godine, ali u budućnosti sigurno hoće. A kad se to dogodi, očekujem štrajkove.